ZAGREB - Jutarnji list od 6. kolovoza donosi članak Nevena Sesardića, kojega u opremi članka najavljuju kao jednog od vodećih hrvatskih filozofa i profesora na sveučilištu u Hong Kongu, pod naslovom “Hrvatski helsinški odbor? NE, HVALA!”
Članak je napisan kao vješta kombinacija poluistina i eklatantnih laži na kojima prof. Sesardić konstruira, kao logičan zaključak koji sve objašnjava i sam se od sebe nameće, da su ljudi koji su osuđivali zločine poslije Oluje, a to se moglo samo na osnovu nekih skupljenih činjenica, jedna morbidna gomila hulja plaćena da izmišlja zločine i mrtvace kako bi naškodila Hrvatskoj.
Pođimo od Sesardićevih “krunskih dokaza“ za njegove konstrukcije.
1. Međunarodni kazneni sud odbacio je izvještaj HHO-a i time razotkrio brutalne neistine HHO-a o Oluji.
Izjava Foranda
MKSJ nije “odbacio“ izvještaj HHO-a. I 44 slučaja, na koja se sud poziva, bila su sasvim dovoljna za izricanje prilično teške osude. Svi ti slučajevi nalaze se i u izvještaju HHO-a, ali sud se oslanjao na iskaze svjedoka dane pred sudom, koji su svjedočili i tko je počinitelj, a ne samo tko su žrtve. Glavna zamjerka izvještaju HHO-a, sa stanovišta suda, je da izvještaj, u principu, ne navodi decidirano počinitelje, nego samo žrtve i u tom smislu nije relevantan za sud.
2. 17 ljudi, koje je HHO vodio kao srpske civile, Crveni križ je evidentirao kao mrtve vojnike.
Aktivisti HHO-a koji su popisali te ubijene ljude nisu napisali u što su bili odjeveni. Nekoliko dana poslije te iste ljude popisao je Crveni križ i ustanovio da su bili odjeveni u uniforme. Na to pitanje konstataciju obrane Žarko Puhovski (a Puhovski je glavni negativac članka i njegova osnovna tema) odgovara da postoje tri mogućnosti. Ili su to uistinu bili vojnici koji su došli svojim kućama, ili su naknadno odjeveni u uniforme, ili su bili seljaci koji su nosili uniforme kao radna odjela. Ono što je bilo izvan sumnje je to je da su ti leševi nađeni u izoliranim selima gdje nikakvih borbi nije bilo.
3. UN-ov podatak o 22 tisuće evidentiranih kuća HHO je pretvorio u 22 tisuće zapaljenih kuća.
To je laž. U svom izvještaju HHO navodi izjavu zapovjednika UNCRO-a za sektor Jug, od 10. listopada 1995., u kojoj general Forand kaže da su promatrači UNCRO-a obišli 320 sela i evidentirali 22.000 uništenih kuća! Na suđenju obrana postavlja pitanje prof. Puhovskom: “Kako ste mogli povjerovati u tu tvrdnju kad je sveukupni broj kuća u državnom popisu iz 1991. bio manji od toga?” Puhovski odgovara da su u državnom popisu brojena domaćinstva, pojedino domaćinstvo je moglo imati više objekata, dok se UNCRO-ov izvještaj odnosio na objekte. Tu raspravu zaključio je sudac Ori: “Sad je to jasno”.
4. Civile koji su umrli prirodnom smrću HHO je evidentirao kao žrtve nasilnog ubojstva.
U članku se ne navodi o kolikom broju takvih krivih navoda se radi. Prema onome što je danas poznato, radi se o dvoje ljudi. Za njih je naknadno ustanovljeno, autopsijom na terenu jer u mrtvačnici nije bilo mjesta, da su umrli od srčanog udara. Jednog od njih aktivisti HHO-a našli su na zemlji krvave glave. Kasnije objašnjenje je bilo da je pao na glavu kao posljedica srčanog udara.
I ostale tvrdnje prof. Sesardića namjera su da se što je moguće više ocrni Žarko Puhovski o kojem svakih nekoliko godina prof. Sesardić piše članke pune žučnih objeda. Tako se prof. Sesardić zgraža da su među osnivačima HHO-a neki (a koji to neki jasno je iz daljnjeg teksta) koji su sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Tvrdnja je neistinita i nema veze s vjerodostojnošću izvještaja HHO-a, ali nameće pitanje iskrenosti tog zgražanja od nekog tko, po svom izboru, desetljećima živi i radi u zemlji koja je među najčešće prozivanima upravo zbog komunističke represije.
Napad na Puhovskog
Prof. Sesardić postavlja retoričko pitanje i odgovara: “Kako to da aktivisti za ljudska prava, s bogatom poviješću davanja krivih informacija, još uživaju autoritet. U vezi Puhovskog objašnjenje bi moglo biti u tome što on izaziva stanovito poštovanje kao profesor na Filozofskom fakultetu.” Tu se otvara prof. Sesardiću široko polje za dokazivanje kako je prof. Puhovski “bijedan i ništavan znanstvenik koji objavljuje u opskurnim publikacijama i čiji radovi uopće nisu ušli u korpus relevantne akademske literature”.
Greške su moguće
U bogatu povijest davanja krivih informacija prof. Sesardić navodi, uz put, i mene zbog jednog mog članka u kojem kažem da je samo u sektoru Jug bilo oko 600 ubojstava civila.
Koliko je bilo stradalih civila ne znam i ne znam da itko točno zna. Najrelevantniji dokument o tome, napravljen nepristrano i konzervativno, s dva nezavisna svjedočenja o žrtvama, je istraživanje HHO-a u kojem su navedene 683 žrtve. Broj nestalih, prema nekim drugim izvorima, je puno veći. Naravno da su greške moguće. Obrani generala Gotovine, skupljajući podatke o žrtvama u uvjetima neusporedivo boljim nego što su to činili aktivisti HHO-a, potkralo se, procentualno, mnogo više grešaka nego što je naknadno nađeno u izvještaju HHO-a. Obijediti ljude koji su u mjesecima poslije Oluje skupljali, na terenu, podatke o žrtvama i pokušali zaštititi malobrojne stanovnike, uglavnom starice i starce, koji su ostali, da su izmišljali mrtvace kako bi dobili više novca, teška je optužba koju prof. Sesardić iznosi s lakoćom.
Rad iz uvjerenja
Gotovo svi ljudi koje znam, a znam ih mnogo više i bolje nego prof. Sesardić, radili su to iz dubokog uvjerenja, unatoč neprijateljski raspoloženom javnom mnijenju, prezrivim i prijetećim prozivkama političara i realnim fizičkim opasnostima. Da su te opasnosti bile i te kako realne podsjetio je i nedavni članak o devastaciji spomen-ploče koju je porodica podignula novinaru BBC-ja, kojeg su ubili pripadnici HV-a 9. 8. 1995. (Oluja je završila 7. 8. 1995.) dok je snimao kuće koje su gorjele u Gvozdu. Ja ne znam ni koliko je bilo spaljenih kuća. U neposrednom izvještaju UNCRO-a govori se o 22 tisuće u sektoru Jug, u nekim, mnogo kasnijim, izvještajima hrvatskih institucija navodi se upola manje kuća, što je još ogroman broj. Sam sam prolazio kraj stotina, vjerojatno tisuća kuća koje su bile spaljene ili uništene eksplozivom.
S akademskih visina
Ali znam da su ratni profiteri stanovali negdje drugdje, nisu obilazili od Boga zaboravljene vukojebine, skupljali informacije o tragedijama i pokušali pomoći onima koji su tragedije preživjeli. Ostaje još pitanje motiva, zašto je to netko radio? Možda se to s akademskih visina slabije vidi, ali srećom postoje ljudi koji vjeruju u maksimu, zastupanu na riječima od mnogih filozofa, ili bar u najboljem dijelu svog života vjeruju, doslovno: Da je istina vrijednost sama po sebi, da je pomoć drugima u nevolji nešto što treba činiti zbog nas samih; to je ono što se u filozofiji uči kao kategorički imperativ.
Drago Pilsel: G. Sesardić žrtve ponovno viktimizira
Moram odgovoriti na lavinu netočnosti, podvala i ružnih objeda kojih je Neven Sesardić, filozof sa stalnom adresom u Hong Kongu ali srcem zapetljanim u nekim prošlim i samo njemu razumljivim hrvatskim obračunima, objavio na ovim stranicama prije tjedan dana, a na račun nas koji smo nakon Oluje kao članovi i/ili istraživači Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava pokušavali spasiti zaostale srpske civile od divljačkog i osvetničkog ponašanja hrvatskih vojnika i civila.
‘Mišetić unio zabunu’
Ja ću se u ovom kratkom reagiranju osvrnuti na samo dvije točke koje prof. Sesardić navodi kao ''ilustracija'' njegove teze da je Hrvatski helsinški odbor nečasno postupio pišući famozni izvještaj o post-olujnim događajima.
Iako nisam izravno prozvan u Sesardićevom napadu, često je puta rečeno, pa i prilikom svjedočenja prof. Žarka Puhovskog pred Haaškim sudom, kako sam ja autor glasovitoga, navodno ne etičkoga intervjua s pokojnim izvršnim direktorom HHO-a, Petrom Mrkaljem u Feralu, intervju kojeg je redakcija toga tjednika potpisala tadašnjim zajedničkim pseudonimom ''Vjeran Grković''.
Potrebno je ponoviti da HHO nikoga nije tim povodom obmanuo i da nije točno da se jedan član (ja u tom slučaju) ''lažno predstavljao kao novinar i onda napravio intervju s direktorom HHO-a''. Dakle, HHO nije intervjuirao samog sebe.
Istina je da sam predložio Petru Mrkalju da pristane na taj intervju i da je to redakcija Feral Tribunea prihvatila, napravila (a ne ja), te objavila. Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić je unio zabunu jer je povezao moju izjavu haškim istražiteljima da sam i ja koristio navedeni pseudonim, ali iz sigurnosnih razloga, kada sam istraživao stanje groblja u Gračacu, gdje sam, na primjer, snimio križ sa znakom NN754!
Sesardić tvrdi i nešto puno gore od rečenog: da je policija ''nakon Oluje'', u jednom selu ''zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu'' i da su se ti članovi (bili smo to pokojni i umirovljeni svećenik SPC-a Jovica Nikolić i ja, što je također poznata činjenica) ''spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve najmere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti''. I to je gnjusna laž!
Kao prvo, nije to bilo ''nakon Oluje'' već, što događaj čini još strašnijim, u veljači 1996. Leševi tih Srba, koji su ležali pred svojim zapaljenim kućama cijelu jesen i zimu, i bili su razderani od vukova, pripadali su Savi Lavrnjić (93) i njenom sinu Petru Lavrnjiću (65). Ubijeni su 12. kolovoza 1995. između 12. i 14 sati zajedno sa još petero mještana svojeg sela, Komić, kod Udbine. Dakako da smo pravovremeno javili policiji koja je tamo s nama i bila. U selu smo bili u dva navrata. Za drugoga smo posjeta obavili i sahranu. Bio je i sudac iz Zadra.
Ruka sućuti
Ne znam što je mogao biti motiv Nevena Sesardića da nas tako ružno pokuša oblatiti, ali on ne djeluje kao netko tko poznaje i predaje etiku. Kada na terenu ljude više nismo mogli spašavati, evidentirali smo njihovo stradanje i, kako mi se više puta dogodilo, pružili smo tim našim sugrađanima ruku sućuti i temeljnog ljudskog poštenja. Gospodin Sesardić svojim netočnostima, tako mislim, ponovno viktimizira te žrtve i to je za svaku osudu.