Sve je započelo onoga dana kad su naši susjedi dobili na Lotu. Sjećam se te večeri kao da je bilo jučer. Moja žena Branka i ja bili smo se u dnevnom boravku. Ona je peglala, a ja zbrajao račune. U pozadini se čuo melodiozni ženski glas s televizije: I dopunski broj je…
- Nema li ništa drugo na toj televiziji! – Branka je zafrknula nosom i obrisala nadlanicom znojno čelo.
- Ne zanimaju te dobitni brojevi? – promrmljao sam nezainteresirano, ne dižući pogled s hrpe računa. Kao da se množe, razmišljao sam, iz mjeseca u mjesec bilo ih je sve više!
- Naravno da me ne zanimaju! Slobodno prebaci na neki drugi program – rekla je i nastavila žustro peglati.
Branka i ja smo nekad godinama igrali igre na sreću, no ta su vremena prošlost. Prošlo je niz godina otkako smo uplatili posljednji listić. Jednostavno smo u nekom trenutku zaključili da su to sve besmislice i da ne treba bacati novac na takvo što.
Taman kad sam gurnuo račune u kovertu, a Branka ugasila peglu i sjela preko puta mene, na vratima se začula prodorna zvonjava. Moja žena i ja upitno smo se pogledali. Djeca su tek malo prije bila izašla van u grad, a te subotnje večeri nismo nikoga očekivali. Tko je dakle mogao tako divljački zvoniti?
- Ja ću – rekla je žena koja se nalazila bliže vratima i uputila se prema hodniku.
- Pogledaj najprije tko je! – doviknuo sam joj. Svašta se moglo čuti i pročitati u medijima o raznoraznim podvalama i provalama. Valjalo je biti oprezan.
Čuo sam je kako na trenutak zastaje pred vratima prije nego što ih je otvorila, a odmah potom stanom se prolomio urlik od kojeg sam se lecnuo.
- Dobili smo! Dobiliii!!! – vrištao je visoki ženski glas na rubu histerije.
- Ludilo! Čisto ludilo! – nadovezao se uzbuđeni muški bariton.
Iako su zvučali prilično izmijenjeno, poznavao sam te glasove. Pripadali su našim dugogodišnjim susjedima i prijateljima koji su živjeli u stanu kat iznad nas. Kad su uletjeli u sobu poput uragana, prestrašeno sam se stisnuo u svom naslonjaču. Što im je? Kao da su se najeli ludih gljiva. Duško, svima u zgradi bolje poznat kao Dule, djelovao je kao da se nalazi u predinfarktnom stanju. Njegovi debeli obrazi poprimili su tamno crvenu boju i vidno je otežano disao. Njegova žena Dragica, pak, bila je zelena u licu, dok su joj oči neprirodno svjetlucale. Pogledao sam svoju ženu. Bila je zaprepaštena kao i ja.
- Jeste li za kavu? – upitala ih je zbunjeno.
- Ma kakva kava! – dahtao je Duško hvatajući zrak. – Imate li kakav šampanjac? Ili barem vino?
- Dobili smo sedmicu na Lotu! Bogati smo! – njegova žena je podigla ruke u vis.
Tek sad smo Branka i ja shvatili o čemu se radi. No, još uvijek nam je ta informacija zvučala tako nevjerojatno da nam ju je bilo teško procesuirati.
- Zaista? – prva je progovorila Branka uz iskrivljen osmijeh, dok joj se u glasu dala naslutiti blaga nevjerica.
- Ni mi još ne vjerujemo! Ali istina je! – vriskala je Dragica, hvatajući se rukama čas za glavu čas za grudi.
Dok je ovo dvoje skakalo po našem dnevnom boravku, moja je žena otišla u kuhinju po čaše. Brzo sam se uputio za njom. U sobi je definitivno bilo previše euforije za mene.
- Možeš li ti to vjerovati? – upitala me Branka kad sam joj se pridružio u kuhinji. Upravo se propinjala na prstima do police s čašama za vino.
- Imamo li uopće vina? – prešao sam preko njenog pitanja. Nisam pamtio kad smo si posljednji put priuštili koju čašicu. Imali smo. Litru bijelog stolnog vina koje je ostalo još od mog rođendana.
Jasno da jeftino vino i nije bilo najprikladnije za obilježavanje ovako nevjerojatnog događaja, ali poslužilo je.
- Za naš novi život! – uzviknuo je susjed i podigao čašu visoko u zrak.
- Za naš novi život! – ponovila je i njegova žena.
Za što smo moja Branka i ja trebali nazdraviti? Pretpostavljali smo za njihov novi život, pa smo tako i učinili. Iako mi je bilo drago zbog njihove sreće, moram priznati da sam osjećao i blagu gorčinu u ustima. Zašto su se otakve stvari uvijek događale drugima? Branka i ja smo svojevremeno potrošili brdo novca na igre na sreću, a maksimalno što smo dobili bio je povrat novca koji smo uložili u listiće.
Radovali smo se dakle zbog naših susjeda. Zašto ne? Ni moja žena ni ja nikad nikome nismo bili zavidni. S veseljem smo gledali kako iz susjednog stana leti stari namještaj, a ulazi novi, i to nekakav kožni, bez sumnje najskuplji. Mirno smo pratili kako se stan renovira iz temelja i kako se postavljaju nova protuprovalna vrata. Buka koja je dopirala iznad nas bila je praktički nesnosna, ali otrpjeli smo je jer „ljudi su se veselili“. Stoički smo podnijeli i kad je na parkiralištu osvanuo ispod čekića novi mercedes, a misteriozno nestao stari opel, isti onakav kakvog smo i mi godinama vozili. Činilo se zapravo da njihov dobitak nema nikakav utjecaj na naš život. No, nije baš bilo tako.
Paralelno s njihovim uspjehom, nešto se neobično počelo događati u našoj kući. Prvo što sam zapazio bilo je da se inače bogata komunikacija između moje žene i mene svela na minimum i da se ona nekako povukla u sebe. Pokušao sam u nekoliko navrata izvući iz nje što se događa, ali ona bi mi svaki put samo rekla da umišljam i pričam gluposti. Ono što je potom uslijedilo bilo je još čudnije. Branka je odjednom počela dolaziti iz trgovine s osmijehom na licu. Ona koja mi je inače uvijek zgroženo referirala o „bezobraznim cijenama“, sad je šutke trpala stvari u hladnjak. A donosila ih je pune vrećice.
- Čini li se to meni, ili mi to odjednom živimo bolje nego ikad? – upitao sam je jedan dan kad se vratila tako jedva tegleći.
- Vjerojatno ti se čini – dobio sam šturi odgovor. No, kako mi je sve to već odavno bilo sumnjivo, i dalje sam ustrajao.
- Branka, odakle nam novac za ovako skupe salame? Pa onda ovo vino? Suho, kontroliranog podrijetla… - čitao sam s etikete na boci.
- Daj me nemoj gnjaviti - grubo se otresla na mene. - Ako ti ne odgovara, nemoj jesti i piti!
Gledao sam zgranuto u nju, ne vjerujući svojim ušima. Odjednom više nisam znao što bih joj rekao. Što se to događalo?
- Posvuda su akcije. Sniženja! Shvaćaš? – slegnula je ramenima. – I zašto onda ne bih kupila, ako je jeftino?
Sniženja je bilo i ranije pa to nije imalo velikog utjecaja na našu kupovnu moć. Zbunjeno sam se počešao iza uha. Nisam znao što bih mislio, ali kad sam bolje pogledao onaj sir s plemenitom plijesni i rubin crvenu boju vina, usta su mi se ispunila slinom. Dok sam uživao u delicijama kakve su inače bile tabu za moje nepce, prestao sam na trenutak razbijati glavu čudesnim promjenama u našoj kući. Diskusija je do daljnjega bila završena. Na redu je bilo puko uživanje.
No, tajanstvena događanja su se nastavila. Branka je i dalje vukla stvari u kuću poput hrčka, a ja sam se pravio lud. Naravno, istina je kad-tad morala izaći na vidjelo. A izašla je onoga dana kad nas je nazvala Brankina kolegica s posla, Meri.
- Ne znam kako bih rekla, tako mi je neugodno… - okolišala je kad sam se javio na telefon.
- Pa, jednostavno reci, Meri – ponukao sam je, ni ne sluteći što ću čuti.
- Vidiš, Damire, kad me Branka tražila novac, posudila sam joj ga bez razmišljanja. No, rekla mi je da ga treba samo na par dana i da će mi onda vratiti. Zaista mi je neugodno ovako potraživati, ali kako je od onda prošlo već nekoliko tjedana…
Osjećao sam kako mi se želudac grči.
– Koliko smo ti dužni? – smjesta sam upitao. Ne znam ni sam što sam očekivao da ću čuti, ali iznos koji je izgovorila ostavio me bez riječi. Radilo se o nekoliko tisuća kuna. Na liniji je zavladao tajac.
- Halo, Damire? Jesi li još tu?
Da, još uvijek sam držao slušalicu, ali misli su mi odlutale. To je dakle bilo objašnjenje za Brankine raskošne kupovine. Sad je bilo jasno i kako si je nedavno mogla kupiti novu haljinu. Rekla je doduše da je bila na sniženju, ali čak sam i ja, koji se ne razumijem naročito u te stvari, mogao vidjeti da je morala biti skupa. Sve je odjednom postalo kristalno jasno.
- Da, ovdje sam – promrmljao sam odsutno. – Četiri tisuće, rekla si? – glupavo sam ponovio, ne znajući što bih joj rekao. Jedino što sam znao bilo je da ja nemam taj novac da joj ga vratim, a iskreno sam sumnjao da ga je imala i Branka.
- Zar ti nisi znao za to? – začudila se Meri. – Branka mi je rekla da vam novac treba za nekakav popravak u stanu.
- Aaa, da, naravno – sav sam se spetljao, pokušavajući odglumiti ležernost. – Za stan. Da, za to nam je trebao novac!
Na liniji je ponovo zavladala tišina. Trgnuo sam se shvativši da Meri još uvijek iščekuje moj odgovor.
- Naravno da ćemo ti vratiti novac – rekao sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo, no nisam bio siguran polazi li mi to za rukom. Iskreno rečeno, nisam imao pojma odakle bih mogao namaknuti toliku svotu, s obzirom da su naša mala primanja bila isplanirana točno u kunu i dostajala su za režije i ono osnovno.
- Kada? – Merin glas je odjednom izgubio blagi ton. Sada je zvučala hladno i odlučno.
- Paa…
- Meni novac treba odmah – nestrpljivo me prekinula.
- Dobro. Sutra – odgovorio sam i spustio slušalicu. Obrisao sam znojne ruke o hlače i tek sada se okrenuo prema Branki, koja je cijelo vrijeme šutke iza mojih leđa pratila razgovor. Po njenom sam blijedom licu znao da je shvatila o čemu se radi. Čekao sam da mi barem pokuša objasniti zašto je to učinila, no kad je ostala nijema poput ribe, ja sam progovorio prvi.
- Gdje ti je bila pamet? Kako si mogla posuditi novac? – zdvojno sam je upitao. – Koliko ti je još ostalo od te posudbe? - nadodao sam pun nade, no odgovor koji sam dobio shrvao me do kraja.
- Ništa.
Moja žena je to izgovorila tako mirno kao da mi govori kako je lijep dan.
Tako su dakle započeli naši problemi.
- A da posudimo od Duleta i Dragice? – predložila je Branka.
- Što ćemo sad? Ulaziti iz jednog duga u drugi? – povisio sam glas. Poznate su mi bile te sheme. Na taj su se način ljudi sve dublje zakopavali u dugove da bi na kraju skroz potonuli. Za mene je postojalo samo jedno rješenje kad je bilo u pitanju vraćanje duga Meri. Prodati jedino za što smo mogli dobiti kakav takav novac: auto. S bolom u grudima gledao sam kako strani čovjek odvozi našeg starog opela. To je dakle bilo to. Sada više nismo imali auto, a izgledi da kupimo novi bili su ravni nuli. Utučen i jadan, vratio sam se sa sajma automobila spuštene glave kući.
- Riješeno – rekao sam slabim glasom Branki. – Možeš vratiti Meri dug.
I tako i bi. No, ako sam mislio da je tu našim problemima kraj, grdno sam se prevario. Ako smo nekada živjeli teško, sada je postalo još i teže. Prije smo se barem oko svega mogli dogovoriti, dok je sada Branka postala doslovce nepodnošljiva. Njenom predbacivanju, kako sam ja kriv za našu „nemoguću situaciju“ i kako se trebala udati za nekog sposobnijeg tko bi joj omogućio normalan život, nije bilo kraja. I dok naši susjedi nisu skrivali koliko uživaju u svojoj novostečenoj raskoši, naš nekada skladan brak počeo se pretvarati u pakao. A onda, kad sam se tome najmanje nadao, stigao je novi udarac: Branka je ponovo napravila dug. Ovaj put je novac posudila od svoje ujne.
- Znate, djeco, da vas uopće ne bih tražila da mi vratite -ispričavala se ženica zbog svog novca - ali sada, kad se ujak razbolio, hitno mi treba novac.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Blenuo sam u Branku, pitajući se je li to zaista žena s kojom sam se nekad oženio, ili možda njena zla dvojnica koju mi je netko podmetnuo. Ovaj put je posudba iznosila „samo“ dvije tisuće kuna. Nekome bi to možda moglo zvučati malo, ali nama, koji smo na računu neprestano bili u minusu, taj je iznos predstavljao cijelo bogatstvo. Nisam htio ništa reći pred Brankinom ujnom, već sam samo stisnuvši zube počeo razmišljati što ćemo ovaj put prodati kako bismo vratili dug. No, koliko god da se naprezao, ničega se nisam mogao dosjetiti. Novac od auta je već odavno bio potrošen i ponovo sam se našao pred zidom.
Ovaj puta sam, s knedlom u grlu, otišao kat iznad nas i zamolio susjede da nam posude novac. Što su dvije tisuće kuna za njih, sad kad su osvojili cijelo bogatstvo, pokušavao sam utješiti samoga sebe dok sam se uspinjao stubama. Dule je spremno izvadio novčanik i izbrojio mi traženi iznos kao da se radi o džeparcu za sladoled, dok Dragica nije skrivala svoje nezadovoljstvo. Nije mi, doduše, ništa otvoreno rekla, ali kad je počela kukati (!!!) kako su imali velike izdatke za renoviranje stana, novi auto i školovanje svoje kćeri u Americi, sve mi je bilo jasno. Ovdje se više nikad nisam trebao pojaviti s ovakvim zahtjevima.
Dok sam se pokunjeno spuštao prema našem stanu, sa sjetom sam se prisjetio mirnih vremena dok smo još svi bili u sličnoj financijskoj situaciji. Tada smo često znali zajedno piti kavu i razglabati o svakodnevnim stvarima. Nismo imali mnogo, ali smo svi bili sretni. Mi više nismo bili sretni, ali paradoks je bio u tome da se ni oni nisu doimali sretnima. Sad su odjednom imali novu brigu: kako pametno uložiti svoj novac, i ne potratiti ga na bijednike poput nas. Bio sam ljut na svoju ženu što me dovela u situaciju da sam se morao ovako ponižavati, ali najvažnije je ipak bilo da smo mogli vratiti dug.
I taman kad sam pomislio kako ću moći malo odahnuti, javio se novi dužnik. Ovaj put se radilo o našim prijateljima, Cobri i Bibi. Bila je to točka koja je prelila čašu i navela me na pomisao kako bih mogao ubiti vlastitu suprugu. Svađa koja je potom izbila bila je najgora od svih koje smo ikad imali u našem sedamnaest godina dugom braku. Urlao sam na Branku, vrijeđao je i nadijevao joj razna pogrdna imena.
- Nema sumnje! – mahao sam glavom. – Ti si zrela za ludnicu! Jesi, jesi!
Da je barem tada nešto rekla, da se je pokušala opravdati, možda bi mi bilo lakše. No, samo je sjedila i nijemo piljila u mene. Odjednom sam osjetio grižnju savjesti. A što ako je doista mentalno oboljela? Ako je njeno stanje bilo gore nego što sam pretpostavljao? Na trenutak sam prestao s vikom i pomnije promotrio svoju ženu ispod oka. Djelovala je krajnje depresivno.
Ugrizavši se za usnicu, zbunjeno sam se počešao iza uha. Na trenutak sam uspio zaboraviti dugove koji su me pritiskali i usredotočiti se na Branku. Sva ljutnja koju sam u posljednje vrijeme prema njoj osjećao jednostavno je isparila. Polako sam joj prišao i sjeo pokraj nje na trosjed. Ispružio sam ruku i položio je na njeno koljeno.
- Branka - započeo sam blagim glasom. – Slušaj, žao mi je što sam tako vikao – nastavio sam birajući riječi. – Valjda razumiješ zašto sam poludio kad sam čuo da si ponovo posudila novac? Znaš i sama kako nam je teško vraćati dugove. Branka?
Kao da su tek u tom trenutku moje riječi doprle do nje, prešla je dlanovima preko lica i ispustila dubok uzdah.
- U pravu si. Ja sam stvarno poludjela.
A onda nadodala:
- Pomozi mi, Damire.
Na njenom se licu odjednom odražavala tolika tuga da sam osjetio kako mi se grlo stišće.
- Oh, ljubavi! – ispustio sam glasan uzdah i privio je u zagrljaj. – Naravno da ću ti pomoći – ponavljao sam joj tiho na uho, nježno je ljuljajući u naručju.
Tu večer je nakon dugo vremena zaspala tijesno privijena uz mene, dok sam ja gotovo cijelu noć razmišljao što mi je činiti. Obećao sam joj da ću joj pomoći, ali zapravo nisam znao kako. Nisam znao niti kako pomoći samome sebi. Ponovni dug od nekoliko tisuća kuna ležao je poput teškog kamena na mojim grudima. Zaspao sam tek pred jutro.
Sutradan je ipak sve izgledalo jasnije. Kao da mi je san pomogao razbistriti um. Čim sam se probudio, znao sam što trebam učiniti.
- Branka, probudi se. Danas idemo k liječniku.
- Ali… - pokušala se još onako snena pobuniti, ali sam je ja odmah prekinuo.
- Bez „ali“! Vjeruj mi, molim te. Moraš razgovarati o ovome sa stručnom osobom. Ja ću poći zajedno s tobom.
Kasnije toga istoga dana, nakon što je pažljivo saslušao našu priču o iznenadnom bogatstvu naših susjeda i depresiji koja je istodobno obuzela moju ženu - pri čemu je Branka naglasila kako im nikad nije zavidjela na njihovoj sreći - psiholog nam je pokušao objasniti što se zapravo dogodilo Branki tijekom proteklih mjeseci. Branka i ja napeto smo ga slušali.
- Cijeloga života marljivo radite, a svejedno ste prisiljeni živjeti skromno i mnogo čega se odricati. Sad je odjednom netko blizak vama pukim slučajem stekao bogatstvo, i to je vjerojatno u vama izazvalo osjećaj da su svi oko vas uspješni, a da jedino vi nemate sreće.
Branka je energičnim klimanjem glave potvrdila točnost njegovih riječi. Upravo to mi je cijelo vrijeme govorila: da smo mi valjda jedini gubitnici na kugli zemaljskoj, i da svi drugi imaju više sreće od nas.
- Vašem razočaranju i nezadovoljstvu bila je potrebna utjeha. No gdje ste je mogli pronaći? U umornom suprugu, koji kao i vi radi po cijele dane kako biste mogli preživjeti? U prijateljima, koji više ne dijele vašu sudbinu? Ne. Gdje dakle? U kupovini!
Branka je ponovo klimnula.
- Kao što sam već rekao, nije to ništa neuobičajeno. Ljudi često traže utjehu na takav način. Ponekad čak što su im mogućnosti manje, to osjećaju veću potrebu za kupovinom. Ponekad u toj potrebi i prijeđu granice razuma, kao što se to dogodilo u vašem slučaju. Želeći se utješiti materijalnim stvarima, vi ste ulazili u dugove ne razmišljajući o posljedicama.
Otprilike sat vremena kasnije, sve nam je bilo jasno. Brankino lice je konačno nakon mjeseci agonije imalo smiren izraz. I ja sam osjećao olakšanje. Znao sam da me Branka sigurno neće više dovoditi u nemoguće situacije, kao što je to do tada činila.
- I, još bih vam nešto želio reći – rekao je psiholog, skinuvši naočale s očiju i pogledavši Branku i mene.
- Sreća je vrlo relativan pojam. Jedno je sigurno, nije u materijalnom. Novac nam je svima potreban, tu nema dileme. No, ako ga imate dovoljno da možete, pa makar i skromno, preživjeti, budite sretni. Uživajte u svojim bližnjima, u prirodi, u sitnicama. Sve ostalo već će se nekako riješiti. Vidjet ćete.
I zaista, riješilo se. Branka i ja nastavili smo sretno sa svojim životom ondje gdje smo stali one večeri kad su nam na vrata pozvonili naši susjedi. A oni? Iskreno, ne znam kako su. Od onog dobitka više nemaju vremena za kave i stare prijatelje. Stalno nekamo jure, a po njihovim često zamišljenim licima dok ih srećemo u prolazu pretpostavljam da ih novac nije oslobodio svih briga.