"Kula junior”, Goran Kulenović, sin je uglednog novinara Muharema Kulenovića i Zrinke Ostrogović, kćeri velikana hrvatske arhitekture, arh. Kazimira Ostrogovića. Vjerojatno se rodio s talentom u genima, kao i brat mu Enes koji je profesor političke filozofije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Već dugo vremena Goran Kulenović jedan je od najboljih mlađih hrvatskih filmskih i televizijskih redatelja. Očaran je glazbom, posebno hrvatskim “novim valom” koji obilježava izvornost naše muzičke scene. Studirao je režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.
Započeo je s glazbenim spotovima i odmah počeo dobivati nagrade i fanove. Izvrsni su mu spotovi Hladnog piva, Darka Rundeka, Zabranjenog pušenja, Severine, Nine Badrić, Šajete, Psihomodo popa... Goran piše izvanredne scenarije. Znamo ga po televizijskoj seriji “Bitange i princeze”, filmovima “Ravno do dna” i “Pjevajte nešto ljubavno”. Za dva dana, u ponedjeljak, HRT započinje emitiranje njegove nove televizijske serije “Crno-bijeli svijet”...
”Crno-bijeli svijet” je priča o vremenu prije 40 godina?
- Ne. Točno prije 35 godina. To je godina 1980. Barem ovih prvih 12 epizoda koje smo napravili Igor Mirković i ja. Serija, zapravo, počinje na Staru godinu 1979.
Danas je svijet - drugačiji? U boji je? Digitalan je? Bolji je, ljepši?
- Nisam siguran u to... da je bolji i ljepši.... To je “retro serija”. Takav je i naslov koji je, naravno, ime famozne pjesme “Prljavog kazališta”. Svi znamo tu pjesmu. Ja sve svoje filmove i serije nazivam imenima pjesama. To mi je kao neki - fetiš.
Odakle ta ljubav prema našim pjesmama? Svirali ste i vi? Pjevali?
- Jesam, nešto malo bubnjeve, ali ništa ozbiljno. Samo jedno ljeto sam bio u bendu. Moj buraz svira gitaru. Ali, glazba me fascinira. Najviše “Novi val”. Čut ćete to i u “Crno-bijelom svijetu”. Ja pjevao? Pjevao nisam nikada javno.
Osjeća se u seriji nostalgija?
- Neki mi ljudi danas vele da su im to bila “zlatna vremena”, neki govore potpuno suprotno. Mi nismo išli tim putem, ni Igor niti ja. Nema nostalgije. To su, naprosto, priče o ljudima u tom vremenu. Tu su stare pjesme, stari kostimi, stari auti... ali mi ne pokušavamo poticati nostalgiju. To je tek realan presjek tog vremena prije 35 godina. Muzički gledano, to je zaista bilo sjajno vrijeme. Rock glazba, ali i šlageri. Volim i Nove fosile i šlagerašku muziku.
Vi ste tada, 1980. imali - devet godina. Sjećate se tih vremena?
- Imam sjećanja na “okus” tog vremena. Ja nisam poput Igora Mirkovića koji sebe u “Sretnom djetinjstvu” prikazuje kao nekog starmalog klinca koji rano počinje slušati muziku i izlaziti u ta “sveta mjesta” za mlade.
Drugačiji ste?
- Potpuno. Nisam puno izlazio, niti sam kao klinac slušao tu muziku. Kasnije sam je otkrio. Kad sam tražio koscenarista razgovarao sam i s Davorom Slamnigom. No, on mi rekao: “čuj stari, je ne znam kaj da ti o tom vremenu velim. Sjećam se da smo super tulumarili, pušili, cugali i svirali”. Pero Kvesić slično viđenje ima. Onda smo se našli Igor i ja i napravili scenarije za 12 epizoda, prikazujući širi pogled na to razdoblje.
Kao tinejdžer zaista niste nigdje izlazili?
- Nisam, poslije mi je to bilo žao... Nisam nikada pio, a ni sada ne pijem alkohol. Ak’ ne cugaš glupo je ići u te ambijente gdje se cuga i puši... autsajder si.
Roditelji su pazili da ne “odete ukrivo”?
- Ne. Ja sam sam pazio. Zapravo, nije me ni zanimalo.
Uspjeli ste pronaći odjeću onog doba za glumce?
- Jesmo. Nije sva odjeća bila grda. Nosile su se jakne, one “tankerice” po kojima je poznat Štulić. Takozvana “taksist tankerica”, ona vojnička jakna kakvu De Niro ima u filmu “Taksist”. To klinci i danas nose. Počele su se nositi uske traperice, a još ima i poneka “zvoncara”, one široke traperice, trapezaste na dnu. Godina 1980. je zanimljiva baš po modi, jer upravo tada dolazi do “modnog prevrata”. I izgled ljudi se mijenja. Svi se počinju šišati...
Tito je živ...
- Tito je živ do naše četvrte epizode. Na kraju te epizode Tito odlazi u povijest.
Govor, sleng posebno, bili su prije 35 godina drugačiji nego danas...
- Sleng je dosta zeznuta stvar. Jako smo pazili i istraživali tadašnji jezik. Nastojali smo izbjeći poštapalice koje se danas puno koriste. Na primjer “ono” u svakoj rečenici.
Scenarije pišete na književnom jeziku...
- Nikada. Sve uvijek pišem onak’ kak’ i govorim, dakle u slengu.
U redu, to je “sočnije”...
- Je, ali moj Stari na to pošizi...
Psovke? Danas se puno više psuje u svakodnevnom govoru.
- U to nisam baš siguran. Jako se psovalo i onda. U jednoj rečenici znalo je biti više od jedne psovke. Napadali su me da se u mom filmu “Pjevajte nešto ljubavno” previše psuje. Odgovorio sam: odite i sjednite u bilo koju birtiju pa ćete čuti kak’ se zapravo govori. Kako da onda pišem scenarij na nekom drugom, sterilnom jeziku?
Vi psujete, privatno?
- Znam psovati. Naročito kad gledam nekakvu tekmu. Ali, pazim da doma, pred mojim dvjema kćerkicama, ne govorim proste riječi. Zaista pazim. Inače, u hrvatskom jeziku psovka zna vrlo slikovito zamijeniti čistu riječ i čak puno bolje iskazati neku dobru ili lošu emociju. U “Bitangama i princezama” se psovalo, ali smo dobro prošli. Tada još nije postojalo na Televiziji izvjesno Vijeće koje pazi da ne izleti neka psovka... u programu.
Tko je glavni lik u seriji?
- Nema ga. Naime, nema jedan glavni lik. Šest ih je. Najviše se na ekranu pojavljuje Kipo. Ali nije on jedini glavni lik. Pratimo životnu priču svakog od tih šest likova.
Namjeravate li seriju nastaviti s 81., 82. ... 90. godinom? 91.?
- Postoji, skrivena, ideja. Ali to ovisi i o gledateljima i o HTV-u. Mi smo sposobni to napraviti. Reakcije nakon premijere prve epizode bile su veličanstvene... Vidjet ćemo...
Djeca “Crno-bijelog svijeta”, 80-e, sada vladaju Hrvatskom. Predsjednica Grabar Kitarović imala je tada 12, a premijer Milanović 14 godina...
- Zanimljivo. Nisam o tome razmišljao...
Što je vaša profesija? Scenarist ili redatelj? Ili oboje?
- Školovao sam se za režiju na ADU. Doduše, nisam diplomirao. Nemam papir, ali znam posao. Igor mi je rekao da mi papir treba samo ako hoću biti direktor nečega. Ja ne želim biti direktor ničega i nikome. Pišem scenarije i režiram. To je sve. Ništa drugo i ne želim.
Zašto ste prekinuli studij na Akademiji?
- Zato jer me Akademija - demotivirala. Ne samo mene... Možda je, malo, to i problem moje generacije, Šuvarove, jer su nas - odučili od učenja. Išao sam u “Kulturu”, to je bila prilično opuštena Srednja škola. Nitko nas nije ni na što tjerao. Sve smo radili u zadnji čas, na “deadline”. Ni u Akademiji nisam vidio velikog smisla... Onda sam ušao u “posao” i izašao iz Akademije. Rad je najbolja škola.
Redukcija struje
Kad pišete neki scenarij izmišljate li priču ili se vežete uz žive likove i događaje?
- Kad sam pisao “Pjevajte nešto ljubavno” krenuo sam od rasprave s mojim bratom. Ja, uz novi val, volim i Nove fosile, i Abbu i Jimmyja Stanića, a on je pravovjerni roker. Tu je kresnula iskra - što će se dogoditi kad rock band bude prisiljen svirati na svadbi pa mora naučiti svirati šlagere? Kasnije se iz toga izrodila sjajna priča. I film. Kad sam pisao scenarij za “Ravno do dna” zamislio sam šta se događa kad čovjek ubije u samoobrani frenda iz kvarta pa mora sakriti leš? Tak’ je krenulo... “Crno-bijeli svijet” sam pisao, na početku, kao potpunu fikciju. Tek kasnije sam u priču unio što više elementa tog konkretnog vremena, godine 1980. Osnovni su mi likovi. Njih najprije stvorim. Ne mogu napisati priču o škrinji za zamrzavanje mesa koja je prepuna mesa, a redukcija je struje, pa se to meso rastopi i propada. Moram imati lik koji će kupiti toliku gomilu mesa i takvu ogromnu škrinju, a nema struje. Kužite?
Vrtnja u krug
Pamtite li vrijeme u kojem sada živite? Za 35 godina napravite godinu 2015...
- Pamtim. Možda hoću.
Osjetljivo je raditi neposrednu prošlost? Mnogi su još živi...
- Da, da. Osjetljivo je. Ponajviše stoga što svatko od svjedoka tih godina ima neko svoje sjećanje. Mi imamo ambiciju prikazati seriju za koju nitko neće reći: ma, to tak’ nije bilo. Po prvim reakcijama čini mi se da smo uspjeli.
Primijetili ste da se naše društvo prilično promjenilo u zadnjih 35 godina?
- Nisam sociolog...
Znam, ali ste pomni promatrač...
- Ne vidim baš puno pozitivnih pomaka. Zadnje vrijeme, čini mi se, stalno se vrtimo u krug i još puno godina ćemo se tako vrtiti. Mnogi ljudi će i u seriji “Crno-bijeli svijet” prepoznati da je puno toga - nepromijenjeno. Praktički - isto. U nekim stvarima se nismo pomaknuli ni milimetar. Na primjer, imamo jedan lik u seriji koji je nosilac Spomenice i drže ga u firmi samo stoga što je prvoborac, a notorni je pijanac. Dođe delegacija iz Njemačke pa on ima flashback na 1945. i hoće pravit’ probleme... Vrlo slične možete i danas iščitati. Vrtimo se u krug.
Jesmo li, barem, pametniji nego prije?
- Mislim da nismo. Ugrubo rečeno, nikako nismo bolji. Bolja je tehnologija. Ali, neke važne stvari su se ranije više cijenile: recimo - knjige. Tko čita knjige? Malo njih... Nekad su košarkaši i vaterpolisti išli na fakultete. Nogometaši nikad pa ni danas. O tome mediji ne pišu. Uopće, mediji izvješćuju o krivim stvarima. Ranije su se ljudi puno više družili, posjećivali, razgovarali o pametnim stvarima.
Rekli ste mi da ste “svirali jedno ljeto” - bubnjeve. Jeste li pjevali u bendu?
- Ma kakvi. Nikada. Ja užasno volim pjevati, ali mi vele da to ne zvuči dobro. Pjevam doma, ali mi moje tri cure, supruga i kćeri Adela i Marta, viču da prestanem. A, ja uživam pjevati, ja sam kao jukebox, znam sve pjesme, znam sve riječi svih pjesama...
Bivši navijač
Pričate li djevojčicama priče? Izmišljate nove?
- Da, pričam. Često volim izmišljati. Adela ima 12 godina, Marta tek 5 i pol. Slušaju moje bajke, ali ne smijem zapjevati. A, tak fino pjevam...
Igrali ste rukomet...
- Ne, nogomet i košarku. I dan danas igram nogomet i košarku. Za gušt. Lijen sam trenirati pa nisam nikada aktivno igrao.
Ali, navijač ste... Dinama...
- Ni to više nisam. Bio sam strašan navijač Dinama, ali mi se sve to zgadilo... I dan danas mogu nabrojati momčad Dinama koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Rora, Zambata, Lamza, Blašković, Pirić, Čerček i Gucmirtl uz trenere Zebeca i Horvata. Legendarna momčad. Sad fanatično pratim samo NBA košarku. Znam cijelu povijest Lige od 1955. do danas. To je neki kompulzivno opsesivni poremećaj gomilanja nepotrebnih podataka... ali to me stvarno jako veseli.
Pišete i snimate filmske i televizijske priče o ljudskim sudbinama. Volite ljude?
- Da, volim. Čovjek je nevjerojatno biće. Mozak je čudesan, a još uvijek nam je tajna. Naše ruke i deset prstiju na njima najsavršenije su alatke na svijetu... Ljubav, emocije... pa znate to i sami...
Čovjek je savršen?
- Je. Savršen je. Fasciniraju me genijalci danas, a posebno oni koji su prije 500 godina razmišljali o stvarima o kojima danas 99 posto ljudi uopće ne razmišlja... Kako netko može vjerovati u nešto nadnaravno kad je - čovjek nadnaravno biće... Nadnaravno je, zapravo, to što je - realno. Čovjek.