Modesty Blaise, iako već neko vrijeme mrtva, ovog je tjedna po drugi put ostala siroče. Prvi put joj se to dogodilo još za Drugoga svjetskog rata, bar tako kaže priča, kad je negdje na Balkanu 12-ogodišnja djevojčica pobjegla iz logora i krenula životnim putom skitnje, kriminala i, najposlije, pravde. Ovog je tjedna, pak, u 90. godini života preminuo njezin “usvojitelj”, Peter O’Donnell, čovjek koji je kao mladi dočasnik britanske vojske na Bliskom istoku ugledao samodostatno i samosvjesno siroče koje će ga nadahnuti da dvadesetak godina poslije - kad mu ponude pisati strip “kakav je oduvijek želio” - stvori Modesty Blaise, možda najveličanstveniju stripovsku junakinju svih vremena.
Dijete crne kronike
Peter O’Donnell rodio se u Londonu 11. travnja 1920. Njegov je otac bio novinski izvjestitelj crne kronike pa je mladi Peter, kad ne bi slušao tipkanje pisaćeg stroja, znao u vlastitoj kuhinji zateći likove iz polusvijeta koje je njegov otac, u potrazi za ekskluzivnom reportažom, ondje skrivao pred konkurentskim novinarima. Rijetko su kome preduvjeti za spisateljski zanat i građa za pisanje bili tako spremno dani.
Sa 17 godina O’Donnell je počeo pisati stripove za djecu, za funtu i pol tjedno.
Oženio se s 20 godina i, izuzme li se vrijeme provedeno u vojsci, obitelj je prehranjivao pisanjem svega što bi mu ponudili. Iz 1948. tako datira anegdota kad se uredniku za kojeg je pisao dvije priče tjedno došao požaliti da ima problema s idejama jer mu je žena pred kompliciranim porodom, na što ga je on samo poprijeko pogledao i procijedio “A ti si kao neki autor? Onda odj*** i autoriraj.” O’Donnell je to poslije često isticao kao najbolji savjet koji je dobio u karijeri te autorirati nije prestao tijekom idućih malo više od pola stoljeća.
U ozbiljnije stripove, one objavljivane u dnevnim novinama i namijenjene odrasloj publici, O’Donnell se upustio ranih pedesetih, preuzevši strip čiji se scenarist razbolio. Taj dobro obavljeni posao donio mu je iduću ponudu: pisanje “Gartha”, svojedobno i u nas popularnog stripa. O’Donnell je za Daily Mirror “Gartha” pisao idućih trinaest godina, a autorski je pečat na seriji ostavio stvorivši lik boginje Astre, dolične djevojke za svog nadčovječanskog protagonista.
Pogledaju li se s ove distance idući angažmani koje je prihvaćao - egzotične pustolovine pomorca Tuga Transoma, glamurozne priče o Evi ili humorističko-erotske doživljaje detektiva Romea Browna - svaki se od tih stripova čini poput nesvjesnog, ali nužnog koraka u stvaranju O’Donnellove najpopularnije junakinje, Modesty Blaise. Posebno je Romeo Brown, svojedobno također objavljivan i u nas, odigrao presudnu ulogu jer je na tom stripu scenarist O’Donnell prvi put sparen s fenomenalnim crtačem Jimom Holdawayem.
Junakinja modernog doba
Strip kakav je O’Donnell oduvijek želio, pokazalo se, bio je strip koji su svi oduvijek željeli. Prvi dnevni nastavak “Modesty Blaise”, tri sličice koje nas upoznaju s bivšom šeficom zločinačke organizacije koju iz mirovine u akciju mogu probuditi samo dugovi koje osjeća prema prijateljima, objavljen je 13. svibnja 1963., a strip je zaustavljen tek 2001., na O’Donnellov 81. rođendan i njegovu izričitu želju. Za vrijeme 38 godina postojanja - s više od deset tisuća dnevnih pasica (nakon Holdawayeve smrti, Modesty su crtala još četvorica crtača, od kojih najpoznatiji ostaje Enrique Badia Romero) i 13 romana u kojima se pojavila - Modesty Blaise nametnula se kao prototip junakinje modernoga doba.
Svoju jedinstvenost Modesty duguje zapravo očitom triku kojeg se - trebalo sjetiti. Iako su djevojke šetale britanskim novinskim stripom barem od drugosvjetskoratne “Jane”, do Modesty je njihova glavna i jedina uloga bila da - kao u “Romeu Brownu” - što brže izgube što više odjevnih predmeta, dok su pustolovine i razmišljanje ostavljani muškarcima.
Premda se Modesty ni sama nije libila golotinje kad joj je to za ostvarenje ciljeva bilo nužno, ni ona ni O’Donnell nisu vidjeli razloga zašto bi prestižne funkcije trebalo prepustiti inferiornijem muškom spolu. “Oduvijek sam se divio ženama”, izjavio je više puta O’Donnell i to se iz stripa o Modesty Blaise vidjelo te je pridonijelo tome da Modesty bude jednako omiljena kako među muškarcima - gdje se glasnim obožavanjem ističu Kingsley Amis i Quentin Tarantino - tako i u probirljivijem djevojačkom čitateljstvu.
Koliko traje zauvijek?
Strip o Modesty Blaise završio je 2001. Prije toga se, u kratkoj priči “Cobra Trap”, O’Donnell pobrinuo da svojim junacima podari dostojan (i dostojanstven) svršetak, posljednje što im je nedostajalo za ulazak u mit. Konačno se, 3. svibnja ove godine, i Peter O’Donnell pridružio svojim junacima. Je li tu priči kraj?
Nije, jer dobro ispričane priče nikad ne staju. Neka je kritičarka za O’Donnellove povijesne ljubiće, koje je on pod pseudonimom “Madeleine Brent” (primijetite te inicijale!) pisao naizmjence s romanima o Modesty, napisala kako su joj svojom kvalitetom “pokvarili sve ostale ljubiće”. Tako je nekako i s Modesty: strip je završen, novih knjiga više neće biti, filmovi o njoj su slabi, ali ništa od toga nije joj naudilo. Modesty Blaise živjet će dok se ne nađe nasljednica koja bi je mogla zbaciti s trona.
A, poznavajući Modesty, to bismo zaista mogli čekati zauvijek.
Heroina ispred svog vremena
Ime Modesty Blaise nastalo je kad je Peter O’Donnell jednom krivo otipkao riječ ‘modestly’, što će reći ‘skromno’, a prezime je dobila po Merlinovu učitelju - anticipirala je trendove. Tajice kakve je odijevala za borbu ubrzo su ušle u modu, a još je bitniji prototip bio njezin odnos s pobočnikom Williejem Garvinom. Willie, oblikovan po tada još slabo poznatom Michaelu Caineu, bio je Modestyn pouzdanik, no nikad ljubavnik, te su tako njih dvoje ostvarili savršenu svevremenu romansu: onu u kojoj on zauvijek ostaje njezin odani vitez, a ona princeza koju on nikad neće posve imati te je zato može zauvijek voljeti.