Gospodine Srećko, kako je došlo do akcije u kojoj su Ose obnovile krov majci svog poginulog suborca?
- Nakon rata smo ostali u kontaktu i s obiteljima naših suboraca, ‘osa’ kojih više nema. Tako i s Ljubicom Polić, majkom našeg tragično preminulog suborca Taše. Čuo sam da ima problema s pokrivanjem kuće, pa sam poslao Ivicu Zejnića Katrana da vidi u čemu je problem.
I što vam je Katran rekao?
- Došao je suznih očiju i rekao: ‘Teta Ljuba ima materijala, ali nema novca za prekrivanje kuće’. On, Marjan Crnković Crni i ja obavijestili smo dvadesetak suboraca i u dva dana uz pjesmu i druženje prekrili kuću i dvorišnu zgradu. Teta Ljuba je bila presretna, ispekla nam je kolače, zavrtjeli su se i odojak i janje. Vjerovali smo da naš ratni prijatelj Tašo sve to vidi.
Kakav je bio Tašo?
- A što da vam kažem o dečku koji je sa 19 godina pobjegao iz JNA, bio s nama uvijek u prvim redovima, prošao sve terene... On je bio dečko čiju ste hrabrost trebali obuzdavati. Izvlačio se iz svakakvih situacija, izlazio neogreban, a onda je poginuo na motoru. Strašno.
Teta Ljuba kaže da ima devet njegovih odličja, ali od države nije dobila ništa nakon njegove smrti?
- Devet, i to znate kakvih. Za najveća hrabra djela. Žalosno je da majka takvog heroja Domovinskog rata od države ne dobiva ništa, a u privilegijama uživaju i neki dezerteri koje nitko nije ni kaznio.
Što treba napraviti da joj se pomogne?
- Naša udruga SJP ‘Ose’ odavno predlaže da se jasno definira tko je sudjelovao u borbenom, a tko u neborbenom sektoru. Nakon toga bi članovi obitelji istinskih branitelja mogli ostvariti pravo na naknadu, pa makar i simboličnu. Naknadu bi trebali dobivati i branitelji koji rade.
Žestoke su polemike oko objave registra branitelja. Jeste li vi za ili protiv?
- Ne samo da sam za objavu nego mislim da je to već trebalo napraviti. Takvog se registra mogu bojati samo oni koji nemaju čist ratni put. Registar, naravno, ne treba javno objaviti, ali treba jasno definirati tko su pravi branitelji, a njih po mojoj pocjeni ima oko 350.000.
Je li kod Osa bilo takvih problema?
- Nije. Mi smo mala postrojba i svi se znamo. Bilo je nekih pokušaja, ali se nisu usudili kada su vidjeli da im nećemo dozvoliti da dobiju ono što nisu zaslužili.
Sljedeće godine je dvadeseta obljetnica svih važnijih brigada. Nije li postrojavanje idealna prilika za odvajanje žita od kukolja?
- Da, postrojavanje je odlična prigoda. Ako lažni branitelji imaju hrabrosti, neka odjenu odoru, postroje se i pogledaju nam u oči. Ništa im nećemo napraviti. Nitko ih nije kaznio ni kada su dezertirali, a sada žele privilegije onih koji su ginuli za Hrvatsku. Nama, ratnim zapovjednicima, treba dati registar da ga pročešljamo i bit će sve u redu. Ali nas se poziva samo kad treba oduzimati prava. Zašto nas nisu zvali kad su takvima prava dodjeljivana?
Netko im je valjda ta prava dao zbog protuusluge?
- O tome vam ja i govorim. Ako je netko kupio 150.000 glasova, odmah je izgubio onih pravih 350.000 koje je ponizio.
Kako vam izgleda ova Hrvatska za koju ste se borili?
- Hrvatska je, ali ne onakva kakvu smo htjeli. Ne treba očajavati. Ja sam 80-postotni invalid od potezne bombe na Velebitu 1993., a stalno sam aktivan. Još nije kasno. Trebamo samo biti jedinstveni i udružiti se kao onda kad smo stali u obranu Hrvatske.