Slovački premijer Robert Fico upucan je i teško ranjen u srijedu, čime je postao najnoviji europski čelnik koji je bio meta pokušaja atentata. Dok se liječnici bore za njegov život, tamošnji mediji otkrivaju da je strijelac slovački književnik i aktivist Juraj Cintula, koji je prema snimci objavljenoj nakon uhićenja, rekao da je to učinio jer se ne slaže s politikom slovačke vlade.
Kako prenosi Reuters, iako su pokušaji atentata na europske čelnike bili relativno rijetki u posljednjih 50 godina, brojni istaknuti europski političari bili su mete raznih napada u posljednjim desetljećima. U nastavku donosimo neke od najpoznatijih slučajeva u povijesti.
Anna Lindh, 2003.
Švedska ministrica vanjskih poslova i vodeća socijaldemokratska političarka Anna Lindh preminula je nakon napada nožem u robnoj kući u središtu Stockholma. Incident se odvio u rujnu 2003. godine, napadač je bio uhićen dva tjedna kasnije i osuđen na doživotni zatvor. Svojevoljno je priznao zločin, kasnije objašnjavajući u intervjuima da je “tada osjećao mržnju prema svim političarima”, bio pod utjecajem opijata i kako je slučajnost što je njegova žrtva bila Lindh.
Zoran Đinđić, 2003.
Srpski premijer Zoran Đinđić ubijen je hicima iz snajpera tijekom atentata u ožujku 2003. godine u Beogradu, ispred ulaza u zgradu srpske vlade. Bio je prozapadni političar, kojeg su mnogi percipirali kao čovjeka koji je trebao demokratizirati srpsko društvo i napraviti trajni zaokret u odnosu na politiku Slobodana Miloševića. Njegovi ubojice osuđeni su na 40 godina zatvora, a kaznu služe u specijalnom zatvoru u Požarevcu, poznatijem kao “Srpski Alkatraz”.
Jacques Chirac, 2002.
Francuski predsjednik Jacques Chirac preživio je pokušaj atentata u srpnju 2002. godine nakon što je napadač ispalio hitac tijekom smotre trupa na Dan pada Bastille, ali ga je promašio. Dan prije atentata, počinitelj je ostavio poruku u kojoj je naveo da treba “gledati televiziju ove nedjelje, jer će on biti zvijezda”. Pucao je na predsjedničku povorku iz puške koju je sakrio u kofer za gitaru, ali ga je policija ubrzo uhitila, objašnjavajući da su njegovo neiskustvo i nedostatak pripreme učinili uspješan atentat slabo vjerojatnim. Kasnije su mu tijekom pretresa kuće pronašli primjerak knjige Mein Kampf koju je napisao Adolf Hitler, a bio je povezan i sa krajnje desnom grupom Unite Radicale. Osuđen je na deset godina zatvora zbog pokušaja ubojstva, ali je pušten 2009. godine nakon što je odslužio samo sedam.
Pim Fortuyn, 2002.
Poznati nizozemski političar Pim Fortuyn, koji je bio kritičkog stava prema imigraciji i islamu, ubijen je u svibnju 2002. godine, samo devet dana prije općih izbora. Upucao ga je i ubio aktivist za prava životinja i zaštitu okoliša. Fortuyn je u nekoliko navrata izrazio svoj strah da će biti ubijen. Na suđenju je njegov napadač rekao da ga je ubio kako bi spriječio da iskorištava muslimane kao ‘žrtvene jarce‘ i cilja na slabije članove društva u traženju političke moći. Osuđen je na 18 godina zatvora i pušten na uvjetnu slobodnu 2014. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne.
Wolfgang Schauble, 1990.
Njemački političar Wolfgang Schauble ostao je paraliziran od struka prema dolje i vezan za kolica nakon što je upucan tri puta 1990. godine, tijekom predizborne kampanje u Oppenauu, samo nekoliko dana nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Hans-Jochen Vogel, bivši čelnik Socijaldemokratske stranke lijevog centra, rekao je da je pokušaj atentata učinio Schäublea ogorčenim čovjekom. U impresivnoj demonstraciji otpornosti ili inata, vratio se na posao samo tri mjeseca kasnije, nakon toga je bio član njemačkog parlamenta sljedećih 50 godina i preminuo prošle godine.
Olof Palme, 1986.
Švedski socijaldemokratski premijer Olof Palme ubijen je u atentatu nasred ulice u središtu Stockholma tijekom 1986. godine. Hodao je kući sa suprugom nakon večeri u kinu, kad ga je pogodio jedan hitac koji mu je zadao smrtonosne ozljede. Iako je jedna osoba bila osumnjičena i osuđena 1988. godine, na kraju je oslobođena u žalbenom postupku i njegov ubojica nikad nije bio identificiran.
Margaret Thatcher, 1984.
Britanska premijerka Margaret Thatcher, zvana ‘željezna lady‘, za dlaku je izbjegla veliku eksploziju 1984. godine u hotelu Grand u kojem je odsjela u Brightonu. Bombu su postavili pripadnici Privremene irske revolucionarne armije (IRA), jer su se članovi britanske Konzervativne stranke u hotelu okupili povodom stranačke konferencije. U eksploziji koja se dogodila oko tri sata ujutro preminulo je pet osoba, dok ih je još 34 bilo ranjeno. Britanska premijerka i njezin suprug bili su u hotelskoj sobi kada je bomba eksplodirala. Kasnije je novinarima rekla da su imali puno sreće jer su preživjeli. Njene riječi su odjeknule u jezivoj poruci IRA-e nakon napada: “Danas nismo imali sreće, ali zapamtite da samo jednom moramo imati sreće - vi morate uvijek”.
Papa Ivan Pavao II, 1981.
Papa Ivan Pavao II. ustrijeljen je na Trgu Svetog Petra u srcu Vatikana u svibnju 1981. godine, dok je papamobilom prolazio kroz tisuće vjernika. Iako je bio pogođen u trbuh i lijevu ruku, preživio je. Bio je podvrgnut hitnoj operaciji i četiri dana kasnije se obratio vjernicima u snimljenoj poruci, tijekom koje ih je zamolio da mole za napadača, kojeg je nazvao svojim bratom i ponudio mu iskreni oprost. Nekoliko godina kasnije, njegov napadač je zatražio i dobio pomilovanje talijanskog predsjednika Carla Ciampija.
Aldo Moro, 1978.
Bivšeg premijera i predsjednika talijanskih demokršćana Alda Moroa oteli su pripadnici krajnje ljevičarske militantne skupine Crvene brigade u ožujku 1978. godine. Pucali su na njega iz automatskog oružja, ubili dva njegova tjelohranitelje i tri policajca koji su bili u drugom automobilu, a zatim oteli Moroa. U zamjenu za njegovo puštanje tražili su oslobađanje zatvorenika. Oko dva mjeseca kasnije, Moro je pronađen mrtav u prtljažniku automobila Renault u ulici Caetani, a talijanski sud je osudio 32 člana Crvene brigade na doživotni zatvor zbog njihove uloge u otmici i ubojstvu Moroa, uz ostale zločine. Mnoge činjenice slučaja nikada nisu bile u potpunosti razjašnjene, što je stvorilo brojne teorije zavjere.
Luis Carrero Blanco, 1973.
Šest mjeseci nakon što je postao španjolski premijer u posljednjim godinama prije smrti diktatora Francisca Franca, kojem je bio ‘desna ruka‘, Luisa Carrera Blanca ubila je baskijska nacionalistička militantna skupina ETA u bombaškom napadu u Madridu. Napad se dogodio u blizini crkve San Francisco de Borja, gdje mu je auto eksplodirao dok se vraćao s dnevne mise. Istraga koju su proveli španjolski dužnosnici otkrila je da je bio iskopan podzemni tunel iz podruma kuće, ispod ulice kojom redovito putuje do mise, a bomba je bila detonirana dok je njegov automobil prolazio iznad. ETA je preuzela odgovornost za napad, navodeći u priopćenju francuskim novinama da je Carrero Blanco bio ubijen iz tri razloga - pomoć u borbi protiv represije u Španjolskoj, osveta za smrt devet baskijskih militanata od strane španjolske vlade i zbog eliminacije ključne, teške figure u toj vladi.
