Svake večeri u devet sati Guy-Pierre Angelini ima isti ritual: nakon što zvonom najavi posljednju rundu pića, što obično biva praćeno uzvikom negodovanja, započinje s pakiranjem boca koje će ostaviti u obližnjem skladištu do idućeg jutra.
Kada očisti šank, za kraj svoga radnog dana pusti koji evergreen, možda pjesmu “Here comes the sun” Beatlesa ili nešto od Dire Straitsa. Potom zatvara svoje radno mjesto.
Neki govore da je Kakao Bar na jednoj od najljepših plaža Saint-Martina najisplativija investicija na otoku. Drvena kućica od četiri kvadrata cijeli dan, svaki dan, okružena je žednim gostima kojima Guy-Pierre poslužuje koktele i sokove, 350 i nešto dana u godini, osim onih desetak kada s obitelji odlazi na godišnji odmor u SAD.
Guy-Pierreov bar postao je svojevrsna institucija, dijelom zbog opuštene atmosfere, a dijelom zbog njegova vlasnika, karizmatičnog barmena iz Marseillesa koji je na otok stigao prije dvadeset i pet godina te je odlučio da se više nikada ne vrati u Francusku.
Omiljeni barmen
Za Guy-Pierreovim barom sklapaju se poznanstva i vode razne diskusije; do neki dan ondje je stajala ploča s našim okladama za predsjedničke izbore. Božić 2017. trebao je biti dan kada će gubitnici počastiti pobjednike. Budući da je moj suprug jedini predvidio pobjedu Donalda Trumpa, a nas desetak znak plusa smo stavili ispod imena Hillary Clinton, bila bi to obilna gozba za pobjednika.
Jednom sam za šankom upoznala nekadašnjeg glazbenika Azre Gorana Gligorovića (danas poslovnog čovjeka iz Washingtona) koji je sa suprugom, liječnicom Kelly, svakog dana dolazio iz sat vremena udaljenog nizozemskog dijela otoka gdje provodi godišnje odmore, na plažu Baie Oriental, samo kako bi dan proveo kod Guy-Pierrea.
Među stalnim gostima su njujorški bankari i naftni magnati iz Teksasa, cure iz Floride na djevojačkom vikendu i francuske obitelji s djecom.
U utorak navečer naš omiljeni barmen učinio je sve kao i svakoga dana. Ipak, samo naoko sve je bilo isto. Zamišljam da se, zaključavši bar, neko vrijeme zadržao promatrajući ga.
U 21.15 stigla mi je njegova poruka: “Uragan Irma će nas uskoro pogoditi! Za sada smo spremni i na sigurnom! Možda vam se neću moći javiti neko vrijeme, ali učinit ću to čim budem mogao”. Idućeg jutra kratko je poručio: “Irma je počela!”, nakon čega je nastupila tišina.
Teško je odrediti u kojem trenutku u nekom mjestu prestajemo biti turisti, a postajemo nešto više. Moja veza sa Saint Martinom započela je prije nekoliko godina kada me suprug onamo odveo na upoznavanje njegovih roditelja.
Moj svekar Christian cijeli je život radio kao profesor matematike, od čega je posljednjih deset godina predavao u udaljenim francuskim kolonijama na Pacifiku i na Karibima. Nakon završetka radnog staža sa svojom suprugom Therese odlučio se nastaniti na Saint Martinu jer je to otok na kojem je najlakše živjeti, kako mi je objasnio.
Centar Kariba
Među prelijepim karipskim otocima Saint Martin ima status njihova centra. Ovdje pristižu direktni letovi iz Pariza i Amsterdama, New Yorka i Houstona i polijeću prema ostalim otocima arhipelaga.
U golemim supermarketima opskrbljuju se jahte na krstarenju Karipskim morem. Ponuda vina, sireva, odjeće, igračaka, automobila i usluga mjerljiva je s onom u bilo kojem europskom ili američkom velegradu.
U početku sam bila turist, provodeći dane na plaži i zureći u tirkizno more. S vremenom mi je otok postao blizak. Automobilom se sjajno snalazim po cijelom otoku, toliko da svekrvu vozim u shopping u glavni grad nizozemskog dijela Philipsburg i odlazim po prijatelje na aerodrom.
Na Saint Martinu imam svoju frizerku, kozmetičarku i omiljeni butik gdje se svake godine na rasprodaji počastim novim kupaćim kostimom.
Kada sam prošle godine ondje provela dva mjeseca, štošta sam naučila o Saint Martinu, uključujući kako izgleda dosada na otoku tijekom višednevnih oluja. Slike otoka koje su ovih dana preplavile sve ekrane našega doma dočekala sam s nevjericom jer mi je gotovo svaka od porušenih lokacija - a u francuskom dijelu otoka devastirano je 95 posto svega što je ondje postojalo - poznata.
Bolesno more
Calmos Cafe, u koji svaki dan navraćamo na Pina Coladu i zalazak sunca, danas je hrpa porušenih drvenih greda.
Lokalni restoran na koji odlazimo na roštilj, takozvani lolo, sada je rupa koju ispiru valovi. Ni more ne podsjeća na ono koje poznajemo - njegova vedra tirkizna boja nestala je i sada ima tmurno, sivo lice, poput bolesnika.
Plaža na kojoj je moj sin prvi put plivao u potpunosti je isprana. Marina iz koje sam ispraćala supruga na put jedrilicom preko Atlantika s našim velikim moreplovcem Leom Lemešićem više ne postoji, kao ni aerodrom na kojem bi svakoga puta započinjao i završavao naš boravak na Karibima.
Što se tiče obiteljske kuće u koju nas primaju djed i baka mojih sinova, ne znamo postoji li. Oni su trenutačno u Francuskoj, a zbog nemogućnosti komunikacije s otokom ne mogu doznati ništa o stanju svojeg doma. Svi strahujemo da je zbog udara vjetra od 360 km/h stradao prvi kat, onaj koji smo preuredili za sebe, gdje nas čeka naša odjeća i kinderbet i igračke naše djece. Iskustvo prirodne katastrofe za nas je nešto posve novo, kao i pitanja koja donosi.
Šetnja s Paris Hilton
Za početak, Christian i Therese ne mogu se vratiti kući idući tjedan, kako su planirali, jer nema zračne luke u koju mogu sletjeti. Kada doznaju što se dogodilo s njihovom kućom, ne mogu ništa učiniti osim nazvati osiguravajuću tvrtku. Nakon što se naposljetku vrate na otok, dočekat će ih neprepoznatljivi prizori. Unatoč bogatstvu otoka koji financiraju francuska i nizozemska vlada i veliki prihodi od turizma tijekom gotovo cijele godine, trebat će vremena da se život vrati na Saint Martin.
Vrhunac sezone, prosinac, ove godine neće biti u znaku turista iz SAD-a, nego osposobljavanja života na otoku gdje trenutačno nema struje i opskrbe vodom.
Kada bismo se našli u zračnoj luci Juliana, koja je danas porušena, suprug i ja imali bismo jednu igru pogađanja: tko ostaje na Saint Martinu, a tko odlazi malim ili još manjim privatnim avionom na Saint Barth.
Golema šteta od Irme na nizozemskom dijelu otoka St. Martin
Naši boravci u Saint Martinu dolaze s jednim bonusom: to je vikend na Saint Barthu u koji odlazimo na mini odmor u posjet prijatelju Samyju Gachemu, voditelju senzacionalnog hotela Le Sereno, uz razvikaniji Eden Roc, najluksuzniji hotel na otoku. Poput Saint Tropeza i Courchevela u Europi, Saint Barth je igralište bogataša, displej francuskog šika u svojem najskupljem obliku, za one koji si to mogu priuštiti. U šetnji Saint Barthom jednom sam susrela Paris Hilton, u šetnji sa svojom sestrom Nicky, a u hotelu u kojem smo spavali boravili su modeli marke donjeg rublja Victoria’s Secret.
Kada je na Mediteranu hladno, jetsetteri preplave otok, bilo na jahti, u jednom od sjajnih hotela ili u vlastitoj vili, poput Romana Abramoviča. Slike koje ovih dana stižu sa Saint Bartha pokazuju da je od onoga što je bilo ostalo vrlo malo. Glavna ulica u Gustaviji, gdje su bogataši odlazili u shopping u Hermès i Cartier, opustošena je. Na mjestu gdje sam razgovarala s Paris Hilton uragan Irma je za sobom ostavio izvrnute automobile, a rijetke kuće koje su ostale stajati sad su bez krova. Najpopularniji hotel na otoku, Eden Roc, ove je godine postao još popularniji nakon što su njegovi vlasnici postali povezani s kraljevskom obitelji Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom na to da je šogorica princa Williama Pippa Middleton stupila u brak sa sinom vlasnika hotela Jamesom Matthewsom. No malo je vjerojatno da će u mjesecima koji dolaze u sobama od tisuću eura po noći hotel ugostiti međunarodnu elitu.
Ruševine hotela
Sve što je ostalo od Eden Roca su ruševine ili, kako je jedan svjedok napisao na Twitteru, posluživši se igrom riječi: “Sve što je ostalo od Eden Roca je rock (kamen)”. Veliku štetu pretrpio je i hotel Le Sereno. “Sve je osoblje na sigurnom. Restoran je potpuno uništen, kao i polovica soba. Vrtovi više ne postoje”, javio mi je Samy Gachem u rijetkoj komunikaciji koju uspijevam ostvariti s otočjem, kada se telefonski signal na trenutak probije do ostatka svijeta. Prerano je govoriti o budućnosti otoka.
Sve što preostaje lokalcima je čekati. Nicolas Gratias je konobar u jednom restoranu na Saint Martinu gdje radi već šest godina. Njegova radnog mjesta više nema.
Naplata blagoslova
Pierre, umirovljeni pilot Air Francea, nedavno je potpisao ugovor za kupnju kuće u francuskom dijelu Saint Martina, tik uz more. Sada nije siguran u kojem je stanju kuća u kojoj je namjeravao živjeti i želi li uopće godine koje dolaze provesti na otoku koji je opustošio uragan. I koje su uopće pravne obveze u rijetkoj situaciji da se tijekom kupnje nekretnine dogodi prirodna katastrofa?
Na nekim tropskim otocima postoji lokalno vjerovanje da im priroda daje toliko blagoslova da ponekad mora nešto i uzeti. Zbog toga praznovjerni ribari nakon dobrog ulova dio ribe bacaju galebovima, vraćaju prirodi. Saint Martin godinama je darovao svoje žitelje bajkovitom prirodom i obiljem sunca cijele godine. Možda prirodna ravnoteža nalaže da je došlo vrijeme da nešto i oduzme.
To i nije neka utjeha za moju obitelj i prijatelje sa Saint Martina i Saint Bartha. Poruke koje sam slala Guy-Pierreu danima su stajale nepročitane i neodgovorene. No snalažljivi Guy-Pierre je u petak, na dan kada je najavljen dolazak novog, ali nešto slabijeg uragana, pronašao signal.
“Svi smo na sigurnom. Situacija je grozna, ali preživjet ćemo.”
Kakao Bar više ne postoji. No kako mu se ionako nismo vraćali zbog interijera, vjerujem da ćemo dočekati njegovu posturagansku inkarnaciju. Guy Pierre će ponovno pustiti “Here comes the sun”, more će ponovno biti tirkizno, a dani dugi i okupani suncem.