Neven Sesardić jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Već godinama živi u inozemstvu, a trenutačno je redoviti profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu. Rođen je 1949. godine u Beogradu. Diplomirao je i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je predavao od 1975. do 1994. godine. Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a objavio je niz radova u vodećim časopisima iz filozofije znanosti. Prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.
Što je Hrvatski helsinški odbor (HHO)? Je li to grupa hrabrih boraca za ljudska prava koji, unatoč napadima i uz veliki osobni rizik, jedino nastoje obznaniti istinu o nepravdama, diskriminaciji i zločinima koji bi inače ostali neotkriveni? Ili se pak radi o nečem drugom? Točan odgovor: radi se o nečem drugom.
U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek nedostajao onaj krunski dokaz (“smoking gun“) koji bi javnosti pokazao da je riječ o organizaciji kojoj se ne treba vjerovati. No, evo, nedavno se pojavio spektakularan dokaz da su kritičari HHO-a bili u pravu. Taj se dokaz može pronaći na neočekivanom mjestu: u haaškoj presudi hrvatskim generalima. Analizirajući sav dokazni materijal, sudsko vijeće razmatralo je i publikaciju HHO-a u kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke.
Unakrsno ispitivanje
“Prilog P2402 je izvješće pod naslovom ‘Vojna operacija Oluja i poslije’ koje je objavio Hrvatski helsinški odbor, a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom.”
Ovo je vijest prvog reda i neobično je da nije dobila veći publicitet. Riječ je, naime, o dokumentu HHO-a koji je ogroman broj ljudi smatrao vjerodostojnim i koji je podacima o masovnim hrvatskim zločinima nakon Oluje već više od 10 godina traumatizirao javnost. I gle sada, kada je konačno došlo do suđenja za ta zlodjela, sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana i nesolidno sastavljena da je neupotrebljiva u dokazne svrhe!
Takva pljuska HHO-u iznenađuje iz dva razloga. Prvo, zato što je Sud na kraju ipak osudio dva hrvatska generala, pa teško da bi ga se moglo smatrati sklonim hrvatskoj strani. I drugo, zato što je četverodnevno sudsko svjedočenje Puhovskog konačno rezultiralo jedino time da je optužni materijal HHO-a izgubio kredibilitet. Zanimljivo, dok su 1972. zloglasne presude u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja bile velikim dijelom bazirane na tadašnjem svjedočenju Puhovskog, danas, nakon 40-ak godina, njegovo novo svjedočenje (ovaj put protiv hrvatskih generala) ne samo da nije pomoglo haaškom tužiteljstvu nego je i samom Puhovskom priuštilo teške trenutke u unakrsnom ispitivanju te javnu blamažu.
Gdje su ključne bilješke
Transkripti svjedočenja Puhovskog slobodno su dostupni na internetu. Iz njih doznajemo, na primjer, da HHO više ne posjeduje bilješke i izvješća svojih aktivista s terena, na kojima je jedino i zasnovan njihov dokument o zločinima nakon Oluje. Kamo su nestale te bilješke o kojima uvelike ovisi vjerodostojnost čitave HHO-ove priče? Puhovski objašnjava da većina tih izvješća iz prve ruke nikada nije ni bila pohranjena u uredu HHO-a, nego su ona bila spremljena isključivo na osobnom računalu jednoga od članova HHO-a u njegovu stanu u Karlovcu. Nakon smrti tog čovjeka njegov je sin navodno tražio od HHO-a novac da bi im vratio te zapise, ali HHO je, kako kaže Puhovski, “to smatrao nepotrebnim“.
Pitanje: kako to da je HHO, koji je (prema svjedočenju Puhovskog) za svoj rad od inozemnih financijera primao 500 tisuća dolara godišnje, smatrao “nepotrebnim“ otkupiti vlastitu dokumentaciju bez koje mnoge njegove tvrdnje gube vezu sa stvarnošću? Zašto nije postojala rezervna kopija tako važnih podataka na nekom uredskom računalu ili barem kod nekog drugog člana HHO-a? Nije li možda odgovor u tome, upitat će se skeptik, da su te bilješke (pod pretpostavkom da su u ozbiljnoj formi postojale) bile toliko šture, nepotpune, potkrijepljene sumnjivim izvorima i pune pogrešaka da stoga i nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, čak ni za sam HHO? Ponekad je, kao što znamo, bolje “izgubiti“ vlastite dokumente nego doživjeti kompromitaciju njihovim izlaskom na vidjelo.
Sudski transkripti
Prethodna hipoteza dobiva na plauzibilnosti ako se zaviri u sudske transkripte o ispitivanju Puhovskog. Evo nekoliko ilustracija:
(1) On nije bio u stanju reći tko su točno bili članovi specifičnih istraživačkih timova HHO-a koji su nakon Oluje ispitivali stanje na raznim lokacijama na netom oslobođenom teritoriju.
(2) 17 poimence identificiranih ljudi koji su u izvješću HHO-a klasificirani kao ubijeni srpski civili zabilježeni su u dokumentima Crvenog križa kao osobe koje su pronađene mrtve u vojnim uniformama.
(3) Nasuprot HHO-ovoj tvrdnji da su nekom čovjeku bile odrezane glava i ruke, Puhovskom je predočena fotografija mrtvog tijela tog istog čovjeka bez ikakvih tragova masakra.
(4) HHO-ov podatak o 90-godišnjoj starici kojoj je bila odrubljena glava opovrglo je izvješće sudskog patologa u kojem se tvrdi da je ona ustvari umrla prirodnom smrću, a ne spominje se nikakvo naknadno nasilje nad njezinim tijelom.
(5) Nakon Oluje hrvatska policija u jednom je selu zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organizacije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti.
(6) U kolovozu 1995. HHO je grubo obmanuo hrvatsku javnost kada se jedan njihov član lažno predstavio kao novinar (pod izmišljenim imenom) i onda napravio intervju s direktorom HHO-a. Taj novinski tekst, u kojem čitatelji nisu bili svjesni da je HHO zapravo intervjuirao sam sebe, bio je objavljen u Feral Tribuneu.
(7) Navodeći broj od “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća“, HHO se oslanjao na izjavu generala Foranda (vojnog promatrača UN-a), ali na katastrofalno pogrešan način. Naime, general je u tom kontekstu zapravo govorio o ukupnom broju kuća koje su promatrači tamo opazili (i to koristeći prilično nepouzdanu metodologiju), a NE o broju zapaljenih srpskih kuća.
(8) Da je prije objavljivanja svoje procjene o broju uništenih srpskih kuća HHO odlučio usporediti tu informaciju s relevantnim državnim popisom iz 1991. (a ne bi li svaka minimalno odgovorna organizacija napravila takvu provjeru?), Puhovski & co. odmah bi ustanovili da nešto bazično nije u redu s njihovim računanjem jer bi ono impliciralo, apsurdno, da je u nekim krajevima 1995. bilo uništeno dvostruko više kuća nego što ih je uopće bilo 1991.! (Da stvar bude gora, pretjerivanja HHO-a su znala čak ići i puno dalje u apsurd. Recimo, Petar Mrkalj, bivši izvršni direktor HHO-a i zapravo glavni autor HHO-ova izvješća o hrvatskim zločinima, jednom je ustvrdio da je u zapadnoj Slavoniji i tzv. Krajini bilo sustavno uništeno “najmanje 50 tisuća ne samo srpskih kuća, nego cijelih seoskih gospodarstava”.)