Policija doznaje iz pouzdanih izvora da teroristi namjeravaju za nekoliko sati detonirati bombe negdje u središtu velikog grada. Nema vremena za evakuaciju. Ako bombe eksplodiraju, tisuće nevinih ljudi će izgubiti život. Jedan od terorista je uhićen i priznaje da zna gdje se bombe nalaze, ali ne želi ništa više reći. Policija primjenjuje uobičajene metode ispitivanja, no nema rezultata. Što dalje? Ima li policija pravo u toj situaciji primijeniti “pojačane” metode ispitivanja, izvan uobičajenog i propisanog protokola? I ako da, do koje mjere te metode smiju biti pojačane?
‘Bomba koja otkucava’
Ovo je poznati i naširoko diskutirani scenarij “bombe koja otkucava” (BKO). Napominjem da ću raspravljati jedino o tome može li u nekoj BKO situaciji ikada biti moralno dopušteno koristiti pojačane metode ispitivanja, uključujući i one koje bi bar neki ljudi bili skloni nazvati mučenjem. (Ono što otežava čitavu raspravu je nedostatak slaganja o tome na kojem stadiju pojačano ispitivanje postaje mučenje, a to nije precizno definirano čak ni u najvažnijim međunarodnim pravnim dokumentima.) Bilo kako bilo, tema je ovdje moralni problem, a neću ulaziti u potpuno odvojeno pitanje o tome treba li postojati apsolutna zakonska zabrana spomenutih oblika pojačanog ispitivanja.
‘Neka bude masakr’
Mnogi su iritirani BKO scenarijem i ne žele uopće ulaziti u raspravu o takvim čisto hipotetskim slučajevima. Oni prosvjeduju: možemo li biti sigurni da će se taj napad doista dogoditi? Zna li uhićeni terorist stvarno gdje se bombe nalaze? Hoće li te metode ispitivanja biti djelotvorne? Hoće li uopće biti vremena da se bombe deaktiviraju? I tome slično. Praktično se nikada neće dogoditi u stvarnom životu, oni dalje tvrde, da ćemo u nekoj BKO situaciji imati sve potrebne spoznaje da bi se moglo opravdati zlostavljanje uhićenog terorista. Stoga, oni zaključuju, rasprave o takvim scenarijima nemaju nikakvog smisla niti veze s realnim svijetom.
“Neka bude masakr!”, reče filozof
Jedan od najprominentnijih suvremenih filozofa politike i prava, Jeremy Waldron, također iz sličnih razloga odbija raspravljati o BKO scenariju. Međutim, u jednoj javnoj diskusiji moderatorica je, znajući za Waldronov stav, pribjegla lukavstvu i upitala ga je najprije je li spreman reći što misli o jednoj hipotetskoj situaciji. Ništa ne sluteći on je pristao, a ona ga je onda zaskočila s BKO scenarijem u kojem je zlostavljanje uhićenih terorista jedini način da se spriječi nuklearna eksplozija u nekom američkom velegradu i na taj način spasi milijune ljudi od sigurne smrti. Budući da je unaprijed obećao da će dati svoje mišljenje, Waldron je morao odgovoriti. I evo što je rekao: “U takvoj bismo situaciji trebali primiti udarac i dopustiti da svi ti milijuni ljudi umru.”
Pretpostavljam da se mnogi čitatelji neće složiti s Waldronom. Ja se sigurno ne slažem. U stvari, mislim da čak ni sam Waldron, premda je profesor na Oxfordu, ne može biti toliko lud da bi se stvarno držao svog savjeta kad bi se našao u opisanoj situaciji. Njegov odgovor dobro pokazuje koliko su paradoksalne implikacije krutog stajališta da je zlostavljanje zatočenika nedopustivo uvijek, u svim situacijama, i bez ijednog jedinog izuzetka. U realnom životu često moramo pronalaziti kompromis u teškim situacijama odlučivanja gdje nema jako dobrih opcija i gdje različiti etički principi dolaze u međusobni konflikt. Stoga se treba moliti Bogu da u nekom od takvih sudbonosnih trenutaka poluge vlasti ne budu u rukama nekog rigidnog predstavnika apsolutističke etike poput Waldrona koji će, što god se događalo, uzviknuti “slijedimo Kanta, pa makar svijet propao!”.
Njemačka javnost odbacuje Kanta
I ne, BKO scenariji nisu samo plod filozofske imaginacije. S njima se ponekad suočavamo u stvarnom životu. Uzmimo najprije nedavni primjer iz Njemačke gdje policijsko zlostavljanje zatvorenika čak nije bilo motivirano pokušajem da se spasi milijune ili tisuće ljudi nego samo život jednog dječaka.
Što s waterboardingom?
U rujnu 2002. godine student prava Magnus Gäfgen oteo je jedanaestogodišnjeg sina jednog frankfurtskog bankara i zatražio ucjenu od milijun eura. Policija je Gäfgena uhitila kad je pokušao preuzeti novac, ali on je uporno odbijao reći gdje se dječak nalazi. Ocjenjujući da nemaju vremena za gubljenje jer su bili zabrinuti da je dječakov život u opasnosti, policajci su otimaču zaprijetili da će ga podvrgnuti tretmanu koji će mu nanijeti neizdrživu bol. Oni su i pripremili način kako će ga zlostavljati (pod medicinskim nadzorom), ali do toga na kraju nije došlo jer im je Gäfgen, u strahu od mučenja, otkrio mjesto gdje se dječak nalazi. On je tamo stvarno i pronađen, ali mrtav.
Jesu li policajci postupili ispravno? Većina Nijemaca je mislila da jesu. I premda je bilo zaključeno da su dvojica policajaca koji su u tome sudjelovali prekršili i njemački zakon i Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv mučenja, sud je pronašao “masivne olakotne okolnosti” i donio je krajnje čudnu presudu, naime da policajci jesu krivi za tešku povredu dužnosti, ali da uopće neće biti kažnjeni. Štoviše, samo godinu dana nakon tog incidenta onaj od njih dvojice koji je naredio zlostavljanje bio je unaprijeđen na znatno viši položaj.
Dobro, a što je s waterboardingom, vrlo kontroverznom metodom ispitivanja koju je CIA koristila u slučaju trojice uhićenih terorista? Može li ona u bilo kojoj situaciji biti etički opravdana?
Ta se metoda, tvrde mnogi izvori, pokazala efikasnom, a i neki su visoko pozicionirani ljudi iz Obamine administracije potvrdili da su time bili spriječeni teroristički napadi u kojima bi stradao veliki broj ljudi. Premda su oni koji su bili izvrgnuti tom postupku prošli kroz nedvojbeno užasan subjektivni doživljaj, pri čemu im je izgledalo kao da se dave i da će umrijeti zbog nedostatka zraka, čitava procedura je bila provođena prema pažljivo sastavljenom protokolu i pod strogim nadzorom, tako da ni život ni zdravlje tih ljudi zapravo nikada nisu bili u stvarnoj opasnosti. (Uvjerenje da ta procedura neće ugroziti zdravlje bilo je zasnovano, između ostalog, i na činjenici da su mnogi američki vojnici bili rutinski podvrgnuti waterboardingu u svojoj obuci. Od 1992. do 2001. godine više od 26 tisuća vojnika bilo je izloženo tom postupku, bez ugrožavanja života ili ikakvih ozbiljnijih posljedica za njihovo zdravlje).
Prema američkim propisima neposredno nakon terorističkog napada u New Yorku, waterboarding je mogao biti odobren samo ako su bila ispunjena sva tri sljedeća uvjeta: (1) da ima čvrstih dokaza o neposrednoj prijetnji terorističkog napada, (2) da postoje pouzdane indikacije da zatočenik ima informacije koje mogu pomoći da se taj napad spriječi, i (3) da nema drugog načina da se izbjegne to krvoproliće.
Interes žrtava
Budući da nas ovdje jedino zanima moralno pitanje, razmotrimo slučaj u kojem su sva tri uvjeta zadovoljena. Netko tko smatra da je u takvoj situaciji waterboarding opravdan reći će otprilike ovo: Ja prihvaćam da je izuzetno važno poštovati osnovna prava zatočenika, tretirati ih na human način i ne povrijediti njihovo ljudsko dostojanstvo. Međutim, ne bismo li trebali također voditi računa o pravima i ljudskom dostojanstvu onih na drugoj strani, naime mnogih potpuno nevinih ljudi koji će, ukoliko ništa ne poduzmemo, biti na stravičan način ubijeni ili masakrirani? Štoviše, meni se čini da mnogo veću moralnu težinu ovdje mora imati interes potencijalnih žrtava nego interes onoga tko upravo svojom šutnjom svjesno potpomaže zločin nad tim nedužnim ljudima. Obično se smatra da policija ima pravo čak i ubiti nekog napadača ukoliko je to jedini način da spriječi ubojstvo koje bi se inače dogodilo. Ali zašto onda isljednici ne bi imali pravo podvrgnuti zatočenika (i suorganizatora predstojećeg zločina) nekom vrlo neugodnom postupku (koji zapravo ne ugrožava njegovo zdravlje), ukoliko je to doista jedini način da se spriječi inače neizbježan teroristički napad s velikim brojem žrtava? Ako zamislimo da prijeti sličan napad kao onaj od 11. rujna, nije li apsurdno tvrditi da pravo zatočenika na potpuno očuvanje njegovog fizičkog integriteta treba odnijeti prevagu nad pravima ljudi da živi ne izgore u neboderima, ili nad pravima pilota i stjuardesa da ne budu zaklani u avionu? Ako je osoba A sudionik zločinačkog plana u kojem će stradati osobe B, C, D, E, itd., i to na način da će morati ili živi izgorjeti ili skakati kroz prozor s visokih katova u sigurnu smrt, trebamo li dozvoliti da se to dogodi samo zato da osobi A ne bismo priuštili nekoliko minuta vrlo neugodne iluzije da se davi? Nije li zatočenik A u stvari sam sebe lišio prava da ne bude zlostavljan time što i dalje ustrajava u terorističkoj aktivnosti svoje grupe i time nas prisiljava da pribjegnemo postupku koji u normalnim okolnostima svi rezolutno osuđujemo, ali za koji u ovoj situaciji smatramo da je jedini način da se izbjegne katastrofa?
Meni ova linija rezoniranja izgleda posve legitimna, dapače i uvjerljiva.
Slučaj Salopek
Ako niste sigurni kako biste se vi sami ovdje opredijelili predlažem sljedeći test. Zamislite da je prije nego što su pripadnici ISIL-a nedavno ubili Tomislava Salopeka jedan od tih organizatora bio uhićen te da je jedini način da se Salopeka spasi bio da se tog zločinca podvrgne waterboardingu, s odličnim izgledima da će odati lokaciju gdje je zlosretni Hrvat tada bio zatočen. Što biste smatrali da vam moral nalaže u toj situaciji: (a) da treba poduzeti ono što će spriječiti odrubljivanje glave potpuno nevinom čovjeku i ocu dvoje male djece, ili (b) da nedužnog taoca treba prepustiti dekapitiranju jer je mnogo važnije bezuvjetno zaštititi tjelesni integritet upravo onoga tko je do kraja htio biti aktivni sudionik u ostvarenju tog monstruoznog ubojstva?
Ako ste izabrali opciju (a), prije nego što svoje mišljenje eventualno odlučite javno obznaniti, evo prijateljskog upozorenja na to kakve reakcije možete očekivati. Na žalost već se pokazalo da ima ljudi koje će sama ideja da bi zlostavljanje moglo u izuzetnim situacijama biti moralno opravdano naprosto šokirati i koji će reći da je svatko s takvim stavom psihopat ili obožavatelj mučenja.
Ako pak izaberete opciju (b), nećete imati takvih problema. Nitko vas tada neće napadati da uživate u nečijem odrubljivanju glave, a mnogi će vas čak tapšati po ramenu i hvaliti vaš beskompromisni stav obrane ljudskih prava i integriteta ličnosti. Ali razmislite još jednom: biste li u opisanoj situaciji stvarno bili u stanju dopustiti zvjersko ubijanje nevinog čovjeka samo zato da biste poštedjeli jednog od njegovih ubojica nekog vrlo neugodnog doživljaja?