ZAGREB - Što znači desetak kilometara vožnje gradom!? Sitnica ako će se vidjeti rezultati - zaključila sam dok sam tražila broj telefona kozmetičkog salona koji već mjesecima oglašava čudotvorni tretman za pomlađivanje lica i tijela.
- Ta kozmetičarka bliža je Slovencima nego nama - pomislila sam i slegnuvši ramenima bacila brzi, ispitivački pogled u zrcalo. Crna kožna jakna koju mi je prošle godine poklonio suprug za četrdeseti rođendan pristaje mi je kao salivena, a uska suknja isticala moje vitko tijelo. Istina, još uvijek izgledam dobro, ali koliko će to još trajati, ovisi o tome što ću poduzimati.
Trebalo mi je gotovo pola sata da stignem.
Salonom je dominirala zelena boja koja je u kombinaciji s bijelom prostoriji davala smirenost i eleganciju. Osvježavajući miris mentola podsjećao me na ljeto i metvicu koja je rasla pred našom vikendicom. Prepustila sam se nježnim prstima kozmetičarke, čije me nenametljivo brbljanje polako uljuljkivalo u san. Sa zadovoljstvom sam pomislila kako ću sljedeći put dovesti i Maju jer joj je lice grozno otkako sprema onaj veliki ispit. Uzdahnuh jer i ja sam imala takvih problema s dvadeset. Vedran više nalikuje Mladenu, onako šutljiv i pedantan.
S čežnjom pomislih na supruga koji je prije pet dana službeno otputovao u Frankfurt te se vraća preksutra. Posljednjih godina mnogo je radio jer je želio učvrstiti položaj u vlastitoj tvrtki pa tek onda dati otkaz u velikoj izdavačkoj kući. Budući da je često putovao i ugovarao poslove sa stranim partnerima, bio je prisiljen za to koristiti dane godišnjeg odmora. Mladena nisam voljela kao prije dvadeset godina, ali naš je brak, uz neke neznatne trzavice, odolijevao ravnodušnosti i nezadovoljstvu.
Dok mi je kozmetičarka spretno nanosila na lice plavu masku neugodnog mirisa, na vratima je zazvonilo zvonce. Ispričavši se, požurila je otvoriti novoj klijentici.
Salon se sastojao od dvije prostorije. U većoj su bila dva ležaja, a u manjoj se nalazio solarij i ležaj za tretmane tijela. Glasovi dviju žena miješali su se s glazbom koja se širila zvučnicima. I ne želeći, čula sam ulomke razgovora.
- Gospođo Irena, tako mi je drago što vas vidim. Kako ste? - ljubazno se raspitivala djevojka. Tih i slabašan glas sugovornice zvučao je umorno:
- Evo, vidite. Bit će bolje, nadajmo se…
Čula sam kako odlaže cipele i povlači zastor.
- Ja ću vam pomoći, okrenite se… Tako! Nemojte se ustručavati, pa ne znamo se mi od jučer - cvrkutala je ljubazno djevojka.
- A kako je vaša curica? Tko je s njom? - nastavila ju je ispitivati. Sigurno baka, one su uvijek tu kad ih trebamo.
- Na žalost, moja je majka umrla još dok sam bila u srednjoj školi. Čuva je suprug - umorni glas je pokušao zaključiti razgovor.
- Uspio je dobiti dopust! To je baš sreća jer čujem da to vani nije baš lako, ali ova izvanredna situacija. Razumijem, a što ćete, bit će bolje. Tako! Ja sam preko, ako me zatrebate, ovdje je zvonce!
Čula sam kako se približava struganje klompa. Otvorila sam oči i pred sobom ugledala pjegavo lice riđokose, brbljave kozmetičarke.
- Još malo i skinut ćemo masku!
Dok mi je na oči stavljala vatu umočenu u kamilicu, uzdahnula je. Napokon je progovorila:
- Moja gospođo - prigušenim glasom šaputala je, usput mi skidajući masku - dok je zdravlja, ima svega! Gospođa se upravo vratila iz bolnice. Kako se samo promijenila u nekoliko mjeseci! U trideset i sedmoj izgleda kao starica. Sve se dogodilo u nekoliko mjeseci. Zamislite, a ona je medicinska sestra.
Kozmetičarka je nastavila pričati o nesretnoj sudbini nepoznate žene. Trudila sam se odagnati misli nekamo dalje, na neke vedrije teme, no priča o opakoj bolesti nezadrživo je pokrenula u meni sjećanje na Mladenovu majku.
Dok je bila živa, često smo odlazili u malo slavonsko selo gdje se nalazio veliki posjed Mladenovih roditelja. Još za života njezina je želja bila da proda dio zemljišta i da nam od toga kupi stan. Tako sada, zahvaljujući njenoj velikodušnosti, Mladen i ja imamo stan u središtu Zagreba. Mladenova majka često nas je nazivala telefonom, često smo je vikendom posjećivali.
Ne mogu sebi oprostiti što nisam primijetila da se nešto događa s njom.
Za bolest smo saznali kad je već bilo kasno. Jedino što je Mladen mogao napraviti tih posljednjih mjesec dana koje je proveo s njom bilo je da dovede njegovateljicu koja je neprestano bila uz nju. U ljeto će tome biti sedam godina.
Iz razmišljanja me trgne djevojčin glas:
- Imali ste sreću, sutra nam je sve popunjeno, pa tako sve do travnja …Znate kako je, proljeće je, dolaze blagdani - čavrljala je ona, a ja sam s nekim mirom u srcu zamišljala moju obitelj na okupu. Unaprijed sam se radovala Mladenovom povratku i već sam bila odlučila da ću ispeći njegov najdraži kolač.
- Gospođa se tek nedavno doselila u naše naselje. Nije joj lako, suprug navrati par dana i to je sve. Imaju slatku plavu djevojčicu, ponovno je nastavila priču.
- Eto, sad je zauzet, ali imamo i novi aparat za limfnu drenažu. Trebali biste ga isprobati, nitko ga nema u gradu. Smanjuje nakupljanje vode u tijelu pa se poslije osjećate bolje. Gospođa kaže da joj je lakše otkad dolazi na taj aparat - zaključila je utrljavajući sadržaj ampule na moje lice.
Dok je moja koža žedno upijala dragocjeni eliksir mladosti, između trepavica sam znatiželjno pratila dvije sjenke iza paravana. Jedna je bila žustra, brzih i nervoznih pokreta, a druga, za glavu niža, navlačila je polagano, bolnim i nesigurnim kretnjama haljinu preko glave. Viša joj je pomagala odjenuti kaput. U polutami ranog poslijepodneva ocrtavao se pravilan nos i lijepe usne gospođe Irene. Kao dijete uhvaćeno u sitnoj krađi, okrenula je lice od mene. Vjerojatno je naslutila da mi je kozmetičarka govorila o njoj. Bila sam postiđena takvim ulaskom u nečiju intimu pa sam u trenutku kad je gospođa izlazila iz salona i sama sklopila oči. Na isti način kao i kod Mladenove majke, osjetila sam kako se oni koji u sebi nose neku tešku bolest stide i povlače od ljudi kao da im se ispričavaju što još uvijek žive.
S olakšanjem sam uzdahnula kad se na izlasku zatreslo zvonce na vratima. Na grudi mi je polako legla jedna od onih neobjašnjivih tuga što nam dođu iznenada i nenajavljeno bez nekog vidljivog razloga. Osjetila sam se tako usamljenom i poželjeh da me Mladen dočeka u stanu, da se sklonim u njegov sigurni zagrljaj.
- Niste me čuli? Vjerojatno ste zadrijemali. Tako! Još malo ruža na usne i bit ćete kao novi - neumorno je govorila.
Ispričavajući se umorom, žurno sam se odjenula. Odjednom sam osjetila slabost, vjerojatno zbog gladi i vrućine u salonu.
Dok sam se vraćala kući, na Zagreb se polagano spuštao mrak. Glasnim pjevušenjem besmislenih stihova hita koji se posljednjih dana vrtio na svim stanicama pokušala sam otjerati od sebe crne misli koje su me pritiskale. Letimičan pogled u retrovizor otkrivao je da je kozmetičarka dobro obavila svoj posao. Za početak i to bi trebao biti razlog za sreću, pomislila sam dok sam nestrpljivo čekala zeleno svjetlo na semaforu. Još s ulice vidjela sam da su Maja i Vedran stigli kući. Vrata mi je otvorio Vedran, moj četrnaestogodišnji sin, čija je plava dječja glava izgledala čudno na visini od više od 180 centimetara.
Dok mi je pomagao skinuti jaknu, moj sin nije prestajao govoriti. Pritom je njegov glas poskakivao na različitim visinama od soprana do basa da bi se konačno smirio na baritonu.
- I Marina ide na natjecanje - dodao je kao usput i zagonetno se nasmiješio moj zaljubljeni dječak. Maja je bila postavila tanjure i zdjelu tople juhe čiji se miris širio blagovaonicom. Dok me ljubila u obraz, osjetila sam slabašan miris duhana pomiješan s mojim parfemom.
- Majo, znaš li da pušenje škodi tenu - pokušala sam uvjeriti kćerku u štetnost pušenja argumentima čije je djelovanje trajalo barem mjesec dana.
- Ali mama, dvije cigarete na dan nisu nikoga ubile. Kad ćeš konačno shvatiti da svi puše?! - rekla je, a onda želeći izbjeći moj odgovor podigla pogled i pozorno me promotrila.
- A od čega si ti tako sjajna i rumena? - upitala je primijetivši promjene na mom licu.
- Bila sam kod nove kozmetičarke. Puno priča, ali odlično radi. Drugi put moraš sa mnom.
- Mama se uređuje za tatu. Želi mu biti lijepa - komentirao je Vedran srčući juhu.
Ja sam se na to nasmiješila, osjetivši kako mi se rumenilo polako penje u obraze. Željela sam izgledati lijepo, Vedran nije bio daleko od istine. Sa zadovoljstvom sam promatrala svoju djecu kako s dobrim pubertetskim tekom jedu kasni ručak. Uljuljana njihovim dragim glasovima i smijehom, osjećala sam neizmjernu sreću i ispunjenost. Još nam je samo nedostajao Mladen. Ni nakon dvadeset godina braka nisam drukčije razmišljala o njemu nego kao o mojoj prvoj i jedinoj ljubavi.
Njegov malo otegnuti slavonski naglasak učinio je da je i moje obično ime, Dubravka, zvučalo toplo i neobično kad ga je on izgovarao. Iako smo studirali na različitim fakultetima, on na filozofskom, a ja na ekonomskom, viđali smo se svaki dan. Na Uskrs, prve studentske godine, kad su moji roditelji došli na odmor, slavili smo zaruke. Bila je to mala svečanost na koju su bili pozvani naši roditelji, njegov brat i moja sestra. Na kraju večeri čekalo nas je iznenađenje. Tata je na moj dlan položio ključ koji je visio na zlatnom lančiću i kao usput dodao:
- Tebi će bakin stančić biti potrebniji nego podstanarima. Poklanjam ti ga. Neka vam je sretno! I poljubio me.
Taj dan je bio jedan od onih koji pamtimo cijeli život. Do kraja tjedna Mladen je preselio moje stvari i njegovu putnu torbu iz studentske sobice u dvosobni stan moje pokojne bake.
Zahvaljujući našoj marljivosti i roditeljima koji su nam pomagali čuvati Maju, Alen i ja završili smo studij kad i naše kolege koji su živjeli drukčijim životom. Izlaske i zadimljene kafiće zamijenili smo izletima u okolicu grada, igranjem s Majom ili povremenim honorarnim poslovima. Šest godina kasnije, kad smo oboje imali posao, rodila sam Vedrana.
Godina za godinom su prolazile ne ostavljajući nam ni trenutka slobodnog vremena. Vrijeme sam mjerila školskim godinama naše djece i njihovim odrastanjem. Veći stan koji smo kupili i manji koji smo iznajmljivali učinio je naš život sigurnijim i udobnijim.
Trebam li osjećati grižnju savjesti zbog života koji imamo, dobre djece, supruga kojeg volim, stvari koje posjedujemo? Ponekad se i sama uplašim zbog tolike sreće. Ipak, razmišljala sam dok sam slagala suđe, nisam od onih koji shvate koliko su bili sretni tek kad tu sreću izgube. Osjećala sam je posvuda, čak i u ovoj kuhinji okružena prljavim suđem. Vjerojatno bih trebala promijeniti posao i više vremena provoditi s djecom i Mladenom, pomislila sam po tko zna koji put. Bilo bi bolje da sam kao Višnja studirala kemiju, pomislila sam, i okrenula njezin broj telefona.
Višnja, moja prijateljica iz osnovne, bila je od onih koje na sve životne nedaće gledaju s optimizmom. Tako mi je prepričavanjem najnovijih događaja u gradu na trenutak otjerala sive misli.
- Duda, daj se malo izvuci iz tog gnijezda! Ugledaj se na mene. U petak u pet ja sam na aerodromu i pravac more! - brbljala je Višnja. Dok je govorila nešto je spremala za put, pritom joj je to ispalo iz ruku, pa je i opsovala.
- Oprosti, znam da ne voliš kad psujem, ali sve mi se prosulo po podu - rekla je i uzdišući u slušalicu počela skupljati ne znam ni ja što. Višnja je bila u jednoj od svojih faza zaljubljenosti u nedostižne muškarce. osljednjih mjeseci u tajnoj je vezi s mlađim kolegom. Meni je sve to bilo jako zanimljivo pa me je redovito izvješćivala o razvoju događaja.
- A, Zvonkec?! Na njega si već zaboravila!? - upitala sam ne vjerujući u to.
- Svašta, ti si stvarno naivna, Duda! Zvonkec ide sa mnom na jedno “studijsko istraživanje starih dalmatinskih čitaonica”. Ženica prevodi knjigu pa joj on ionako smeta, nasmijala se Višnja. - A ti, kako mi ti živiš ovih dana? - upitala me. Mogle bismo se naći u gradu poslije posla, znaš kako mrzim telefonirati.
- Da, ali da ne postoji telefon, ne bih bila u toku s tvojim životom. Večeras se Mladen vraća.
Šaljem ti pusu, javi se i uživaj.
Dok sam skidala šminku, razmišljala sam o tome kako je Višnjina sreća relativna. Meni se život bez supruga i djece činio gotovo nerazumnim izborom. Osim toga, ne bih mogla zamisliti sebe u zagrljaju nekog drugog muškarca, pogotovo tuđeg supruga. Saznanje da Mladen uskoro stiže ispunjavalo me laganim nemirom i zadovoljstvom. A onda sam začula otključavanje vrata stana.
Djeca su ga veselo pozdravila mahnuvši mu, ali nijedno nije odvojilo pogled od ekrana.
- Ja sam mislio da su moja djeca odrasla! Pa tu ste seriju pratili kad ste bili klinci - našalio se Mladen s djecom i pritom me poljubio.
- A na mene si zaboravio?! - šapnula sam mazno i poljubila ga. Lagani drhtaj prošao je mojim tijelom. Udahnula sam njegov miris koji me smirivao.
Dok sam mu prepričavala događaje koji su se zbili dok je bio na putu, Mladen je sa smiješkom položio na moje krilo ružičasti paketić sa srebrnom vrpcom.
Nije prošao nijedan njegov odlazak na put, a da se nije vratio s nekom sitnicom za djecu i mene.
- Opet je mamin parfem bolji - progunđala je nikad zadovoljna Maja, stvorivši oko sebe oblak u kojem su se pomiješala dva mirisa.
Nasmijala sam se na to, ali Mladen nije reagirao. Dok smo razgledale darove, njegov pogled odsutno je lutao po sobi, ne zadržavajući se ni na jednom predmetu. Nije me dobro ni pogledao, shvatila sam, jer nije primijetio da sam drukčije počešljala kosu.
- Puno te pozdravlja Višnja, sutra putuje na more! - pokušala sam vratiti njegove misli na razgovor o zajedničkoj prijateljici i mojoj vjenčanoj kumi.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG