Napokon okupan suncem, Motovun se kočoperi na vrhu svoga brijega, predivan i divlji kao i uvijek. Posvuda po dolini i po okolnim brežuljcima vrzmaju se udaljene siluete, vinogradari koji pokušavaju nadoknaditi vrijeme izgubljeno zbog loših meteoroloških prilika. Bit će na knap, kažu, ali će biti.
Vijest da su sa slovenskih polica skinute butelje Terana dvojice istarskih vinara , koja je i u ostatku Hrvatske bila jedna od udarnih, ovdje, među ljudima kojima je taj podatak kruh na stolu i odjeća na leđima, ravna je vijesti o slijetanju čovjeka na Mjesec. Nakon što se tek ovih dana doznalo da je Slovenija još 2004. godine zaštitila ime teran, pod kojim se na teritoriju Krasa proizvodi vino od sasvim druge sorte, refoška, te da zbog toga istarski vinari sada ne smiju prodavati vino teran napravljeno od grožđa terana, nastala je potpuna konsternacija.
Univerzalna reakcija, koja se uz malu prilagodbu nijansi može nazrijeti kod većine vinara i vinogradara, jest neka mješavina zbunjenosti i nevjerice, ogorčenja i nade. Zbunjeni su tim slovenskim potezom i ne vjeruju da bi uopće nekome palo na pamet zabranjivati im da se služe nečime što je, zapravo, opće dobro, kulturna baština. Ogorčeni su onima koje plaćaju da se brinu o takvim stvarima i od kojih prerijetko dobivaju išta zauzvrat.
A nada da će se stvar ipak nekako riješiti? Nju polažu samo i jedino u sebe, dosad su tu lekciju više puta savladali, svaki put kada bi gledali kako se busanje u prsa odvija negdje gore, na metafizičkoj ravni, dok se egzistencijalni problemi stvarnih ljudi prelamaju tu dolje. Na terenu, kako to moderan političar voli reći.
Selo na aparatima
Dva i pol kilometra južno od Motovuna, na prvom sljedećem brdu, selo je Kaldir. Još uvijek živo, ali na aparatima. Čak je i crkva nedjeljom sve praznija i praznija, a zgrada škole napuštena je već desetljećima, golih zidova stoji ovdje i tko zna što čeka.
Najaktivniji kaldirski poslovni subjekt, modernim rječnikom kazano, vinarija je obitelji Benvenuti, koja prema mnogim mišljenjima, proizvodi jedan od najboljih terana, a kvaliteta njihove malvazije potvrđena je brojnim nagradama. Uopće, Benvenuti izrađuje vina samo od autohtonih istarskih sorti - teran, malvazija i muškat - i gubitak prava na korištenje imena teran predstavljalo bi im izniman udarac.
Ograničene opcije
- U slučaju da ostane tako, iako smo mi svi uvjereni da neće, opcije su nam vrlo ograničene - kaže Nikola Benvenuti, 30-godišnjak koji vodi posao s bratom Albertom i ocem Livijem. - Jedino što preostaje jest nazvati vino drugim imenom. A to bi bio veliki gubitak. Tu sortu uzgajali su naši djedovi, mi imamo vinograde terana koji su stari preko 60 godina, i to je grožđe uvijek bilo tu. A je li bilo i u Kopru, u Trstu i drugdje, pa to je uvijek bila Istra, a uskoro će ionako opet biti unutar istih granica.
Kako je prošli tjedan bio prvi u kojemu se nešto moglo raditi vani, Benvenutiji su praktički neprestano bili u vinogradu. Radili su na izuzetno važnom segmentu posla, odlučujućem za budućnost njihove vinarije - sadili su nove vinograde. Kako bi dobili terase duž kojih su posadili nepregledne redove minijaturnih, voskom zaštićenih cijepova vinove loze, morali su bagerima prearanžirati ogromne količine zemlje. Skupina nadničara, kapama se štiteći od već snažnoga podnevnog sunca, istrenirano i geometrijski pravilno u bijelu zemlju ubacuje cijepove, uz pomoć alata iz kućne radinosti. A što sade?
- Pa, teran - smije se Nikola Benvenuti. - Imamo nešto starih loza i sada ćemo doći na ukupno nekih tri do četiri hektara, što će biti 30-ak posto naše ukupne proizvodnje. Teran je sorta koju mi oduvijek imamo, i za koju mislimo da ima ogroman potencijal, vrlo je atraktivna što se tiče razvijanja jednog velikog vina. Svakako nam je u planu i dalje je razvijati.
Teran je, kazat će to svi istarski vinari, iznimno zahtjevna sorta. Traži mnogo rada, truda i ulaganja, treba imati i talenta da se iz toga grožđa izvuče vino koje se skriva, zapravo, tek u budućnosti.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA