Splićanin Vedran Sabadi, 43-godišnji hrvatski branitelj, pune četiri godine bori se s rakom, a u utorak kreće u Njemačku po svoju novu životnu šansu. Nakon rekordnih 75 kemoterapija koje je primio tijekom protekle četiri godine, iscrpljene su sve mogućnosti liječenja u Hrvatskoj te su stručnjaci Vedranu predložili njemačku kliniku International Immunology Foundation koja provodi eksperimentalnu imunološku terapiju raka imunoferezom. Samo za početnu terapiju Vedranu je trebalo 300 tisuća kuna - koje nije imao. Njegovi prijatelji odmah su pokrenuli humanitarnu akciju i novac je prikupljen. Vedranova krvna slika poslana je prije par dana u Njemačku. Pokaže li se dobrom, Vedran prekosutra kreće u novi pohod na zdravlje, kako duhovito zna reći. Ovim intervjuom naglašava da želi zahvaliti svim liječnicima, medijima koji su podržali akciju i svim ljudima dobre volje koji su novčano sudjelovali u akciji. Otkriva zašto je počeo objavljivati svoja iskustva na internetu i tko mu je između dugotrajnih kemoterapija bio najveća podrška...
Ulazite u petu godinu borbe protiv raka. Hrabri ste, izravni, volite humor i kad je najteže, zato bismo mogli reći peta sreća...
- Da, peta sreća... Bolest sam primijetio 2009. godine, osjetio sam pritisak u donjem dijelu testisa. Dr. Mario Duvnjak, specijalist urologije u KBC-u Split - bolnica Križine, napipao je kvrgu u početnom dijelu debelog crijeva, već tada je bila velika dva i pol centimetra. Poslao me na pretrage, CT je pokazao zadebljanje, učinjena je kolonoskopija i ubrzo operacija debelog crijeva. Operirao me kirurg dr. Damir Kraljević na Firulama. Liječnici su procijenili da je tumor rastao deset godina, međutim, svih tih godina nije bilo ni bolova, ni krvarenja, nikakvih znakova, zato ga i zovu podmuklim ubojicom. Daljnja analiza pokazala je metastaze na potrbušnici i tankom crijevu koje su u tom trenutku bile nevidljive prostim okom. Šest tjedana nakon operacije krenuo sam na kemoterapiju i ta priča traje do danas. Preciznije, od veljače 2010. godine do sredine prosinca prošle godine, do prije tri tjedna, primio sam ukupno 75 terapija, kroz tri protokola liječenja, s tri različita lijeka. Rezultati? Prve tri godine tumor je bio zaustavljen, metastaze se nisu vidjele i ja sam između kemoterapija normalno funkcionirao. Prije godinu dana, međutim, vidjela se prva progresija. Tumorske stanice razvile su se na potrbušnici, povećavajući svoj oblik i volumen. Do lipnja smo išli s novom linijom kemoterapije, kada je pak uočena nova progresija. Zbog toga sam primio i treću liniju terapije, od srpnja do sredine prosinca, ali rak se nije povukao. CT i dalje, nažalost, pokazuje sad već vidljive metastaze na potrbušnici i ostalim organima koje su suzile lumen tankog crijeva.
Od početka priče ni u jednom trenutku niste odustali...
- Ni slučajno. Kad čovjek sazna da boluje od smrtonosne bolesti - koju medicina inače svim znanstvenim naporima već godinama pokušava pretvoriti u kroničnu bolest s kojom bi se dalo živjeti - čovjek, dakle, svuda nailazi na sućut ljudi. Ljudi dobrodušno i spontano nude žaljenje, a to nije ono što ti treba. Osjećaš se kao brodolomac kojem je oluja uništila brod i sve životne okvire, i trebaju ti savjeti i iskustva onih koji su prošli, odnosno prolaze kroz slične situacije. Zato sam se odmah uključio u forumske grupe ‘Za novi dan’ i ‘Rak nije mrak’ koje nude potporu pacijentima oboljelima od malignih bolesti. Grupu ‘Rak nije mrak’, primjerice, vodi imunologinja dr.sc. Vanda Juranić Lisnić. U tim razgovorima sudjeluju i onkolozi i drugi stručnjaci, i tamo sam se prvi put svjesno suočio sa svojom dijagnozom. Grupa ‘Za novi dan’ u međuvremenu se ugasila, no ostali smo aktivni na ovoj drugoj ‘Rak nije mrak’.
Duhom se niste predali? Počeli ste pisati?
- Da. Između kemoterapija počeo sam pisati da olakšam dušu. Bili su to iskreni reci koji su, ispostavilo se, puno značili ljudima s nekom sličnom pričom. Evo, neki dan me zvala gospođa čijoj je kćeri dijagnosticiran rak debelog crijeva. Zanimalo ju je kako održati dobru krvnu sliku, kao ključan preduvjet za kemoterapiju. Ponekad sam u svom pisanju bio i duhovit, ponekad malkice ironičan. Svoju bolest zaista nisam htio doživjeti kao kaznu, nego kao novi početak. ‘Rak nije mrak’ forumska grupa još uvijek je aktivna i na njoj je puno pozitivnih priča ljudi koji su uspjeli pobijediti tešku zloćudnu bolest.
No, nije samo pisanje pripomoglo da potpuno ne klonete ...
- Uz majku i prijatelje, naravno, moram vam reći da mi je u najtežim trenucima puno značio moj pas. Zove se Malena, to je mješanac kojeg smo 2008. godine usvojili iz azila. Čim bi nakon kemoterapije koliko-toliko živnuo, znao sam da moram vani izvesti Malenu. I tako smo nas dvoje svih ovih godina gurali između mučnih kemoterapija. Šetali bismo, ona mi je davala, i još uvijek daje, nevjerojatnu ljubav, podršku, toplinu. Izvukla bi me u pozitivu. Znate, pas nije ka čovik, on ne gunđa, on je uvijek dobre volje i pravi je prijatelj.
Nakon što su, nakon pet godina, iscrpljene sve mogućnosti liječenja u Hrvatskoj, želite pokušati s terapijom u Njemačkoj?
- Na spomenutoj forumskoj grupi stručnjaci, među kojima je i imunologinja Vanda Juranić Lisnić, predložili su mi da pokušam s imunoterapijom u Njemačkoj. Klinika se zove International Immunology Foundation i smještena je u Bavarskoj, u mjestu Prien am Chiemsee, i provodi eksperimentalnu imunološku terapiju raka imunoferezom. Njezin ravnatelj je dugo godina bio predsjednik Europskog onkološkog društva ESMO i cijeli tim ima jake stručne reference. Prema predračunu koji je klinika poslala, za ugradnju centralnog venskog katetera i 12 terapija, imunofereza, potrebno je 37 tisuća eura, dakle, nešto manje od 300 tisuća kuna. Smještaj i hrana dodatno se plaćaju. Ja te novce nisam imao.
Ali, uskočili su prijatelji?
- Prijatelji su odreagirali brzinom munje. Elena Rudolf iz Svete Nedjelje i Helena Mikačić iz Splita pokrenule su humanitarnu akciju. Počelo je s Facebook grupom ‘Borba za Vedranov život’, a zatim su priču proširili na još dvije Facebook grupe ‘Osamdesete u Splitu’ i ‘Lude 80-e u Splitu’. Inače, obje spomenute grupe, preko humora, ironije i raznih uspomena, evociraju ono najbolje čega se sjećamo iz osamdesetih, one ljudskosti i senzibiliteta za prijatelje, sugrađane i općenito ljude oko sebe. Narod ponekad ima osjećaj da se to malo zagubilo, onaj koji vozi BMW ne mari baš za onog koji mjesecima nije dobio plaću, ali nismo mi jedino društvo u tranziciji koje se s tim suočilo. Uglavnom, nakon nesebične intervencije prijatelja, podržali su nas i mediji, radijske postaje, portali, novine... Sakupili smo 304 tisuće kuna na moj privatni račun i sve je to prebačeno na skrbnički račun čiji je nositelj gospođa Vesna Vučina. U utorak, prvi radni dan iza blagdana, račun se zatvara. Molim vas, dajte mi prostor da ovdje zahvalim svim liječnicima koji su me dosad vodili, prijateljima koji su pokrenuli akciju, medijima koji su akciju podržali i, dakako, svim ljudima, sugrađanima koji su me podržali i od svojih usta izdvojili i uplatili koju kunu, odnosno pružili bilo koji vid podrške.
Imate status hrvatskog branitelja?
- Tako je, ali ljuti me kad vidim kad vidim kako neki mediji neoprezno navedu da sam bio na prvoj liniji. Nisam bio na prvoj liniji, na prvoj liniji bili su heroji. Bio sam sudionik Domovinskog rata od 1992. do 1996. godine kao pripadnik postrojbi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, HRZ i PZO. Zna se koji je bio opis našeg posla.
Ipak, rat je iza vas... Danas živite s majkom, lako je kad vas sve čeka ‘skuvano i oprano’...
- U pravu ste, majka je velika podrška. Dobro se drži iako gazi u 72. godinu, imala je operaciju kuka, ali dobro je. Istina, rat je iza mene, naravno da sam ga preživio kad nisam bio na prvoj liniji. Bogami, sad jesam na prvoj liniji, sad ovo treba preživjeti. Krvnu sliku smo poslali u Njemačku i, budu li vijesti dobre, nadam se da na put krećemo u utorak. Prijatelj će me voziti. Odgovori li moje tijelo pozitivno na prvu terapiju, u klinici ću se zadržati tri tjedna. Bude li rezultat negativan, doma se vraćam već nakon četiri dana. Sve je otvoreno, sve je moguće.