Donald Trump večeras dolazi u Manchester, New Hampshire i zato mi bježimo dalje. Doći će na sveučilište na kojemu su nam dan ranije pričali o tome koliko puno studenata volontira da bi pomagali djeci koja žive u siromaštvu, a to se ovdje definira na način da četveročlana obitelj godišnje ima na raspolaganju manje od 23 tisuće dolara.
Tu je još situacija i dobra po pitanju dobijanja socijalne pomoći. U Teksasu, u kojega ćemo idući tjedan, još je gore jer se socijalna pomoć dobija za godišnjih sedam tisuća dolara, što je stvarno potpuna mizerija i teško je i zamisliti kako ti ljudi preživljavaju.
U New Hampshireu očekuju da će Donald Trump na njih valjda bacati vreće dolara, jer je ionako izjavio da mu novac za kampanju ne treba, pa možda nešto podijeli svojim potencijalnim biračima.
Ankete pokazuju da nema nikakve šanse dobiti nominaciju, ali sada je vrijeme kada svi hodočaste u New Hampshire po glasove demokrata i republikanca, pa eto onda i njega.
Ekscentrični bogataš koji je krenuo u kampanju tako što je napao sve svoje protukandidate i predsjednika Baracka Obamu najavio je da će izgraditi zid na granici s Meksikom kako imigranti više ne bi dolazili jer ionako dolaze samo narkomani i silovatelji.
Predizborne kampanje po rječniku i suludim idejama stvarno su otišle daleko. Možda bi netko trebao gospodina milijardera podsjetiti da je već 17 posto populacije u SAD-u iz redova Latino Amerikanaca i da se njegovi govori mogu već u prvim minutama proglasiti rasizmom.
No, prije odlaska prema Kaliforniji i Sacramentu, u kojemu je sjedište kontroverznog Monsanta, posjet starom poznaniku, prvom američkom veleposlaniku u Hrvatskoj, Peteru Galbraithu. Uzimam rent a car, jer treba putovati dva sata do njegovog imanja u Vermontu, čiji je glavni grad valjda jedini na svijetu koji nema McDonalds, a jedini imaju i socijalističkog senatora, Bernie Sandersa koji se natječe za demokratsku predsjedničku nominaciju i želi od SAD-a stvoriti skandinavski tip socijalne države.
U rent a car uredu prevrću moju vozačku dozvolu iz Hrvatske kao da se radi o razgledavanju fosilnih ostataka. Prvo kažu da ne može, onda im ja objašnjavam da može jer sam već unajmljivala automobil u Americi, i da je to vozačka dozvola iz zemlje Europske unije.”Kako se ta zemlja zove?” pitaju me.
“Hrvatska” procijedim. “Ha???”
Kopaju po računalu i valjda na kraju shvaćaju da mogu voziti u Sjedinjenim Državama. Dobijam ključeve automobila i nakon dva sata zelenog pejsaža, nepreglednih šuma i rijeka, stižemo na roštilj kod dobro raspoloženog Galbraitha.
No, o tome kakvi su hamburgeri kod Galbraitha i što mu je ostalo u sjećanjima iz Hrvatske, u Magazinu Jutarnjeg lista u subotu.
Bivši veleposlanik u Hrvatskoj dočekao nas je sa svojim društvom u brdskom području u kojemu čak nema ni mobitel signala, a kad sjedi na verandi posve je prirodno da vidi kako se ispred šume šeću crni medvjedi....
Amerikanci putuju avionima kao što se u Europi putuje autobusima ili vlakovima. Uskačemo u prvi avion koji nas vozi iz Manchestera u Chicago, gdje čekamo sat vremena da se avion napuni novim putnicima, a onda dalje za Denver te konačno Sacramento, glavni grad Kalifornije.
Taj avion pak nastavlja negdje dalje i sve je kao na traci. U SouthWest Airlinesu s kojim letimo nema rezerviranih sjedala, nego se u zrakoplov ulazi u grupama A, B i C pa onda, tko zauzme koje sjedalo.
Kabinsko osoblje ne gura kolica nego sve nose u rukama jer im je tako praktičnije i izmjenjuju se na svakom letu na kojem mi unutra čekamo kao u autobusu.
No, iako nude samo grickalice i sokove, tu je WiFi. Tijekom leta, cijena je osam dolara. I mada puno letim avionom, nikada mi se nije dogodilo da nas, nakon pilota i kabinskog osoblja, neposredno pred uzlijetanje, sa zvučnika pozdravi malo dijete.
“Spremite se, lansiraju nas”, rekla je djevojčica, a zrakoplovom se prolomio pljesak. Na to se oglasila i glavna stjuardersa riječima “Thank you, captain!”