Jedna od najcjenjenijih svjetskih stručnjakinja za srednjovjekovnu glazbu, pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić predstavila se u čarobnom prostoru pariškoga Clunyja, u muzeju u kojemu je samo nekoliko dana ranije hrvatski predsjednik Ivo Josipović otvorio izložbu hrvatske srednjovjekovne umjetnosti.
Rođena Zadranka, Katarina živi u Parizu gdje je utemeljila cijenjeni pariški ansambl Dialogos koji prate sjajni instrumentalisti Albrecht Maurer i Norbert Rodenkirchen. U prepunoj dvorani jednog od najljepših i najintimnijih pariških muzeja publika je uživala u vrhunskom glazbenom spektaklu - predstavljanju komorne opere “Judita” u režiji Sande Hržić, kroz jedinstveni glazbeni izričaj jedne od najpriznatijih hrvatskih glazbenih umjetnica u svijetu koju i kritika i publika jednako hvale. Ovaj vrhunski glazbeni događaj još je jedno u nizu kulturnih ostvarenja Festivala predstavljanja Hrvatske u Francuskoj, u sklopu kojega se od rujna do siječnja na 45 različitih lokacija u nekoliko francuskih gradova francuskoj i inozemnoj javnosti predstavlja više od 60 različitih događanja.
Zašto ste se odlučili upravo za Francusku, a ne, primjerice, za London? Što je presudilo?
- Još od djetinjstva sam veliki frankofil, imam čarobnu vezu s Francuskom i oduvijek me ta zemlja jako privlači. Otac mi je profesor francuskog jezika i sve to pridonijelo je da sam prije 20 godina odabrala upravo Pariz kao grad u kojemu sam najprije doktorirala, a zatim se vrlo brzo zaposlila na Sorboni kao docent za srednjovjekovnu glazbu. Pariz je odličan grad za učenje o srednjovjekovnoj glazbi.
Na jednom od najprestižnijih i najstarijih svjetskih sveučilišta, Sorboni, obnašate visoku funkciju voditeljice magistarskog odjela za interpretaciju srednjovjekovne glazbe. Što pokušavate prenijeti svojim studentima?
- Budući da sam istodobno i muzičar i muzikolog, pokušavam objediniti te svoje dvije ljubavi i prenijeti ih studentima, dakle učiti ih da se na kvalitetan način uči i muzikologija i interpretacija srednjovjekovne glazbe.
Zašto ste za predstavljanje u Parizu izabrali upravo ‘Juditu’? Kakav je vaš dojam o prostoru muzeja Cluny?
- Osim što je u muzeju postavljena izložba hrvatske srednjovjekovne umjetnosti, prostorija u kojoj je održan koncert zove se La salle des tętes coupess (Dvorana odrubljenih glava), a kako je Judita žena koja je odrubila glavu svom neprijatelju i neprijatelju svoga naroda, onda se ta koincidencija odlično poklopila s izvođenjem ‘Judite’. Cijela ta priča oko prostora bila mi je inspirativna, a sam prostor je vrlo intiman. Kako je ‘Judita’ narativna priča, kontakt s publikom je presudan. Mogla sam osjetiti reakciju publike, akustika je vrlo ugodna. Vrlo važna bila mi je i činjenica što je u muzeju bilo toliko hrvatskih eksponata, s kojima sam se susretala i u djetinjstvu, te je cijela ta sinergija učinila svoje i za mene je to bila doista magična večer.
Samo za izvođenje ‘Judite’ dali ste izraditi srednjovjekovne instrumente?
- Da, pokušali smo restrukturirati instrumente iz 16. stoljeća na temelju likovnih minijatura, skulptura i svih srednjovjekovnih informacija. No, mi danas možemo samo pokušati izvesti pojedino djelo onako kako su to možda izvodili srednjovjekovni glazbenici, ali nikada nećemo dobiti potvrdu je li to doista bilo tako.
Pretpostavljam da je ista stvar i s pjevanjem. Jesu li vaše izvedbe autentične interpretacije ili je ipak riječ o mijenjanju i prilagođavanju?
- Ustvari, ja radim nova djela koja se temelje na fragmentima i dijelovima koji su sačuvani, ali na kraju gradim nešto što je potpuno novo. Ne mogu reći da je netko u 16. stoljeću izvodio ‘Juditu’ onako kako to danas mi radimo.
Jednom ste izjavili da je ‘Judita’ vaše životno ostvarenje. No, od prvotne Marulićeve ‘Judite’ kao da ste stvorili novo djelo, glazbenu rekonstrukciju epohe. Zašto uopće ‘Judita’?
- Judita je meni vrlo snažna i vitalna. Kada sam 2003. gostovala na Harvardu, u njihovoj sam biblioteci došla u doticaj s jednom knjigom koju sam slučajno skinula s police i upravo mi je ta knjiga promijenila život. Bila je to knjiga ‘Srednjovjekovne glagoljske vizije i prenja’. Autor je u njoj sakupio razne glagoljske srednjovjekovne tekstove i na jednoj stranici naišla sam na tekst ‘Zač si žalosna duše moja i zač me smućuješ’. Taj me anonimni tekst, u kojemu razgovaraju razum i duša, potpuno oduševio i krenula sam raditi na njemu.
Čitajući razne druge tekstove kako bih došla na ideju što dalje, naišla sam na ‘Juditu’, a, složit ćete se sa mnom, ‘Judita’ je za Hrvatsku amblematično djelo, to je hrvatska Mona Lisa. Nakon tri godine u Londonu smo praizveli najprije koncertnu, a zatim i scensku verziju. U nju sam, u trenutku kad se Judita sprema na ubojstvo svoga neprijatelja, generala Holoferna, inkorporirala i tu agoniju kad misao i duša razgovaraju. U svojoj molitvi da ga zavede i uništi kad je najslabiji, pjevajući pokušavam interpretirati tu njezinu molitvu i agoniju upravo kroz anonimne tekstove koje sam pronašla.