U zimu 2010. američka je filmska javnost kao svake zime bila grozničavo obuzeta nadolazećim Oscarima koji su se - kao obično - dodjeljivali posljednjeg vikenda u veljači. Te sezone oskarovska utrka imala je poseban, pomalo tračerski začin. Favoriti u utrci za najbolji film i najbolju režiju bilo je, naime, dvoje režisera koji su ujedno bili bivši supružnici: kanadski tehnološki čarobnjak James Cameron , te jedna vitka, naočita 60-godišnjakinja, redateljica Kathryn Bigelow . Negdašnji bračni par do oskarovskih se nominacija probio posve oprečnim filmovima: Cameron “Avatarom”, bajoslovnom, tehnološki nenadmašnom 3D futurološkom fantazijom, a Bigelow budžetski osrednje skupim, prljavim ratnim filmom “Hurt Locker/Narednik James” o američkoj jedinici za razminiranje u Iraku. Kad je Bigelow na koncu ponijela Oscara za režiju, mediji su to dočekali kao trijumfalno iznenađenje: pobjedu supruge nad suprugom, prvu pobjedu jedne redateljice u diobi Oscara, ali i neočekivanu pobjedu niskobudžetskog Davida nad raskošnim, tehnološki avangardnim Golijatom.
Alfa-mužjački filmovi
Konfrontacija je, međutim, imala i svoj - kudikamo manje vidljiv - politički kontekst. Te jeseni niz konzervativnih blogera i kolumnista napadali su “Avatar” kao liberalnu podvalu, “antiamerički” film o zlim korporacijskim imperijalistima koji eksploatiraju plemenite svemirske domoroce, film koji kroz SF alegoriju kritizira američki intervencionizam. Istodobno, “Hurt Locker/Narednik James” bio je besprijekorno patriotski film o “našim dečkima u Iraku” i njihovim tegobama, film iz kojeg je svaki politički kontekst rata bio odstranjen kao pincetom, u kojem se slavila odvažnost i kompetencija. “Hurt Locker” je neočekivano pobijedio, a iste zime Slavoj Žižek je napisao često citiran esej u kojem kritizira “David protiv Golijata” narativ obavijen oko oskarovske sezone. Povezujući “Narednika Jamesa” s izraelskim filmovima “Libanon” i (po mom mišljenju - nepravedno) “Valcer s Baširom”, optužio je trojicu filmaša kako svojim stavom “mi samo želimo pokazati kako je dečkima na frontu” u stvari posredno afirmiraju agresivne politike.
“Hurt Locker” bio je kruna dotadašnje karijere za Bigelow, redateljicu koja je neobična već i po tom što jest holivudska redateljica (u američkom filmu, kao i u hrvatskom, ih je malo), a pogotovo zato što je kao redateljica bila specijalist za “mušku vrstu” filmova, one akcijske. Da paradoks bude veći, Kathryn Bigelow ostala je na poprištu kao jedna od rijetkih preostalih redatelja klasičnog akcijskog filma u trenutku kad je taj žanr u 21. stoljeću doživio propast pod združenim efektom računarskih trikova, prevlasti strip-adaptacija i filmova o superherojima.
Ropotarnica nepotrebnih
Poput svog budućeg supružnika Camerona, Kathryn Bigelow karijeru je počela osamdesetih godina, u vrijeme kad su videoteke i VHS otvorili golemu nišu za srednjobudžetske akcijske filmove, kad je u eri prije CGI stvarna, snimljena fizička akcija za publiku još imala atrakcijski potencijal, a i američkim i europskim filmom dominirao je novožanrovski film, te novožanrovska kritika koja je videotečni pulp analizirala oboružana do zuba poststrukturalističkim alatom.
U tom razdoblju Bigelow se pojavila s nekoliko zanimljivih, malih filmova, poput hibridnog vestern-horora “Near Dark”, te policijskog akcijskog filma “Blue Steel” u kojem Jamie Lee Curtis glumi praobrazac svih Bigelowičinih junakinja: šutljivu, lomnu, ali ujedno odrješitu ženu (policajku) kojoj je sustav pričinio nepravdu, ali koja upornošću i nenametljivom odvažnošću svladava i sustav i zlikovca. Početkom devedesetih Bigelow će snimiti svoj najkomercijalniji i najgluplji film “Point Break” (o surferima koji pljačkaju banke), vjenčat se s Cameronom, razvesti se od Camerona, a potom i po njegovu scenariju snimiti svoj najbolji film - “Strange Days” (1995). Ta kiberpank distopija o svijetu budućnosti u kojem se ilegalno trguje snimljenim fragmentima tuđih iskustava nastala je u ozračju urbane dekadanse L.A., etničkog nasilja i sukoba bandi, a taj mračni i na trenutke nepodnošljivo sadistički film spojio je to ozračje s tada pomodnim kiberpankom. Rezultat je bio možda najbolji filmski kiberpank, vrlo intrigantan film koji je, međutim, bio malo gledan i producentima proizveo stravične gubitke. Premda će u dvijetisućutima snimiti razmjerno uspješan film o sovjetskim podmorničarima “K-19: the Widowmaker”, Bigelow će sredinom dvijetisućitih zapravo biti tek jedna među brojnima na polici u ropotarnici nepotrebnih akcijskih režisera: u trenutku kad susreće bivšeg ratnog reportera Marka Boala i snima po njegovu scenariju “Narednika Jamesa”, Bigelow ima samo dva režirana filma u 14 godina. A onda se dogodio “Hurt Locker”, Bigelow postaje prva redateljica koja dobiva Oscara za režiju, kod studija stječe kredit da može raditi što želi, no stječe i reputaciju militaristice o kojoj čak i Žižek piše svadljive eseje.
Ipak, rasprave oko “Hurt Lockera” zapravo su kamilica prema cijeloj seriji političkih svađa koje je prouzročio novi, kontroverzniji, ali zapravo i bolji film Kathryn Bigelow - “Zero Dark Thirty”. Nastao opet u suradnji sa scenaristom Boalom (inače - bivšim “embedded” novinarom u jedinici na iračkom bojištu), “Zero Dark Thirty” film je o obavještajnoj, a potom i vojnoj akciji u kojoj je pronađen i smaknut Osama bin Laden. Film koji nosi naslov po vojnom terminu za ponoć i pol (termin helikopterskog napada na Osaminu kuću u Abbottabadu) većim dijelom prati djelovanje CIA-ine operativke Maye (Jessica Chastain), agentice koja u brk nadređenima, neumorno i uporno insistira da se locira i prati Osamin kurir, izvjesni Kuvajćanin Abu Ahmad. Kad CIA nakon njenog tvrdoglavog upiranja odobri akciju, agenti preko signala mobitela otkriju Ahmada i slijede ga do kuće u pakistanskom buržujskom provincijskom gradiću. Od tog časa “Zero Dark Thirty” pretvara se u rekonstrukciju vojne akcije i prikazuje kako američki specijalci upadaju u “šeikovo” skrovište, posmiču sve muško, žensko, staro i mlado pred sobom, te na koncu ubiju Bin Ladena i otmu njegovo tijelo.
Već i prije prve klape “Zero Dark Thirty” prouzročio je političke rasprave. Tradicionalno sumnjičavi spram Hollywooda koji slovi za liberalno-demokratski osinjak, konzervativni komentatori, pa i političari optužili su Obaminu administraciju da je Boala i Bigelow opsluživala klasificiranim CIA-inim dokumentima za potrebe filma. Konzervativci su napadali Bigelow kako snima film koji glorificira Obamin uspjeh s nakanom da utječe na nadolazeću predsjedničku kampanju, a Bigelow i Boal branili su se tvrdnjom da se Obamu u filmu neće ni vidjeti, što za početak nije posve točno (vidi ga se na TV-u), ali nije ni bitno, o čemu jasno svjedoči i “Neretva”, sigurno najpotpuniji Titov hagiografski spomenik u kojem je “glavni junak” također fizički odsutan. Ipak, pod medijskim pritiskom studio je odložio premijeru nakon izbora.