Jedne srijede u ožujku, u kavani britanskog parlamenta, među pristašama kampanje Leave (Ostavi) koji se zalažu za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, nedostajalo je samopouzdanja. Unatoč njihovom vjerovanju da bi Ujedinjeno Kraljevstvo bilo bolje, sretnije i bogatije izvan Europske unije, skupina zastupnika u parlamentu iz vladajućih redova torijevaca, uz kavu i kolače taj dan su mi priznali da je vjerojatnost da će doći do Brexita uistinu mala. Jedan od njih, Nigel Adams, torijevski zastupnik sa sjevera Engleske, bio je osobito uznemiren; njegova pokrajina Yorkshire bilježila je ekonomski procvat - u prošloj godini zaposleno je više ljudi nego u čitavoj Francuskoj. Iz Yorkshirea je, stoga, donosio želje lokalnih poduzetnika, farmera i industrijalaca da se Brexit doista dogodi, no nije se usudio obećati im povoljan ishod.
‘Projekt strah’
Boris Johnson, bivši gradonačelnik Londona i neslužbeni kandidat za idućeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva, još se nije službeno izjasnio o svojim europskim preferencijama, čime će brexitovcima dati toliko potrebno lice, karizmu, zanimljivost i samopouzdanje. Bez njega, kampanja se činila neozbiljnom koliko i pripita izlaganja Nigela Faragea, vođe ultra desnog UKIP-a, kojemu su susreti uz pintu pive za šankovima seoskih pubova donosila simpatije, ne i glasove. Ako je tih dana pristašama odlaska iz EU nedostajalo samopouzdanja, njihovi politički protivnici, na čelu s premijerom Davidom Cameronom, činili su se uspavanima. Istog dana, u tradicionalnom parlamentarnom sučeljavanju srijedom, takozvanim “Pitanjima premijeru”, dva su sata protekla u temama koje možda nisu trivijalne, ali niti goruće. Propusti u zdravstvenom sustavu NHS, potreba za doprinosima za domove za starije, ekologija. Niti spomena o najvažnijem političkom događaju u modernoj povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, referendumu o budućnosti Britanaca u Europskoj uniji.
Pitanja premijeru ove srijede, posljednjoj važnoj političkoj manifestaciji prije referenduma 23. lipnja, tekla su u znatno drugačijem ozračju. Premijer je bombardiran pitanjima od zastupnika svih stranaka i političkih uvjerenja, a svakim odgovorom nastojao je pridodati težini upozorenja o mogućim katastrofalnim posljedicama u slučaju napuštanja Europske unije, nešto što njegovi politički protivnici podrugljivo zovu Project Fear (Projekt strah, nap. a.). Iz Camerona je progovarala panika. U istome tjednu čak šest anketa prvi je put dalo prednost brexitovcima od značajnih 6%, a nacionalni mediji uvažili su činjenicu da je Brexit ako ne izgledna, onda uistinu moguća politička opcija. Torijevca Nigela Adamsa, koji je prije samo nekoliko mjeseci sumnjao u svoju kampanju, ovaj četvrtak, točno tjedan dana prije referenduma, zatekla sam sigurnog u uspjeh svoje kampanje. Neobičan je dan za razgovor o referendumu. Sabor je raspušten, većina zastupnika na putu je prema svojim matičnim gradovima i selima. Oni koji su ostali vidno su uznemireni. Brišu se suze, dijele riječi utjehe. Nekoliko sati ranije upucana je, naime, saborska zastupnica Jo Cox, iste večeri umrijet će od zadobivenih ozljeda. Zbog dana žalosti suspendirana je referendumska kampanja. Kako je utihnula buka, tišina navodi na razmišljanje. Uskoro ćemo na terasi Stranger’s Bara, gdje bi u ovo doba kasnog poslijepodneva parlamentarci nazdravljali kraju dana, ostati samo Adams i ja. Štošta se dogodilo od našeg posljednjeg razgovora o Brexitu. Nesumnjivo najveću promjenu označio je dolazak Borisa Johnsona, koji se postavio kao prirodni lider brexitovaca. Adams, kao njegov najbliži suradnik, govori da je Johnson imao veliku ulogu u porastu podrške za izlazak iz Europske unije. “Boris je trenutačno prepoznatljiv. On se sviđa glasačima iz svih stranaka. Kamp koji propagira ostanak u Europskoj uniji uvijek se odnosi na negativne stavke, niti u jednom trenutku nisu rekli nešto pozitivno. Njihova je strategija projekt straha. Za razliku od njih, Boris je pozitivan, on nas podsjeća na to da je ovo ustvari uzbudljivo vrijeme, s potencijalno sunčanom budućnosti”, govori. Adams je vidno iziritiran strahom koji šire njegovi kolege iz stranke, koji se zalažu za ostanak u EU. “Ljudi nisu glupi. Nitko ne vjeruje u prijetnje i upozorenja. Osim toga, Britanci ne vole da im se govori što im je činiti. Dolazak Obame u London bila je kap koja je prelila čašu, on se usudio tražiti od nas nešto na što niti jedan Amerikanac ne bi pristao”, govori. Ipak, ono što je posljednjih dana doista dalo podršku kampanji za odlazak iz Unije, smatra Adams, novi su podaci koji pokazuju da se u prošloj godini u Ujedinjeno Kraljevstvo doselilo više od 300.000 imigranata. “Trećina milijuna imigranata! Možete li zamisliti kakav je to uteg za našu zemlju? Uteg koji se osjeća u svakodnevnom životu. Ne možemo dobiti termin kod doktora jer je previše doseljenika u zemlji. Uza sve to, nemamo kontrolu nad našim odlukama, već ih donosi bezlična elita u Bruxellesu, što nije demokratski. Niti jedan Britanac ne zna imena ljudi koji donose odluke koje će utjecati na njihove živote”, govori Adams.
Samostalne odluke
Poput većine svojih istomišljenika, on budućnost Britanije vidi u samostalnim odlukama od Britanaca za Britance. “Ovo je uzbudljivo vrijeme za živjeti u Britaniji. Osobno mislim da će nova zora osvanuti nad Britanijom i sretan sam što joj mogu svjedočiti izbliza”. Vizija Britanije koju ima mogla bi se opisati poput Švicarske sa zabavnijim ljudima, boljom pivom i Commonwealthom. Vizija koju ekonomska analitičarka Jasmine Birtles, autorica i vlasnica financijskog portala Moneymagpie.com, opisuje nerealnom i zastrašujućom. “Pomisao na mogući ishod referenduma ispunjava me strahom. Mislim da bi izlazak iz EU uništio britansku ekonomiju, doveo do uništenja EU i potencijalno rata. Doista vjerujem da je situacija toliko ozbiljna”, govori. Birtles smatra da moguće posljedice nisu objašnjene, zbog čega se ljudi u velikoj mjeri vode osjećajima, umjesto razumom. “Objavljene su smiješne brojke i zbunjujuće tvrdnje o tome što bi se dogodilo u ekonomskom smislu u slučaju oba scenarija. Previše je argumenata temeljeno na pretpostavkama, a ne činjenicama, zato što, u stvari, postoji vrlo malo poznatih činjenica”, govori. Čak i entuzijastični Adams priznaje da je na većinu pitanja nemoguće dogovoriti. “Jednostavno ne znamo”, odgovor je na moja pitanja i potpitanja o posljedicama Brexita.
U takvom nedostatku realne projekcije budućnosti Britanije nakon idućeg četvrtka London je posljednjih dana zaustavio dah. Iako utopljen u more turista i lokalaca koji žure na posao i s posla, jedina tema razgovora koja odjekuje gradom (osim nogometa) je Brexit. Funta je znatno pala u odnosu na dolar, financijsko središte City titra u iščekivanju. Ovo je mjesto na kojem će se posljedice referenduma trenutačno preslikati. Ovaj tjedan, na Liverpool Streetu, toj žili kucavici Londona koja ima odlučujuću ulogu u vitalnosti britanske ekonomije, iščekivanje odluke možda je bilo najvidljivije. Mnogi od njih boje se za svoje radno mjesto pa i status u Britaniji, kada se radi o stranim državljanima. Previše je pitanja na koja nitko ne zna odgovor. Velike međunarodne banke već su najavile svoj odlazak, tvrdeći da bez takozvane financijske putovnice koja, iz Londona, omogućuje pristup svim tržištima Europske unije, nemaju razloga biti u Londonu. To je, dakako, tvrdnja uveličana zbog potreba kampanje - infrastruktura, talenti i značaj Cityja neće i ne mogu nestati preko noći. Ipak, kako tvrdi Jeremy Browne, ispred City of London Corporation, koja upravlja financijskim središtem Londona, njegova važnost bi se u slučaju Brexita umanjila. Posljednje mjesece proveo je u obilasku članica Europske unije kako bi u slučaju oba scenarija s njima održao dobre odnose. Birtles smatra da i u slučaju ostanka u Europskoj uniji slijedi razdoblje turbulencija koje će imati loš utjecaj na funtu. Bankari iz Cityja s kojima razgovaram nevoljko priznaju da tržište stoji dok se ne budu znali rezultati referenduma. Oni kojima je profesija svojevrsno kockanje, tvrde da se Britanci kockaju sa svojim ekonomskim prosperitetom.
Izraz kockanje ovaj tjedan je upotrijebio i David Cameron, iako s dozom licemjerja. Nije li premijer, koji je izglasao referendum kako bi udovoljio pritiscima iz desnih redova svoje stranke i odgovorio na uspjeh ultra desnog UKIPA - najveći kockar u zemlji? Alastair Campbell, bivša desna ruka Tonyja Blaira, tvrdi da je Cameron kriv za situaciju u kojoj se trenutačno nalazi Britanija. “To je ono što se dogodi kada organiziraš referendum. Stvari se promijene i dogodi se ono što nisi mogao predvidjeti kada ljudima obećaš referendum. Čitava je stvar grozna, iz kampanje za odlazak izrečeno je toliko laži, da nikada u životu ništa slično nisam doživio. Ankete me doista zabrinjavaju. Ako se Brexit dogodi, to znači da smo samoopsjednuta zemlja koja misli unazad. Britanija u kojoj ja želim živjeti je zemlja koja gleda prema van i razmišlja unaprijed”, govori. Pitam ga je li razgovarao s Tonyjem Blairom, jednim od najentuzijastičnijih zagovornika Europske unije. “Jesam, i on je, naravno, jednako zabrinut, kao i svi mi. Poput mene, nada se da će Britanci ipak donijeti ispravnu odluku”, kaže.
Propusti u kampanji
Jedan od najvećih propusta kampanje za ostanak u EU kriva je procjena britanskih glasača. Dok se redaju ekonomske računice i širi atmosfera straha, mnogi zaboravljaju na to da u središtu života prosječnog Britanca nije nužno ekonomska analiza tržišta, već nešto manje opipljivo - nacionalni ponos i osjećaj da stvari izmiču kontroli, koktel koji se pokazao uspješnim motorom populizma diljem Europe. Razlog zbog kojeg je aktualni uspjeh brexitovaca dočekan s tolikim iznenađenjem treba tražiti u socijalnoj nejednakosti koja obilježava britansko otočje, tvrdi Birtles. “Postoji velika podijeljenost između bogatih i siromašnih u Britaniji, iako je zemlja u cijelosti vrlo uspješna. No, postoje dijelovi, pogotovo na sjeveru, kojima vlada beznađe. Čitave zajednice ne vide kako dočekati malo bolje sutra i prirodno je da traže krivca. Za njih se Brexit pokazao kao mjesto na kojem mogu pokazati svoju ljutnju i frustraciju. Oni su ljutiti na vladu zbog toga što ih ignorira. Oni osjećaju da je sve bogatstvo u Londonu i da su imigranti krivi za to što je njihov standard života tako nizak”, govori.
U političkom životu Britanije mjesecima je vladala fjaka, potpomognuta činjenicom da je svaki centar moći bio u rukama onih koji su ostanak Britanije u Uniji vidjeli kao jedinu trezvenu opciju - novinske stranice obasipane su pismima poslovnih lidera, analizama ekonomskih velikana, esejima proeuropskih akademika i prijetnjama bankara iz Cityja. Na istoj strani bili su i mediji; gotovo niti jedan ozbiljni medij u zemlji nije pokazivao znakove dvojbe o ispravnoj odluci referenduma prikazujući brexitovce kao luckaste lokalpatriote opijene nostalgijom za britanskim carstvom i utopijskom idejom superbogate, neovisne Britanije. No, problem socijalnih nejednakosti na koje redovito upozoravaju socijalni analitičari ovdje je u punom jeku - mišljenja političkog, poslovnog, pravnog i medijskog vrha ima malo doticaja s mišljenjima prosječnog Britanca. Britanski novinari, čak i onih poznatih ljevičarskih, poput Guardiana, dio su elite kojima je teško procijeniti što misle poduzetnici u Yorkshireu i farmeri u Walesu, ili na obroncima Shropshirea. Kako je zaključio Economist - “Mali gradovi i sela daleko su od novinara, koji su plaćeni da ne budu zainteresirani u ono što misle stvarni ljudi”.
Stvarni ljudi
Stvarni ljudi poput ribara koji su neki dan na Temzi organizirali regatu sa svojih brodica poručujući: “Mi smo iskreni ljudi koji želimo iskreni život”. Ili ugostitelja Johna koji mi govori da bi se Britanija oslobodila ekonomskog tereta bez Europske unije; poduzetnika Robina koji Europsku uniju vidi kao megaprojekt bankarskih divova koji žele uništiti samostalnost malih poduzetnika. Mnogo je lica Brexita. Stoga su takvi i svježi rezultati anketa koji daju jasnu prednost glasu za izlazak iz EU i tendenciju rasta britanskih glasača koji se opredjeljuju za Brexit; danas ih je više nego prošli tjedan i tjedan prije toga. Demografska analiza pokazuje da brexitovci crpe podršku iz skupine koja se donedavno izjašnjavala kao neopredijeljena, među kojima prednjače žene i dobna skupina između 25 i 49 godina. Nedavno objavljena anketa agencije ORB Brexitu daje čak deset posto prednosti. Anketa agencije YouGov pokazuje da je broj pristaša Brexita porastao u odnosu na prošli tjedan, i rezultat ankete 46% u odnosu na 39% do sada je najveći u korist Brexita, a sličan rezultat pokazuje istraživanja agencija ICM i Ipsos Mori koje Brexitu daju 6% prednosti. Nigel Adams govori da je kriva slika pristaša Brexita koju prikazuju mediji, a koja se uglavnom svodi na radničku klasu ili, pak, domoljubne aristokrate. “Ljudi koje susrećem u našem kampu vrlo su pametni, ekonomski mozgovi, poduzetnici, koji jednostavno smatraju da bi im život bez Bruxellesa bio bolji. Tu se ne radi o animozitetu prema Europi, već činjenici da netko za koga nismo glasali i tko se ne bori za naše interese, donosi odluke umjesto nas.”
Kazna za Britance
Što nakon referenduma? Od svih nagađanja i mogućih scenarija jedino što je sigurno jest to da će u slučaju da prevlada glas za odlazak iz Europske unije, proces odvajanja trajati godinama. Neki tvrde dvije godine, neki deset. Činjenica je da će članice Europske unije nastojati kazniti Britance kako bi dali primjer ostalima koji se zanose idejom samostalnosti. Činjenica je i da je peta ekonomija svijeta, ma koliko god vezana uz europsko tržište, isuviše važna da bi joj Europa okrenula leđa. Pitanja koja za sobom povlači referendum toliko su brojna i kompleksna da mnogi, umjesto odgovora, pribjegavaju nadi da na njih nikad neće biti potrebno odgovoriti.
Aktualna situacija je povijesni presedan i jedino s čime ju je, barem dijelom, moguće usporediti je referendum o samostalnosti Škotske. Tih dana, u Edinburghu i Aberdeenu svjedočila sam nacionalnom zanosu Škota koji su samostalnu Škotsku vidjeli kao oazu dobrog života. Kada danas čitam svoje bilješke njihovih izjava, gotovo su identične onima koje opisuju brexitovci (s ponešto većim naglaskom na škotski viski i izvore nafte). I tada su se, neposredno prije referenduma, separatisti činili u opasnoj prednosti. Na kraju nije odlučio njihov glas, niti glas gorljivih unionista, već tišina svih ostalih. Neopredijeljeni glasači na dan referenduma dali su glas manje revolucionarnoj opciji. Danas, i jedna i druga strana referendumskog spektra računa na one glasače koji se još nisu izjasnili o svojoj odluci. Sva teška pitanja na koja Britanija danas nema odgovor u rukama su onih koji šute.