Oko četiri popodne, 28. srpnja 2011. godine, Zoran Milanović nazvao je Damira Kajina.
“Što to, pobogu, radiš?” pitao je Milanović.
“Ništa, zašto”, odgovorio je Kajin
“Nemoj me zezati, ma što to radiš?!” povisio je glas predsjednik SDP-a.
“Stvarno ništa ne radim. Zašto vičeš?” čudio se Kajin
“Damire, što to tvoji rade, zašto se tako ponašate?” bio je uporan Milanović.
Damir Kajin, potpredsjednik IDS-a, nije imao pojma zašto je tog ljetnog popodneva šef Kukuriku koalicije i budući predsjednik Vlade odlučio vikati na njega. Kajin, naime, nije gledao vijesti, niti je pročitao novine (niti ga je stranka čiji je bio potpredsjednik obavijestila o ne baš beznačajnom političkom događaju), pa tako nije doznao da je istarski župan Ivan Jakovčić najavio potpisivanje ugovora o projektu Brijuni Rivijera s Jadrankom Kosor, tada još aktualnom premijerkom i glavnom političkom suparnicom lijevo-liberalne koalicije. Premda u javnosti nije osobito žestoko prosvjedovao zbog tog Jakovčićeva poteza, što su ga mnogi mediji bili protumačili kao ozbiljan akt nelojalnosti prema vlastitim političkim partnerima, i to nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, nema gotovo nikakve sumnje da je Zoran Milanović zapamtio Ivanu Jakovčiću Brijuni Rivijeru i Jadranku Kosor, te da mu poslije tog incidenta više ništa nije vjerovao.
Povrijeđeni Jakovčić
Danas, četrnaest mjeseci poslije Milanovićeva telefonskog poziva Kajinu (i pet mjeseci prije lokalnih izbora), Damir Kajin postao je SDP-ov kandidat za istarskog župana, dok Ivan Jakovčić povrijeđeno izjavljuje da s predsjednikom Vlade više ne želi sjesti za isti stol.
S Damirom Kajinom razgovarao sam u četvrtak oko sedam navečer. Bio je prilično nervozan, nije mogao kontrolirati visinu i snagu glasa, za što je, međutim, ponudio prilično dobro obrazloženje: “Znate, prije dvadesetak minuta izbacili su me iz IDS-a, pa sam zato sada jako emotivan”.
Kajin je izbačen iz IDS-a nekoliko sati nakon što se službeno, uz potporu SDP-a i Hrvatske stranke umirovljenika, kandidirao za istarskog župana. Kada sam ga pitao što je stvarni politički razlog da napusti stranku koju je stvarao, čiji je bio trademark i koja ga je 2009. godine kandidirala za predsjednika Republike, Kajin je, među ostalim, kazao: “Istrom se ne može upravljati kao Kalabrijom ili Sicilijom! Ja bih se prvi potukao s nekim tko bi IDS označio kao mafijašku stranku! IDS je stranka koju većinom čine časni ljudi, s najboljim namjerama za Istru. Problem je u njenom najužem vodstvu, prije svega u Ivanu Jakovčiću. Ovako se u Istri više ne može! I to je bio glavni razlog zašto sam se, mimo volje IDS-a, kandidirao za župana. U Istri moramo obnoviti atmosferu slobode, tolerancije, napretka i poštenja, što ga je Istarski demokratski sabor bio stvarao i njegovao devedesetih godina, a što se sve zadnjih godina bilo izgubilo”.
Premda će se u izbornoj kampanji suočiti sa snažnom i efikasnom IDS-ovom stranačkom mrežom, koja, doslovno, funkcionira od sela do sela, od mjesta do mjesta, i to s vrlo malo iznimaka, Damir Kajin, kako sada stvari stoje, ima realne šanse da postane novi istarski župan.
Kraj jednog modela
Naime, prema jednom od recentnijih istraživanja provedenih po narudžbi SDP-a, Damir Kajin u prvom krugu izbora za župana dobiva 47 posto glasova, a njegov protukandidat, buzetski gradonačelnik Valter Flego, samo 23 posto . U drugom, pak, krugu Kajin pojeđuje Flegu sa 70 prema 30 posto. Naravno, sada kad je Damir Kajin izbačen (formalni termin glasi “izbrisan”) iz dominantne i jedine autohtone istarske stranke, Kajinov rejting može značajno pasti.
Da je Ivan Jakovčić u studenom prošle godine poslušao sugestije jednog dijela IDS-ova vodstva i već onda eliminirao Kajina, danas bismo raspolagali jasnijom slikom o njegovoj samostalnoj popularnosti. No, čak i ako Damir Kajin izgubi od Valtera Flege, nacionalno anonimnog političara s jakom stranačkom potporom, predstojeći će lokalni izbori ozačiti kraj jednog modela vladavine u Istri.
Dominacija IDS-a, kakvu je stvorio i održavao Ivan Jakovčić, bit će dugoročno narušena. Utoliko priča o razvodu Damira Kajina i Istarskog demokratskog sabora ima bitno dublje političko i društveno značenje od sukoba Kajinove i Jakovčićeve taštine, koja je, po interpretacijama pojedinih istarskih političkih insidera, dovela do Kajinove suradnje sa SDP-om (Kajin je, navodno, višekratno zahtijevao od Jakovčića da ga IDS kandidira za župana: kada je Jakovčić to definitivno odbio, znajući da Kajin neće htjeti provoditi njegove upute, potpredsjednik IDS-a odlučio je krenuti u samostalnu kandidaturu sa snažnom potporom nacionalne vladajuće stranke).
Preraspodjela moći
U Istri bi, po svemu sudeći, poslije svibanjskih izbora moglo doći do vidljive formalizacije preraspodjele društvene i političke moći (osim ako IDS ne postigne potpuno senzacionalan rezultat, što danas nitko ne predviđa). Kandidatura Damira Kajina poslužila je, naime, kao okupljalište svima onima u Istri koji su nezadovoljni Ivanom Jakovčićem.
Pogledamo li danas politički zemljopis Istre, jasno je vidljivo da na njemu postoje samo dva pola. S jedne, još uvijek većinske strane, nalaze se Ivan Jakovčić I IDS. S druge se strane, oko Damira Kajina, u još posve nejasnim političkim i interesnim formama, okupljaju bivši čelnici IDS-a, koji su s vremenom odlazili iz stranke, pa istarski SDP, koji u prethodna dva desetljeća nije uspio proizvesti niti jednog relevantnog političara, iako Istra uvijek glasuje lijevo-liberalno, pa Ladonja Plinija Cuccurina, iza koje, naravno, u određenom segmentu stoji Adris, najveća i najuspješnija istarska tvrtka, pa svi mogući nezadovoljnici Jakovčićevom politikom, koji ga već godinama po medijima optužuju za korupciju (u Glasu Istre, u nekim drugim vremenima, Jakovčića su zvali Nino Nekretninjo)… I tako dalje, i tako dalje…
Jakovčić i IDS trenutno nemaju niti jednog saveznika, što bi za njih bilo dobro da je u Zagrebu na vlasti HDZ: u tom bi slučaju teza o pokušaju oktroiranja istarske vlasti iz Zagreba zvučala relativno utemeljeno, pa bi IDS, kao jedini i usamljeni branitelj nepokorene Istre, mogao računati na skoro konsenzualnu potporu lokalnog stanovništva. Međutim, malo tko razuman povjerovat će da Zoran Milanović kani pokoravati Istru, k tome još preko Damira Kajina, koji je oduvijek bio tvrđi “Istrijan” od Ivana Jakovčića (ovdje riječ Istrijan koristim kao političku, a ne nacionalnu oznaku: i Kajin i Jakovčić su Hrvati).
Da bi se razumjelo kako je to, odjednom, Damir Kajin postao središnja točka istarskog pokreta protiv Ivana Jakovčića, valja poznavati povijest političkih odnosa u Istri, kao i stvarne motive onih koji žele da Kajin pobijedi, i da Jakovčić ode.
Uvijek protiv HDZ-a
U kasno proljeće 1990. godine Istra je bila jedini dio Hrvatske - ne računajući područja s većinskim srpskim stanovništvom - gdje je Hrvatska demokratska zajednica doživjela političku katastrofu. Dapače, Istrani su izviždali i ismijali dr. Tuđmana tijekom jednog njegova predizbornog posjeta Istri, u koji je poveo - ovo ide pod vjerovali ili ne - i bosanskog svećenika Antu Bakovića, jednog od najkonzervativnijih HDZ-ovaca ikada, čiji je rustikalni šovinizam pomogao uništavanju bilo kakvih HDZ-ovih šansi u Istri. Te 1990. godine IDS još nije postojao.
U Istri je, prirodno, pobijedio SKH, koji, međutim, ondje nije imao niti jednog političara ozbiljnijeg formata, osim Antona Cerina, čiji se utjecaj na hrvatsko gospodarstvo i na hrvatsku politiku osjeća i danas, mnogo godina poslije njegove smrti. Anton Cerin, koji je rođen u jednom selu kraj Kanfanara i koji je umro još 1994. godine, bio je generalni direktor Tvornice duhana Rovinj te saborski zastupnik Račanove stranke, koja se iz komunističke upravo pretvarala u socijaldemokratsku: Cerin je u Sabor izabran u proljeće 1990.
Anton Cerin bio je, međutim, i glavni autor privatizacije TDR-a po famoznom zakonu ondašnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića. Zahvaljujući Cerinovoj privatizaciji, TDR (koji se kasnije preimenovao u Adris) ostao je u vlasništvu zaposlenih i menadžmenta, a današnji su glavni dioničari predsjednik tvrtke Ante Vlahović i njegov bliski suradnik Plinio Cuccurin, šef Ladonje.
U lipnju 1990. godine Cerin me primio u svom uredu u prekrasnoj TDR-ovoj zgradi na rovinjskoj rivi, gdje mi je detaljno objašnjavao zašto nitko razuman u Rovinju i u Istri neće glasovati za HDZ i zašto je baš SKH-SDP jedino trajno političko rješenje za Istru. Cerin, međutim, nije želio ni čuti za “istrijanstvo”.
Dan kasnije u Bujama sam razgovarao s Dinom Debeljuhom, dugogodišnjim saborskim zastupnikom, zatim i hrvatskim veleposlanikom u Indiji, koji mi je objašnjavao ideološku potku “convivenze” i “istrijanstva”.
Debeljuh je uskoro postao jedan od utemeljitelja IDS-a, skupa s Jakovčićem, ali i raznim drugim mlađim ljudima, koji su željeli autentično politički djelovati, poput vinara Ivice Matoševića. Već tada, početkom devedesetih, moglo se zaključiti da će u Istri postojati određena napetost između dva centra moći. Jedan je nastajao kroz IDS, kao autohtonu istarsku narodnu stranku, koja će za Istru zauvijek imati isto ono identitetsko značenje koje HDZ ima za većinu hrvatskih nacionalista. Drugi je centar moći već postojao u Rovinju, u TDR-u, hrvatskoj tvrtki koja uplaćuje najviše poreza u državni proračun i koja, vjerojatno, isplaćuje najviše prosječne plaće u zemlji, barem kad je riječ o velikim kompanijama.
Ivan Jakovčić znao je biti toliko bijesan na TDR da je u neformalnim prilikama govorio kako iza te tvrtke stoje moćni pojedinci iz SDP-a i HDZ-a, koji su, zapravo, njeni tajni dioničari. Jednom, u veljači 2002. godine, kada smo Jakovčić i ja popili butelju ili dvije previše u njegovu omiljenom novigradskom restoranu Damir i Ornela, istarski mi je župan čak i rekao imena navodnih TDR-ovih tajnih dioničara iz SDP-a i HDZ-a, što nikada nisam mogao koristiti, jer je tu tvrdnju potpuno nemoguće provjeriti.
Vjera u Sanadera
U svakom slučaju, dugododišnja netrpeljivost između dva glavna istarska središta moći kulminirala je kada je Plinio Cuccurin, veliki dioničar TDR-a/Adrisa, osnovao Ladonju, stranku kojom je nakanio osvojiti vlast u većem dijelu Istre. Cuccurin, naravno, nije uspio jer je korporacijska stranka u narodu uvijek nepopularnija čak i od one stranke koju se masovno optužuje za korupciju, kao što se to dogodilo vodstvu IDS-a. No, Ladonja ipak drži ponešto glasova i lokalnih mandata: vrlo je moguće da će Cuccurin poslije izbora koalirati s Kajinom, o čemu se, uostalom, već neformalno razgovaralo. Treći potencijalni centar moći u Istri trebao je ostati SDP, kako je, uostalom, predviđao direktor Cerin. Međutim, SDP je na parlamentarnim izborima 1992. godine i u Istri doživio potpuni debakl, a sam se Račan baš nikada nije osobito koncentrirano bavio Istrom.
Račan je i Jakovčića i Kajina smatrao prilično neozbiljnim političarima, dok je, pak, IDS i istarsko biračko tijelo držao lojalnim saveznicima u borbi za vlast na nacionalnoj razini (Račan, međutim, nije predvidio da će se Jakovčić, pokušavajući izboriti što više novca i što bolje političke uvjete za Istru, u jednom trenutku prikloniti Sanaderu: negdje 2008. godine istarski mi je župan sasvim službeno, u razgovoru za novine, bio kazao kako smatra da će Ivo Sanader ostati na vlasti do 2015. godine, pa stoga nema smisla da se IDS s njime konfrontira). SDP je, tako, usred svog nazigled prirodnog biračkog tijela ostao potpuno marginaliziran. Potpora Damiru Kajinu prva je prigoda za SDP da se nametne kao ozbiljna istarska politička snaga.
Skup nezadovoljnika
Stoga je logično da Zoran Milanović nipošto nije želio da SDP i IDS koaliraju na predstojećim istarskim izborima: čak i da nije bilo preklanjskog incidenta s Jadrankom Kosor i Brijunskom rivijerom, čak i da Jakovčić nije postupio krajnje nekorektno prema vlastitoj Vladi, pokrećući sudski postupak za zaustavljanje gradnje Plomina 3, jednog od magistralnih Vladinih projekata, SDP bi na izbore u Istri izašao samostalno.
Drugo je pitanje bi li podržao Damira Kajina ili bi vladajuća stranka ostala neutralna u sporu dvojice vodećih istarskih političara. Naposljetku, bivši IDS-ovci imaju niz različitih interesa da podrže Kajinovu kandidaturu. Zajednički nazivnik tim interesima jest nezadovoljstvo Jakovčićevim upravljanjem Istrom, ali i traženje novog političkog prostora u kojem mogu djelovati.
Zanimljivo je da Filipinskoj skupini (nazvanoj po hotelu Filipini u Poreču, gdje se u ljeto prošle godine održao prvi sastanak IDS-ovih nezadovoljnika i renegata) pripadaju neki od nacionalno najistaknutijih istarskih političara iz devedesetih godina poput Dina Debljuha, Steve Žufića i Ivana Heraka.
S druge strane, uz Jakovčića je ostalo vrlo malo nacionalno poznatih IDS-ovih veterana: najistaknutiji je svakako ministar turizma Veljko Ostojić, čiji položaj u Vladi ostaje nedodirljiv neovisno o ishodu istarskih izbora. Ostojić je, naprosto, uvjerljivo najbolji ministar turizma kojeg je Hrvatska imala u više od deset godina.
No, Jakovičićev problem nisu ljudi s kojima raspolaže ili ne raspolaže; Jakovičićev problem nije čak ni činjenica da se oko Damira Kajina, stjecajem okolnosti, uspjela okupiti cijela politička Istra, koja se ne slaže sa šefom IDS-a. Jakovčićev glavni problem jest stvarno stanje u Istri poslije dvadeset godina njegove vladavine.
Tijekom devedesetih Istarski demorkatski sabor i Ivan Jakovčić nisu igrali ulogu lokalnih heroja samo zato što su se uspješno suprotstavljali pokušaju hadezeizacije Istre. Tijekom devedesetih i u ranim dvijetisućitim godinama Ivan Jakovčić bilježio je vrlo dobre rezultate u čitavom nizu područja važnih za Istru. On je, nesumnjivo, među najzaslužnijima što je Istra stekla imidž hrvatske Toskane, te postala turistički najnapredniji dio zemlje. Svaki istarski privatni vinar i maslinar morao bi biti osobno zahvalan Jakovčiću zbog programa subvencija u sadnji vinograda i maslinika, i zbog županove svesrdne pomoći u promociji istarskih vina i ulja; nema nikakve sumnje da je Istra u vinarstvu i maslinarstvu - a radi se o dvije prestižne sastojnice hrvatskog turizma - otišla puno dalje od Dalmacije (sam je Jakovčić sommelier, koji se dosta solidno razumije u vino). Nadalje, Jakovčić je zaslužan i za promociju Istre kao prestižne gastronomske destinacije, u čemu je golemu ulogu odigrala Istarska turistička zajednica, kao i za razvoj kulturnog turizma u Istri.
Krah projekta Brijuni
No, unatrag sedam ili osam godina Istra u svim ovim sektorima, osim u vinarstvu i maslinarstvu, ili stagnira, ili napreduje izvan Jakovčićeve sfere utjecaja. Uzmimo za primjer razvoj turizma. Početkom dvijetisućitih jedan od glavnih problema istarskog turizma bio je nedostatak hotela s pet zvjezdica. Ivan Jakovčić već je u ono vrijeme pokušavao realizirati Brijune Rivijeru, i to u suradnji s Brionima, vodećom talijanskom i svjetskom modnom kućom, koja je dobila ime po otočju Brijuni. Jedan od nositelja projekta bio je ondašnji predsjednik Briona, talijanski bankar Umberto Angeloni, a u prvoj verziji Brijuni Rivijere trebale su sudjelovati neki od najvećih svjetskih hotelskih i modnih brandova, pa, navodno, čak i sam Ferran Adria, vlasnik legendarnog katalonskog restorana El Bulli. Od Brijuni Rivijere sve do danas nema baš ništa, a ulogu modernizacije istarskog turizma preuzela je Maistra, hotelska tvrtka TDR-a /Adrisa, koja je izgradnjom vrlo dobrih hotela s pet zvjezdica, Lonea i Monte Mulinija, postavila nove standarde za istarski i hrvatski turizam.
Kada je, pak, riječ o ljetnoj kulturnoj sceni, Šerbedžijino kazalište na Brijunima, što ga je Jakovčić aktivno bio pomagao, kao i Motovunski filmski festival svojedobno su predstavljali značajne i atraktivne inovacije u hvatskoj kulturnoj ponudi. Danas se radi tek o rutinskim sezonskim događajima; Istra, nažalost, već godinama nije uspjela artikulirati ništa novo i atraktivno, kao što je to bio Teatar Ulysses prije desetak godina.
Čak se ni istarska gastronomija nije nastavila razvijati u ispravnom smjeru: uvjerljivo najbolji istarski i svojedobno najvažniji hrvatski restoran, Valsabbion Sonje Perić (riječ je o supruzi Veljka Ostojića), zatvorio se prije godinu dana, a prevlast na sceni gotovo da su preuzele razne konobe, što ukazuje na pad opće razine ambicija na tom području.
Uz sve to, Jakovčić i IDS suočavaju se, kao i cijela Hrvatska, s krizom u proizvodnom dijelu gospodarstva.
Damir Kajin prekjučer mi je ispričao kako su ga posjetili predstavnici Uljanikovih kooperanata. Uljanik je, naime, najavio da će oko 1200 kooperanata uskoro ostati bez posla. Kajin drži da bi mnogi od tih ljudi mogli naći novi posao na izgradnji i opremanju Plomina, pa smatra nedopustivim bilo kakvo odlaganje gradnje Plomina 3, što Jakovčić pokušava postići, premda je “jasno da smo svi mi načelno za plin” (Plomin 3, podsjetimo, radit će na ugljen).
Ivan Jakovčić mogao bi se za pet mjeseci naći u velikim problemima. Čini se da njegov i IDS-ov rezultat na lokalnim izborima ovise o dva elementa. Prvi je snaga same IDS-ove organizacije, lojalnost koja unutar nje postoji ili ne postoji, kao i interesna vezanost birača uz razne IDS-ove strukture vlasti. Drugi element koji će odlučiti o izborima jest Jakovčićeva sposobnost da uvjeri birače kako, eto, zli političari iz Zagreba ponovo, baš kao Tuđman nekada, pokušavaju nametnuti svoju vlast u Istri.
Damir Kajin smatra da je tu tezu posve lako oboriti čistim brojkama. “Nikada ni jedna Vlada nije poslala toliko novca u Istru kao Milanovićeva. Računajući 2012. i 2013. godinu, radi se o više od milijardu kuna u raznim projektima. Bojim se i pomisliti što bi se danas događalo u Istri bez tog novca. Vidite, ono što je Europska Unija danas za Hrvatsku, u smislu šansi za ekonomski razvoj, to je Hrvatska za Istru. I stoga je užasno glupo i nepotrebno poticati bilo kakav istarski separatizam.”
Politička autonomija
Pitanje “istarskog separatizma” i istarske autonomije jedna je od onih točaka koje je Ivan Jakovčić aktivirao uoči svakih lokalnih izbora. Neki od svojedobno bliskih Jakovčićevih suradnika tvrde da je istarski župan, barem u devedesetim godinama, mislio ozbiljno kada je tražio političku autonomiju za Istru, što je, navodno, bio i uzrok prvog raskola u IDS-u, polovicom pretprošlog desetljeća. Ja, pak, u čitavom nizu razgovora s Jakovčićem, tijekom više od petnaest godina koliko se poznajemo, ni u jednom trenutku nisam stekao dojam da njega doista zanima politička autonomija Istre. Dapače, nekoliko mi je puta temperamentno dokazivao svoje hrvatstvo.
Ivana Jakovčić bio je, čini mi se, uvijek najviše zainteresiran za one oblike suradnje sa Zagrebom koji su financijski isplativi za Istru i koji su mu omogućavali da što uspješnije upravlja Istrom. Pozivanje na političku autonomiju tek je zastava za one tvrđe IDS-ove birače i aktiviste, koji su u devedesetim godinama bili skloni Ivanu Pauletti, jednom od prvih ideologa Istarskog demokratskog sabora, koji je zaista čvrsto vjerovao u autonomnu i transdržavnu regiju Istru.
Podjela Istre
Istarski demokratski sabor i Ivan Jakovčić ni danas ne vladaju u 19 od 42 jedinice lokalne uprave u Istri. U nekima od najvažnijih gradova, poput Pule, na vlasti su u koaliciji sa SDP-om. Za pet mjeseci te koalicije više neće biti; pokažu li se istraživanja točnima, IDS i Ivan Jakovčić mogli bi izgubiti mjesto župana, ali i neke od najvažnijih gradova u Istri. IDS bi, dakle, u svibnju mogao izgubiti Istru ili barem priznati da je mora dijeliti s drugim političkim opcijama. Čini se potpuno neizbježnim da će se IDS, poslije svibanjskih izbora, morati adaptirati na bitno drukčiju ulogu od one koju je igrao od samog svog osnutka pa do danas.
Prije pet ili šest tjedana s Veljkom Ostojićem usputno sam razgovarao o istarskoj političkoj sceni. Ministar turizma vrlo je racionalno argumentirao zašto podržava Jakovčića. “Dvadeset godina stvarali smo određeni sustav upravljanja Istrom, određeni sustav vrijednosti, koji ipak fukcionira. Ako IDS izgubi mjesto župana, ako izgubi većinu u Županijskoj skupštini, ako izgubi gradove poput Pule, što će onda biti s politikom u Istri? IDS bi se u slučaju poraza mogao početi osipati i raspadati, a što onda uopće ostaje na istarskoj političkoj sceni? Čini mi se kao da bi se u tom slučaju raspalo sve što se stvaralo punih dvadeset godina”, lamentirao je Ostojić.
I tu je u pravu.
Damir Kajin ne kani osnovati političku stranku. Rekao mi je da o tome uopće nije ramišljao, te da on, zapravo, predvodi sveistarsku koaliciju, koja obuhvaća SDP i Umirovljenike, ali i Hvidru i Savez antifašističkih boraca. Ako, dakle, IDS izgubi mjesto župana i ako ostvari loše izborne rezultate u najvažnijim mjestima u Istri, Istra bi mogla postati ispražnjena od institucionalne politike: SDP zasad sigurno nije autentična istarska stranka, a nitko drugi ne postoji.
U svakom slučaju, izbori u Istri ne samo da su najuzbudljiviji, nego su i politički najvažniji u cijeloj zemlji. Vidjet ćemo tko će ih preživjeti: Damir Kajin ili Ivan Jakovčić.