Tajni izbor novog pape počinje u Vatikanu sasvim javno, koncelebriranim euharistijskim slavljem „pro eligendo romano pontifice“ (radi biranja rimskog pape).
Dogovori počinju i ranije. Kada papa umre slijedi ukop te novemdijali, devetnica u kojoj kardinali svaki dan koncelebriraju misu za pokoj duše poglavara Katoličke crkve - ali 2013 su novemdijali izostali jer se Benedikt XVI sâm odrekao dužnosti još za života. Slijede kardinalske opće kongregacije (u načelu ih je dvanaest, ali može se odrediti i drukčije: bilo ih je 13 godine 2005). To su sastanci na kojima sudjeluju svi kardinali, kako koji prispijeva u Rim, pa i oni stariji od 80 godina. Pozvani su i neki biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, te vjernici laici, i od svih se očekuje da, pod predsjedanjem dekana Kardinalskog kolegija, zazovu Duha Svetoga da pomogne pri izboru Kristova namjesnika, kakvim smatraju papu.
Po nauku Katoličke crkve papu određuje sâm trojedni Bog, a kardinali samo interpretiraju njegovu odluku. “Duh Sveti je već izabrao novog papu, na nama je samo da se molimo kako bismo razumjeli tko je posrijedi“ - objasnio je novinarima 2005. kardinal Ennio Antonelli, nadbiskup firentinski. Ne misle svi baš tako. Joseph Ratzinger, tada još kardinal, rekao je 1997 Bavarskoj televiziji: „Ne bih rekao da Duh sveti izvlači papu. (…) Rekao bih da Duh ne preuzima striktnu kontrolu nad situacijom, nego nam kao dobar odgojitelj, što jest, ostavlja širok prostor, mnogo slobode, a da nas ne napušta posvema. Tako Duhovu ulogu treba razumjeti u znatno elastičnijem smislu, a ne da on nama diktira za kojega kandidata treba glasati. Možda je jedino osiguranje koje nam pruža to da stvar ne može biti totalno upropaštena.“ I dodao: „Ima suviše primjera papâ koje Duh sveti jamačno ne bi izvukao!“
Opće kongregacije služe da kardinali kažu općenito kakav im je papa potreban, te da se detaljno upoznaju s pravilima konklava. Nijedan ne smije govoriti dulje od sedam minuta (iako je prilično teško, ljudski gledano, oduzeti riječ nekome vremešnom kardinalu, koji ionako neće ući u konklav, a smatra da ima na nešto važno upozoriti). Diskusije praktički nema, nema izravnog suprotstavljanja mišljenja.
Ipak, one su presudan moment, ako ni zbog čega drugoga, a ono time što poneki kardinal, ako i nije dotad bio poznat većini, može izazvati pozitivan dojam. Kažu da je za prve sedisvakancije 1978, poslije smrti Ivana Pavla I, krakówski kardinal Wojtyla ostavio snažan dojam na kolege, pa je već tada imao dosta glasova - ali je u talijanskom trvenju između kardinalâ Benellija i Sirija isplivao, kao kompromis, mletački patrijarh Albino Luciani, koji je i sâm ostavio dojam na ostale u općim kongregacijama (pamtimo, uostalom, njegove pitoreskne kateheze u ona 33 dana njegova pontifikata).
Kažu također da je 2005 tadašnji kardinal dekan Ratzinger - koji je po dužnosti predsjedao kongregacijama - upravo u kongregacijama učvrstio svoju kandidaturu, jer je s kardinalima govorio njihovim jezikom (zna i poljski), sa svakim je bio ljubazan i tretirao njegovo mišljenje s respektom. Bili su sigurni da će njegovo vodstvo biti kolegijalnije nego dotadašnje.
Poslije smrti bl. Ivana Pavla II kardinali su se dogovorili da ne razgovaraju s novinarima u cijelom razdoblju od sprovoda preminula pape do ulaska u konklav. O toku kongregacija nas je obavještavao tadašnji voditelj Ureda za novinstvo Joaquín Navarro Valls, za koga smo znali da je sklon neistini ako smatra da je tako bolje za Crkvu. To nije bila zabrana nego preporuka, a navodno je baš kardinal Ratzinger u jednoj od općih kongregacija rekao da je “ljudsko pravo” svakog kardinala da razgovara s kime hoće. Preporuka je ipak bila razlog zašto su kardinali izbjegavali svoje omiljene restorane (vatikanist John W. Allen smatra da je ta žrtva bila teža za njih nego za novinare koji su ih lovili).
Uostalom, zabrane ne priječe one koji po svaku cijenu žele minirati drugog kandidata. A miniranje je najlakše obaviti povjerljivom “indiskrecijom” novinaru, koji mora imati istančan sluh da bi razlikovao pravog “zviždača” od onoga tko drugome “sapuna dasku”. Godine 2005 plasirano je tako nekoliko opakih glasina: da je tadašnji mletački patrijarh (a sadašnji milanski kardinal) Angelo Scola liječen od depresije (tj. da je psihički nestabilan); da mumbajski kardinal Ivan Dias pati od dijabetesa (da je slaba zdravlja, što je bila istina); da je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio surađivao s vojnom huntom u proganjanju dvojice argentinskih isusovaca (za razliku od hrvatskih, isusovci u svijetu uglavnom nisu nacionalistički konzervativci); da su i kardinal dekan Ratzinger i kardinal državni tajnik Sodano (sadašnji dekan Kardinalskog zbora) krhkoga zdravlja i stoga nesposobni izdržati teret papinske službe - itd. Za razliku od svjetovnih predizbornih kampanja, u kojima ima vremena za opovrgavanje (osim ako se glasina ne ubaci zadnji čas - u tome je svrha “izborne šutnje”), u Vatikanu je obično prekasno reagirati, osobito ako su kardinali nešto mogli čuti ili pročitati dan prije ulaska u konklav.
Kada prispije i taj dan, misa “pro eligendo romano pontifice” započinje prijepodne, obično u 10 sati, u Vatikanskoj bazilici Svetog Petra. Istog dana popodne samo kardinali izbornici - dakle oni koji nisu navršili 80 godina „dan prije negoli je Apostolska Stolica upražnjena“ - kreću u procesiji za raspelom i Evanđeljem, uz pjevanje litanija svih svetih, iz Dvorane blagoslova do Sikstinske kapele, gdje će pjevajući „Veni creator Spiritus“ zazvati Duha svetoga, a zatim svečano priseći da će papu birati po svojoj savjesti, bez ikakva utjecaja sa strane, „ne čineći i ne trpeći pritiske“, te da će čuvati tajnu izbora.
Svaki kardinal prisiže na Evanđelje, izrekavši svoje ime i završivši riječima: “obećavam, obavezujem se i kunem se!”. Prekršaj te prisege kažnjava se automatskim izopćenjem (excomunicatio latae sententiae), što je određeno Zakonikom kanonskog prava.
Poslije toga slijedi uzvik “Extra omnes!” (Svi vani!), upućen svima osim kardinalima izbornicima i osoblju koje im je nužno za izbor. Unutar konklava, naime, nisu samo kardinali izbornici. S njima su i ceremonijari, ispovjednici, dva liječnika, medicinske sestre (ili braća), te raznovrsna posluga. Broj nije određen, ali ih je i 1978. i 2005. bilo više nego kardinala.
Svi oni moraju prisegnuti da ništa od onoga što su čuli ili vidjeli u konklavu ne smiju prenijeti ikome živome. Na kraju se ipak dozna sve bitno, a i ponešto nebitno.
Pokličem “Extra omnes!”, dakle, počinje konklav, zatvoreno izborno zasjedanje Kardinalskog zbora u kojemu sudjeluju samo kardinali koji dan prije smrti (ili odricanja) prethodnog pape nisu navršili 80 godina. Taj uzvik papinskog meštra liturgijskog slavlja mora odjeknuti najranije 15, a najkasnije 20 dana otkako je Apostolska Stolica upražnjena (ali kardinali mogu taj rok i skratiti, ako su svi izbornici u Rimu). Toga časa, iza dvostrukih vatikanskih zidova (izvana zidine Vatikanskog Grada, iznutra granica zatvorena ključem, con clave, u srednjovjekovnoj latinštini), kardinali mogu početi glasanja čiji je ishod izbor novog pape.
Tako je to ozakonio bl. Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Universi Dominici gregis.
Granica konklava promijenila se u pontifikatu bl. Ivana Pavla II. Dotad je ta granica obuhvaćala Dvorište sv. Damaza, Apostolsku palaču, Sikstinsku kapelu i prostor između njih. Kardinali su bili razmještani po Apostolskoj palači, kud koji, u uvjetima nimalo udobnima.
Ti “smještajni kapaciteti”, improvizirani u zgradama ne mlađima od XV. stoljeća, bez tuša, bez tekuće vode, sa zajedničkim zahodima, do kojih se dolazilo kroz negrijana stubišta - sve je to bila muka za gospodu uglavnom u trećoj dobi. Uostalom, i to je služilo da konklav bude što kraći a Katolička crkva što manje bez pape. Ždrijebom su dodjeljivane sobe, a ždrijebom je svaki dan biran suradnik nekoga od kardinala, kome bi palo u zadatak da ujutro prođe kroz sve sobe, iznese i isprazni noćne posude. I tako sve do 1978. Tog ljeta je u Rimu bilo vruće, nikakvo čudo. Došavši iz Chicaga, kardinal Cody se prve noći tuširao triput - jer je imao tuš. Imao ga je i belgijski kardinal Suenens, pa mu se usred noći u sobi prikazao kardinal Landazuri Ricketts u ogrtaču, moleći ga uljudno da mu dopusti tuširanje. Apostolska palača jest papinska, ali nije gostinjac.
Poslije trećeg dana, rekao je kardinal Giuseppe Siri novinarima nakon dva konklava u istoj 1978. godini (poslije smrti Pavla VI., pa Ivana Pavla I.), “nije moguće izdržati u tim uvjetima. Mogli bismo uzeti sjedalicu i izabrati je za papu, samo da izađemo.“ Zapravo su se u drugom konklavu te godine glasovi prvo podijelili između njega i kardinala Giovannija Benellija, a kako ni jedan ni drugi nisu uspjeli prevladati, glasovi su počeli prelaziti kardinalu Karolu Wojtyli, jamačno različitome od neke slučajne stolice.
Postavljana su dvoja kružna vratanca, jedna na ulazu u Dvorište sv. Damaza, a druga na rubu Papagajeva dvorišta, jedina mjesta neizravnog kontakta kardinala zatvorenih “con clave” i vanjskog svijeta, kuda se mogla dostaviti hrana, poneki lijek, sve ono što bi se moglo pokazati nužnim a nepredviđenim.
Potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća, uz zapadne zidine Vatikanskog grada, sjeverno od Dvorane Pavla VI., sagrađen je novi i mnogo veći Dom sv. Marte, zapravo udoban hotel (gradnja je zapala dvadesetak milijuna dolara) u koji za konklava smještaju kardinale, ali u sve ostalo vrijeme služi za smještaj vatikanskih gostiju.
U doba konklava kardinali izbornici sada imaju “zaštićene prolaze”, tj. “koridor kojim se smiju kretati (pješke ili autobusom)“ od tog prenoćišta do Sikstinske kapele i nazad, prolazeći samo iza apside Svetog Petra. Svi koji bi na njih slučajno naišli tuda moraju se ukloniti i ne smiju im se obratiti. Sada su pak i Apostolska palača i Dvorište svetog Damaza izvan granica konklava.
Od uzvika „Extra omnes!“ pa do pojave novog pape u Loži blagoslova na fasadi Vatikanske bazilike svetog Petra, Dom svete Marte (koji inače ima bežični WiFi) i sve zgrade unutar ograde konklava ostaju bez telefonskih i internetskih veza. Svima u konklavu striktno je zabranjeno primanje i čitanje bilo kakvih novina, slušanje radija, gledanje televizije itd. Prije zatvaranja “osobe pouzdane vjere i pouzdanih tehničkih sposobnosti” moraju pregledati da u Sikstinskoj kapeli ili bilo gdje ino nisu “podmuklo instalirana audiovizualna sredstva za reproduciranje i emitiranje vani”. Apsolutno je zabranjeno u taj prostor unijeti “bilo kakvo tehničko sredstvo namijenjeno snimanju, reproduciranju ili emitiranju zvuka, slike, odnosno teksta”, piše u pravilima. Kada su se kardinali 2005. povukli u konklav, nad cijelim tim područjem bio je uspostavljen elektronski štit koji je onemogućavao primanje radiotelefonskih signala, dok su talijanske telekomunikacijske tvrtke obećale da će isključiti mobitelske ćelije koje zadiru u Vatikan.
Ništa, dakle, ni od bežičnih veza ili bilo kojeg oblika komuniciranja s vanjskim svijetom, osim dimnih signala, striktno ograničenih: nakon svakoga drugog glasanja u zato namijenjenu posebnu peć bacaju se prebrojeni glasački listići i ondje spaljuju. Peć ima i dimnjak, srećom montažni (ta tko bi bušio Michelangelove freske, nije više doba u kakvu su probijena vrata u zidu refektorija milanskog samostana na kojemu je Leonardo naslikao Posljednju večeru?).
Ako je dim iz tog dimnjaka crn, Rim i svijet znaju da papa još nije izabran. Ako je bijel, znači da je napokon izabran.