Otprilike u lipnju lanjske godine direktor Vinistre Ivica Matošević, koji je u ono vrijeme obavljao i dužnost predsjednika Udruženja vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (odnedavno je potpredsjednik), bio me zamolio da pokušam organizirati sastanak vodećih naših vinara s vodećim predstavnicima hrvatske Vlade. Okrenuo sam nekoliko telefonskih brojeva, odgovornim ljudima izložio Matoševićevu molbu da se razvoj hrvatske vinske scene i izvoz domaćih vina počinju razumijevati kao eminentna politička tema, da bih poslije desetak dana upornog lobiranja dobio otprilike sljedeći odgovor: “To je sve okej, ali dečki moraju razumjeti da 1. srpnja 2013. godine izlazimo na otvoreno tržište, na kojemu nema nikakvih blokada, protekcija, pa ni potrebe za državnom intervencijom ili državnim potporama vinskoj industriji”.
Pitanje identiteta
Taj je odgovor neobično netočan i pokazuje karakteristično nepoznavanje određenog sadržaja, koje se onda nastoji kompenzirati citiranjem općih načela koja, međutim, ne vrijede u svim primjerima, a osobito ne u slučaju tako specifične, plemenite, potencijalno hiperkomercijalne, ali i osjetljive djelatnosti kao što je proizvodnja vrhunskih vina. Vino je, naime, danas više nego ikada prije, i to u cijelom svijetu koji se bavi proizvodnjom vina, pitanje lokalnog, državnog i nacionalnog identiteta, zatim pitanje najbliže povezano uz razvoj turističke industrije te, naposljetku, pitanje oko kojega se može okretati golem novac.
Uz pretpostavku da se ponešto novca prvo uloži.
Temeljna pretpostavka hrvatske vinske industrije jest izvoz. Hrvatska, naime, proizvodi previše kvalitetnih i vrhunskih vina za svoje potrebe, a uskoro će se taj višak početi povećavati. Naime, u idućih bi nekoliko godina trebale doći u rod sve one tisuće hektara što su posađene u godinama uoči ulaska u Europsku Uniju. Hrvatski vinari takve količine vina neće imati kome prodati. Dapače, prodaja buteljiranih vina (koja još uvijek čine značajno manji dio domaće proizvodnje) u posljednjih je nekoliko godina, zbog krize, pala za najmanje tridesetak posto. Svega je nekoliko hrvatskih vinara, poput Gianfranca Kozlovića i Morena Coronice, koji pune značajnije količine buteljki (recimo, više od sto tisuća godišnje), a koji uspijevaju prodati cijelu svoju proizvodnju. Neki drugi, poput Frane Miloša, Vlade Krauthakera ili Stine, već se sada kako-tako snalaze s izvozom.
No, da bi se hrvatska vina uopće mogla masovnije i uspješnije izvoziti, treba ispuniti dvije pretpostavke. Prvo, određenim, ciljanim segmentima međunarodnog tržišta neophodno je nametnuti vrhunska hrvatska vina kao prepoznatljiv brend. Drugo, neophodno je, unutar vinske industrije, standardizirati određene tipove izvoznih vina. Ovo, naravno, ne znači da bi sva vrhunska hrvatska vina trebala nalikovati jedna drugima. Naprotiv, individualnost je jedna od najvažnijih značajki ozbiljne vinske scene. No, određena, prepoznatljiva stilizacija pojedinih sorti u pojedinim regijama, kao i postizanje visoke razine tehničke kvalitete, apsolutno su neophodni: strana tržišta moraju znati po čemu su hrvatska vina hrvatska, a hrvatska vina ne smiju zaostajati za sve višim, gotovo globalnim tehničkim kriterijima vinske proizvodnje.
Agresivna aktivnost
Prvu pretpostavku za uspješan i masovniji izvoz finih hrvatskih vina moguće je ispuniti samo uz snažnu državnu pomoć. Hrvatski vinari naprosto nemaju dovoljno novca da bi sami financirali međunarodno brendiranje hrvatskih vina. Oni, također, nemaju ni dovoljno snažnu krovnu organizaciju koja bi mogla koordinirati sve djelatnosti povezane uz brendiranje i izvoz naših vina.