Stela, bok! Ja sam, Iris. Možeš li doći? - govorila sam nervozno u telefonsku slušalicu.
- Iris, što ti je? - čula sam zabrinuti glas moje jedine prijateljice.
- Ma, ništa. Čuj, moram s nekim razgovarati. Ovo već predugo traje…
- Što, Iris? Što traje? Slušaj, stižem za pola sata. Ne miči se iz stana. Čekaj me! - usplahireno je rekla Stela.
- Ma, nije ništa strašno. Oprosti što sam te uznemirila.
- Samo ti lijepo sjedni i pričekaj me. Dobro?
- Dobro.
Bilo mi je jasno da se ponašam neprimjereno, ali otkako je Vinko poginuo, ja sam bila izgubljena u vremenu i prostoru. Premda je od nesreće prošlo već skoro godinu dana, još uvijek se nisam bila u stanju pomiriti sa sudbinom. Već su me i na poslu počeli sumnjičavo gledati. Znala sam kako moje ponašanje malo tko može shvatiti, a sad još i ovo s Medom…
Vinko i ja bili smo vrlo sretan par. Upoznali smo se na ekonomskom fakultetu, nakon diplome oženili, roditelji su nam kupili jednosobni stančić. I imali smo kćer Ines koju smo voljeli više od ičega na svijetu. Uskoro je trebala navršiti pet godina. Sve je išlo po planu, a to je podrazumijevalo da ćemo joj omogućiti ne samo sretno djetinjstvo, nego i sretnu budućnost. A onda nas je Vinko ostavio same. Jednog petka poslije podne, kad se vraćao iz Rijeke, poginuo je u prometnoj nesreći. Iz suprotnog je smjera u moćnom terencu neki idiot koji nije bio u stanju podnijeti pogled na vozilo ispred sebe krenuo u pretjecanje točno prije zavoja. Sudar je bio strahovit. Vinko je na licu mjesta smrtno stradao, a krivac je u svom “oklopnjaku” prošao tek s nekoliko ogrebotina.
ikad neću zaboraviti trenutak kad mi je policija pokucala na vrata. Bila sam silno ogorčena, željna osvete. Zbog njega mi se srušio cijeli svijet. A zapravo ne znam ni kakvu je kaznu dobio, vjerojatno tek nešto simbolično. Pročitala sam u crnoj kronici da se radilo o utjecajnom čovjeku, s puno poznanstava… Nadam se da su mu barem oduzeli vozačku. Da više ne sije smrt po cesti.
Mjeseci su mi prošli u totalnom košmaru, no bila sam svjesna da se moram trgnuti zbog Ines. Voljela je svoga oca i patila za njim baš kao ja, ali bila je još dijete.
Da, Ines je divno dijete. Bistrica, ali i tvrdoglavica. Svoje je zamisli uvijek morala provesti u djelo, a moram priznati kako je većina njezinih zamisli bila, u najmanju ruku, kreativna. Čitala je i pisala već u četvrtoj godini. Vinko i ja bili smo presretni što je tako napredna.
Nastojala sam ne plakati barem pred njom. Rekla sam joj kako se tati sigurno ne bi svidjelo gledati nas tužne, nesretne i uplakane. Tko zna, možda nas je i mogao vidjeti, govorila sam joj kako bih je utješila… Ali je li mogao? Ili anđeli postoje samo u legendama i na filmu?
Obje smo se trudile koliko smo mogle. Prikrivale smo tugu jedna pred drugom iako se ona vidjela u našim očima. Kamo je Ines lutala u svojim dječjim snovima, nisam mogla znati. No ja sam snivala Vinka i sretne trenutke koje smo proveli zajedno. Najteže mi je bilo lijegati u praznu postelju. Grlila bih jastuk i sjećala se kako je znalački istraživao moje tijelo. Nikad više neću tako treperiti od želje koju je znao probuditi, nikad više.
Prestala sam se družiti s prijateljima, znancima, čak i s rodbinom, osim za blagdana i ponekog rođendana. Jedino je Stela bila moje pouzdano rame za plakanje, jedino sam njoj mogla povjeriti svoju bol.
Stela se zabrinuta nacrtala pred mojim vratima za manje od pola sata nakon što sam je nazvala. Odmah sam joj se bacila u zagrljaj, nastojeći je uvjeriti kako stvari ipak ne stoje toliko loše koliko je mogla pomisliti nakon mog poziva.
- Dobro, Ines, reci ti meni što se događa! - rekla je zapovjedno smjestivši se u naslonjač.
- Evo, samo da skuham kavu.
Stela je bila strpljiva. Nije me požurivala. Na tome sam joj bila i više no zahvalna jer mi je trebalo vremena da sama sa sobom riješim neke stvari. Odlučila sam joj ispričati što mi se događa, ne prešućujući niti jedan jedini detalj. Znala sam da će me razumjeti. Uostalom, ako neće ona, neće nitko živ na ovome svijetu.
- Iris, slušam te - rekla je ne mogavši više skrivati znatiželju.
Najprije sam otpila gutljaj kave, pa se nervozno osvrnula oko sebe kao da tražim nešto čega u mome stanu uopće nije bilo, a onda sam počela s pričom.
- Znaš ono igralište na koje gotovo svakoga dana vodim Ines?
- Ono u parku? Da, znam. Kako ne bih…
- Vidiš, tamo se to dogodilo, i to još prije nekoliko mjeseci. Osim ljuljački, tamo su i penjalice, klackalice, konstrukcija koja podsjeća na vlak… Ma, znaš i sama kako sve to izgleda.
- Naravno, ali što se dogodilo?
- Vidiš, jednoga se dana na igralištu pojavio veliki pas. Smeđe, duge i guste dlake, bez ogrlice oko vrata. Očito lutalica. Tako sam barem zaključila. Ines se igrala u pijesku kad je pas krenuo ravno prema njoj.
- Valjda je nečiji. Mislim, od nekoga iz kvarta…
- Ne. Nikada ga prije nisam vidjela. Dakle, pseto je prišlo Ines, ponjušilo je, a mene je odmah obuzeo strah od mogućih nevolja. Znaš kako je, nepoznati pas lutalica… Osim toga, tako je velik. Prestrašila sam se, skočila i pojurila prema Ines.
- Bilo je, valjda, i druge djece u pješčaniku?
- Ma, naravno, ali… - rekla sam i nastavila prisjećati se događaja od prije nekoliko mjeseci.
Došla sam do svoje djevojčice, zagrlila je i pogledala psa. Životinja je sjela, zamahala repom i gledala me pravo u oči.
- Iiiiiššš! - željela sam drhtavim i neartikuliranim glasom otjerati psa i podigla Ines u naručje. Njoj ništa nije bilo jasno, ali nije prosvjedovala. Zagrlila me oko vrata i zaključila:
- Ovaj peso me voli, mama.
- Dobro, dušo, ali vrijeme je da pođemo kući.
Pas nas je pratio na udaljenosti od kakvih dvadesetak metara. Nije mi se to svidjelo pa sam požurila koliko sam mogla noseći dijete na rukama. Kada smo se našle u sigurnosti stana, pogledala sam kroz prozor. Pas ja sjedio preko puta i gledao ravno u naše prozore. Stresla sam se od straha, navukla zavjese i krenula pripremiti objed. Veliko pseto nikako nije odlazilo iz mojih uznemirenih misli.
Nekoliko dana kasnije opet sam odvela Ines na igralište. Neko je vrijeme provela ljuljajući se, potom je gradila kule od pijeska, nakon čega je otišla na penjalicu. Ja sam kratila vrijeme čitajući novine. Pa već je velika, ne moram je stalno imati na oku. A onda se dogodilo…
Najprije sam začula lajanje od kojeg mi se sledila krv u žilama. Podigla sam pogled i vidjela Ines kako visi na penjalici držeći se tek jednom rukom za “štangu”. Znala sam da neće moći dugo izdržati u tom položaju. Bacila sam novine i pojurila prema penjalici koja je bila prilično daleko od klupe na kojoj sam sjedila. Prestravila sam se shvaćajući da neću stići na vrijeme. Sve se dogodilo u djeliću sekunde. Pas se nalazio nekih dvadesetak metara daleko, na suprotnoj strani igrališta od mene. A onda je pojurio poput strijele prema penjalici. Zaustavio se točno ispod Ines i to u trenutku kad je njezina ruka popustila. Pala je pravo na njegova leđa.
Pojurila sam kao luda. Zgrabila sam Ines i bacila pogled na psa. Ležao je na pijesku, mahao repom i gledao me pravo u oči. Kao da mi je rekao da bi učinio i više da je trebalo. Nisam mogla ne priznati da mi je pseto spasilo dijete. A onda mi se Ines istrgla iz zagrljaja i prišla životinji. Podragala ga je oko ušiju i rekla:
Ovo je Medo. On me voli, mama, znaš? Ako nije ničiji, možemo li ga povesti kući?
- Ni govora. Sigurno ima gazdu! - prosvjedovala sam.
- Ali, mama, nema ni ogrlice. Sigurno je jadan i sam.
- Ne znam, Ines. Vidjet ćemo. Ne možemo ovako velikog psa dovesti u naš stan.
- Ali, mama, on me voli! On me spasio da ne padnem…
- Znam, dušo. Znam. Idemo kući - rekla sam promatrajući psa kojeg je moja kći nazvala Medom.
Drugi dan, Ines se igrala s djecom u pijesku, a Medo je došao k meni. Sjedila sam na klupi i čitala neki američki bestseler. Pas mi se približio na svega dva-tri metra, sjeo i uporno me promatrao. Bila sam zbunjena, no skupila sam hrabrost, pružila ruku prema njegovoj glavi i čekala da vidim što će se dogoditi. Prišao je bliže, ponovno sjeo i polizao mi prste. Pomilovala sam ga. Zadovoljno je zacvilio, posve mi se približio i podigao šapu. Prihvatila sam je i još ga jednom pomilovala. Lagano je gurao glavu prema mojoj ruci kao da mi želi dati do znanja koliko uživa u mom dodiru s njegovom gustom dlakom. Iznenadila sam se primijetivši koliko je bio čist. Dakle, najvjerojatnije je pripadao nekome iz susjedstva.
- Što je, Medo? Mogu li te tako zvati? Ines ti je dala to ime.
Pas je nakrivio glavu, ispustio neki čudan zvuk iz grla i legao pokraj mojih nogu. Stala sam ga češkati, a onda mi je Medo stavio glavu u krilo. Gledao me skoro ljudskim pogledom, a ja nisam znala što bih mislila.
- Medo, Medo, dobar pas… - mrmljala sam - Ubrzo nam se pridružila i Ines.
- Vidiš, mama, kako je dobar. Uzmimo ga k sebi.
- Tko zna čiji je, Ines. Ne možemo tek tako uzeti tuđeg psa.
- Nije ničiji. Jadan je i sam, voli nas. Vidiš! - govorila je moja djevojčica milujući gustu Medinu dlaku.
- Ne znam, dušo.
- Idemo ga barem oprati. Gledaj kako je zmazan!
- Ma, daaaj… Ja sam baš iznenađena koliko je čist. Zato i mislim da nije lutalica.
- A možda se izgubio. Najbolje da ga uzmemo dok se ne pojavi vlasnik - bila je uporna Ines.
Na te sam se riječi nasmijala. Morala sam priznati kako je Ines bila i te kako u pravu. Medi bi, sigurno, trebala dobra kupka, no nije mi bilo ni na kraj pameti dovesti tako velikog psa u svoj stan. No, Ines je toliko navaljivala da više nisam imala izbora. Predala sam se i pristala. Valjda ćemo već nešto smisliti. No, Ipak sam postavila jedan uvjet:
- Dobro, dijete moje. Povest ćemo ga kući, oprati, nahraniti i onda vratiti. Zadovoljna?
Moja je kći skakutala od sreće, grlila Medu, a mene obasula hrpom poljubaca. Čak je i Medo zalajao kao da zna što smo mu nas dvije pripremile. Krenule smo kući dok nas je pas pratio hodajući uz nas.
ad smo ušle u stan, Medo se nije nimalo dvoumio. Provukao se između naših nogu i krenuo pravo prema kupaonici. Prednjim je šapama zgrabio kvaku, otvorio vrata i ušao. Sjeo je pred kadu, okrenuo glavu i čekao promatrajući nas nekom svojom psećom znatiželjom.
- Medo, kako si znao gdje je kupaonica? - upitala sam iznenađeno.
- Vidiš, mama! Jesam li ti lijepo govorila, Medo hoće biti naš - tvrdila je Ines pomalo molećivim glasom.