KIJEV - Viktor Janukovič se vratio. Postao je novi, četvrti predsjednik Ukrajine od njezine neovisnosti 1991. godine. Pobijedio je s nevelikom, ali sasvim dovoljnom razlikom da stubokom promijeni politiku Ukrajine te da s mjesta premijerke makne Juliju Timošenko . Neki predviđaju da će ju za sada ostaviti, a drugi nagađaju da će u tu fotelju zasjesti njegov proteže Nikolaj Azarov, antipod Timošenko.
Ukrajina je napravila krug i vratila se na početak. Ovom pobjedom i zadnji trzaji nekad slavljene i prenaglašavane proeuropske narančaste revolucije - Viktora Juščenka i Julije Timošenko - zamrli su.
Timošenko nerado priznaje poraz i razmišlja o podizanju tužbe pred Ustavnim sudom. Neki njeni radikalni suradnici traže “narančastu revoluciju 2”. Doduše, sada su okolnostu drukčije. Počev od toga da je EU pohvalio izbore i ne bi vjerojatno ponovno podržao zahtjeve za trećim krugom. Racionalni, pak, suradnici, poput Nikolaja Tomenka, potpredsjednika Vrhovne Rade, najvljuju “prelazak u oporbu”.
“Željezna lady” je izgubila, koketirajući s Rusima te omalovažavajući predsjednika na odlasku, Juščenka, što je odbilo upravo tih pet posto njegovih fanatičnih sljedbenika koliko joj je nedostajalo za pobjedu. Nebitna, ali mala zlobna osveta nekadašnjeg dragog suradnika.
Janukoviču, 60-godišnjem nabusitom bivšem komunističkom aparatčiku, u mladosti se dvaput sudilo zbog nasilničkog i huliganskog ponašanja. Odsjedio je ukupno oko dvije godine, ali mu je naknadno sve oprošteno pred ulazak u KPSS. U SSSR-u izgrađuje birokratsku karijeru, koja se nastavlja i nakon raspada države.
Najprije vlada Donjeckom, najbogatijom rudarsko-industrijskom regijom. U trenucima velike ekonomske i socijalne krize autokratski predsjednik Leonid Kučma postavlja ga 2002. za premijera. Pod njegovim vodstvom Ukrajina bilježi gospodarski rast od nevjerojatnih 14 posto! No, sve se više oslanja na Rusiju, koja praktički ovladava Ukrajinom i sve ju više odvaja od europskih tokova. Pokušava postati i Kučmin nasljednik na već legendarnim izborima 2004 godine.
Snježne vijavice s kraja hladnog studenog 2004. godine izvele su stotine tisuća Ukrajinaca na ulice glavnoga grada. Dozlogrdili su im politički marifetluci i prijevare, željeli su se okrenuti prema Europi. Nisu pristali na sumnjivu pobjedu Viktora Janukoviča, nego su, zameteni snijegom, podržavali energičnog, proukrajinskog i proeuropskog Viktora Juščenka, kojem je uz bok stala “Valkira narančaste revolucije”, prpošna i odlučna Julija Timošenko. Zapad im je pružio podršku i drugi krug predsjedničkih izbora je ponovljen iako je tadašnji ruski predsjednik Putin već čestitao Janukoviču pobjedu.
U “trećem krugu” nadmoćno pobjeđuje Juščenko. Pojavila se nova nada, a Ukrajina, samozatajna postsovjetska zemlja s gotovo 50 milijuna stanovnika, postala je ljubimica Europe. No, Janukovič nije sjedio prekriženih ruku: njegovi ljudi, ne bez vraga, stalno su ponavljali: “Vratit ćemo se!” Naime, već od početka se među “narančastima” pojavila pukotina koja je širila i ugrožavale sve stečevine moderne nacionalne (možda zakasnjele) revolucije.
Timošenko i Juščenko više su se svađali i podmetali jedan drugome nego što su pazili da ih strpljivi Janukovič ne ugrozi. Osim toga, Ukrajina je bila i ostala podijeljena između dva, otprilike istovjetno jaka, suprotstavljena bloka - proukrajinski zapadni dio zemlje (i glavni grad Kijev je uz njih) te proruske južne i istočne pokrajine. Ovaj put birači s juga i istoka zemlje izašli su u većem broju na glasačka mjesta nego oni na njezinu zapadu.