Obuzela me panika kada su mi prošloga tjedna rekli: morat ćeš na neuropsihijatriju u Vrapče, najmanje na sedam do deset dana.
- Šalju me u ludnicu, zar sam poludio - preznojio sam se.
A počelo je sasvim bezazleno, baš kao što takve priče imaju naviku početi. U kasno proljeće dva prijatelja i pas kreću u ekspediciju Medvednica 2012. Početna točka - podnožje planine u Zagrebu, krajnji cilj - Hrvatsko zagorje. Trajanje ekspedicije - dva dana (pas bi mogao i brže). Prve večeri sve se činilo idilično, unatoč pljusku koji je trajao gotovo cijelu noć. Šator nije promočio, nismo ni mi. Drugog dana, nakon par desetaka kilometara, tri sendviča i osam litara vode, ugledali smo cilj. U Zagorju smo, nedaleko od Bistre. Slijedi fešta, pivo, roštiljke, blaženstvo spoznaje da čak i ja, novinar od 25 kilograma s krevetom i previše piva procesuiranog kroz jetru, mogu pod nekoliko kilograma opreme prehodati Medvednicu.
I to je zapravo jedino pozitivno u toj priči. Nekoliko dana kasnije stvari postaju zabrinjavajuće. Na lijevoj strani leđa, ispod lopatice, pojavilo se nekoliko crvenkastih klipova koji su ubrzo formirali sindikat i postali jedna velika okrugla crvenkasta tvorevina. Pomalo je i svrbjela. Kako Google za takve simptome daje dijagnoze od prehlade do sepse ili HIV-a, odlučio sam formirati liječnički konzilij od prijatelja i poznanika. Medicinski najinformiraniji u konziliju bio je čovjek koji je završio za medicinskog brata, ali radiš s onim što imaš. I upravo je od njega došla najpouzdanija dijagnoza.
Odlazak na Zaraznu
- To ti je neka alergijska reakcija. Mazati lavandom pa će proći - rekao mi je, u maniri babe vračare, medicinar.
- A da tebe nije krpelj ugrizao? - pitali su skeptici. - Ma kakav krpelj, ljudi Božji, nije mi ovo prvi put da sam spavao u prirodi. Kad te krpelj ugrize, on ostane tamo. Vidiš da ovdje nema ničega! Izvadio sam ih iz sebe barem tri prošle godine, pa nije bilo ovih simptoma - odgovarao sam. No, crvenilo se širilo, a liječnički pregled postao neminovan. Što ne znači da sam otrčao u prvu bolnicu. Polako, pomalo, govorio sam si.
No, igrom slučaja, redakcija je odlučila da sam joj potreban u Splitu. Pa sam krajem lipnja trebao krenuti na put koji će trajati do početka rujna. - Moraš to riješiti prije puta, pobogu! Idi liječniku - počela je moja djevojka. Pa sam, nekoliko sati prije putovanja, svratio u ordinaciju svoje liječnice obiteljske medicine, smišljajući kako da se opravdam ako me “opere” što joj kradem vrijeme zbog običnog osipa.
- No, da. Krpelj. Ideš u bolnicu - rekla je prije nego što sam išta uspio objasniti. Pokušavao sam joj reći da nisam vidio krpelja i da je riječ o nečem drugom, a ja, uostalom, i ne mogu u bolnicu jer krećem na put, ali... bilo je uzalud. Prije nego što sam se snašao, već sam čekao u redu Hitnog prijema Klinike za infektivne bolesti “Fran Mihaljević,” znane i kao Zarazna. - Tko zna što svi ovi ljudi oko mene imaju - sumnjičavo sam mislio čekajući, a zakleo bih se da su i neki od njih mene tako gledali. No, relativno brzo tutnuli su mi toplomjer pod pazuhe, pa sam sa zgražanjem ustanovio da već tjednima imam temperaturu od gotovo 38 stupnjeva! Postariji infektolog blagonaklono me pogledao pa mi očinskim glasom objasnio.
- Dragi dečko, vas je ugrizao zaraženi krpelj i dobili ste bolest znanu kao Lyme Borreliosis, odnosno Lajmska borelioza. Zove se tako jer je otkrivena 1975. u američkom Lymeu. Ali, ništa strašno. Eto vama kutija Sumameda i za tjedan dana ste kao novi - izrecitirao je.