Na samom početku filma Quentina Tarantina “Odbjegli Django” precizno se određuje vrijeme radnje - 1858., dvije godine prije početka Građanskog rata. Ipak, nedugo zatim, nakon što su glavni protagonisti, njemački zubar i lovac na ucijenjene glave dr. King Schultz ( Christoph Waltz) i njegov novi partner Afroamerikanac Django ( Jamie Foxx), naljutili južnjačkog veleposjednika Velikog Taticu ( Don Johnson), potonji kreće za njima u potjeru s četom istomišljenika, a svi nose bijele kukuljice Ku-Klux-Klana. Oh ne, zavapit će pedanti, opet Tarantino prekraja povijest, kao što je u “Nemilosrdnim gadovima” poslao u pakao Hitlera i njegovu vrhušku puno prije svršetka Drugog svjetskog rata. Ku-Klux-Klan je, naime, osnovan 1865., kao gnjevna reakcija na “torbare” s Istoka i oslobođene Afroamerikance koji su preplavili aristokratski Jug te nije bilo šanse da ih u ovakvoj formaciji zateknete sedam godina ranije.
Ovaj put lukaviji
Tarantino je, međutim, ovaj put bio lukaviji. Iz svađe koja nastane neposredno prije nego što se progonitelji namjeravaju baciti na svoj plijen, očito je da su se prvi put ovako maskirali posve spontano te da nisu pravi klanovci, nego nekakva njihova preteča. Kukuljice im je sašila supruga jednoga od njih, ali krajnje nespretno, prorezi za oči mnogima smetaju i kroz njih ništa ne vide dok jašu. Jedan od njih zbaci sa sebe tu plahtu, ukaže se punački mladić kojega dotad nismo vidjeli (igra ga poznati hollywoodski komičar, čije ime nije štos otkriti onima koji će tek gledati film) i bijesno napadne čitavu zamisao s maskiranjem. Neki počnu napuštati formaciju i u početku zastrašujuća situacija pretvara se u svoju suprotnost.
To je već tipična tarantinovska umjetnička strategija. Učini vam se da se sprema nevrijeme, ali se ukažu i znaci razvedravanja, tako da nikad niste sigurni kakav će biti ishod. Dok čekate rezultat, sudionici se nadmeću vijugavim dijalozima, pa riječi katkad udaraju jače od šaka. U svemu tome redatelj je pravi majstor, kako u pripremi scene i njezinu gradiranju tako i u poigravanju promjenama raspoloženja. Intuitivno predosjećate da će na kraju svake takve zgode uslijediti krš i lom, ali do toga je uvijek daleko. Quentin Tarantino potpuno je osebujna pojava u američkoj kinematografiji. Duhovno je srodan novohollywoodskoj generaciji koja je stasala šezdesetih i afirmirala se sedamdesetih ( Spielberg, Lucas, Coppola, Scorsese, De Palma i dr.) i snažno se oslanjala na klasične hollywoodske žanrove. I njih su privlačili trivijalni obrasci, ali prvenstveno američki (Spielbergov i Lucasov serijal o Indiani Jonesu je uglavnom sastavljen iz takvih posveta), dok je Tarantino znatno proširio repertoar: čemu posezati u povijest kada je u doba “Kuma” i “Ralja” u američkim periferijskim kinima carevao tzv. blaxploatation žanr, s tamnoputim detektivima i gangsterima kao protagonistima.
Također, zašto samo Amerika kad su se u Italiji snimali sjajni špageti-vesterni, a u Hong Kongu i Tajvanu podjednako impresivni kung fu filmovi. Kako je jednom izjavio, njegova filmska akademija bile su tisuće filmova koje je gledao dok je radio kao videotekar (i nastavio gledati i kao uspješan redatelj i scenarist). Iako svi Tarantinovi filmovi imaju žanrovski okvir, postoji poprilična srodnost s ostvarenjima francuskog novog vala iz njegove rane i srednje faze, u kojoj su utjecaji prerađeni do neprepoznatljivosti. Je li Godardov “Do posljednjeg daha” krimić? Ili Truffautov “Pucajte na pijanista”? Donekle da, a isto se tako neodređeno može razglabati i o žanrovskom profilu Tarantinova “Paklenog šunda”.