Ovaj satirični vodič za sve koji žele započeti karijeru uspješnog diktatora dolazi nam iz pera norveškog novinara i političkog komentatora Mikala Hema.
Tko nije sanjao o tome da vlada državom? Taj je san bliži ostvarenju nego što mislite. Knjiga „ Kako postati uspješan diktator– priručnik za početnike “ naučit će vas svim trikovima zanata te vam pokazati kako osvojiti najvišu točku i ostati na vlasti. Učit ćete na primjerima sadašnjih i bivših diktatora te na primjerima njihovih uspjeha i padova.
U deset jednostavnih lekcija naučit ćete sve što trebate znati, od toga kako lažirati izbore i stvoriti vlastiti kult ličnosti do toga što se smatra ukusnim i neukusnim stilom odijevanja diktatora te kako diktatorsku palaču učiniti što kićenijom. Učite na primjerima majstora diktatorstva kao što su Francois "Papa Doc" Duvalier, Muammar Gaddafi, Nicolae Ceauşcu i Saparmurat "Turkmenbaši" Nijazov.
Knjigu već sada naručite online na Bestseller.hr, a prvih nekoliko stranica pročitajte u nastavku:
Prednosti diktature
Mnogi su razlozi da se poželi vlast. S vlasti dolazi utjecaj, upravljanje, obožavatelji, a često i bogatstvo. U zapadnim demokracijama, nažalost, postoje ograničenja političke moći – zna se koliko je možete imati. Demokratski izabrani vođe moraju uvijek uzeti u obzir oporbu i vrludanje naroda između političkih kandidata. Kad biračima dosadi jedan politički lider, oni glasaju za novog.
Nasuprot tomu, diktatori imaju sasvim drukčiji prostor djelovanja. Bez neugodnih oporbenih političara ili radoznalih medija, mnogo ste slobodniji kad želite postići svoje političke i osobne ciljeve. Možete, na primjer, zgrnuti golem imetak, nešto što radi većina diktatora, a da narod, mediji ili javne službe u to nemaju uvid. Ako bi neki bili toliko drski da pokušaju objelodaniti vaše privatne poslove, možete promijeniti zakon tako da ta vrsta subverzivnog ponašanja bude kažnjiva.
Upravo to je u lipnju 2012. učinio Ilham Alijev u Azerbajdžanu. Nakon što je više puta objavljeno da diktator i njegova obitelj upravljaju velikim brojem rudnika, telekomunikacijskih i građevinskih tvrtki, parlament je donio zakone koji predsjedniku i njegovoj supruzi daju imunitet kada je riječ o kaznenom progonu zbog eventualnih prekršaja počinjenih za trajanja njegove predsjedničke funkcije.
Donijeli su i zakon koji medijima zabranjuje objavljivanje informacija o poduzetništvu, bez dopuštenja osobe o kojoj je riječ. Osobu koja tvrdi da je Bog šalje se na psihijatrijsko liječenje. Diktatorima je, naprotiv, potpuno normalno da ih se veliča poput Boga ili da ih se postavi u istu ravan s Njim. Rafael Trujillo, koji je bio diktator u Dominikanskoj Republici, postavio je u Ciudad Trujillou, glavnom gradu, golem neonski natpis na kojem je pisalo: „Dios y Trujillo“ – „Bog i Trujillo“. Crkve su morale izvjesiti slogan: „Dios en cielo, Trujillo en tierra“ – „Bog na nebu, Trujillo na zemlji“.
François Duvalier, u susjednom Haitiju, otišao je korak dalje i postao vrhovna svetinja u vudu religiji svoje zemlje. Ali Soilih, koji je 1970-ih nekoliko godina vladao otočnom skupinom Komora, rekao je: „Ja sam vaš bog i učitelj, ja sam božanski put, ja sam baklja koja sja u tami. Nema drugih bogova osim Alija Soiliha.“ Dok drugi državni lideri moraju misliti na želje i potrebe stanovništva kad podižu zgrade ili infrastrukturu, diktatori se ne moraju zamarati takvim beznačajnim sitnicama. Oni mogu graditi goleme tornjeve, palače, spomenike i druge velebne građevine, a da sve to ne mora proći javne natječaje i sud birača.
Félix Houphouët-Boigny iz Bjelokosne Obale u Yamoussoukru je izgradio najveću crkvu na svijetu sa sedam tisuća mjesta za sjedenje i velikim klima-uređajima da vjernicima bude ugodno, ali unatoč tomu crkva ostaje većim dijelom prazna. Saparmurat Nijazov je potrošio milijarde državnih
petrodolara da od prijestolnice napravi sjajni mramorni grad. Neki diktatori idu i dalje. Than Shwe u Burmi i Nursultan Nazarbajev u Kazahstanu izgradili su potpuno nove prijestolnice.
Diktatori su u pravilu duže na vlasti od svojih demokratskih kolega. Popis državnih vođa koji su se najduže zadržali na vlasti započinje despotima. Demokrati su, međutim, sigurniji na početku svoje vladavine. Vjerojatnost da budu smijenjeni u prvih šest mjeseci svojeg mandata je trideset posto, nasuprot gotovo pedeset posto kod autoritarnih vođa. Poslije tog razdoblja vodstvo preuzimaju diktatori.
Demokratski izabrani vođa, koji je opstao prvih šest mjeseci, ima vjerojatnost od četrdeset tri posto da će izgubiti posao za dvije godine, a taj postotak kod autoritarnih vođa je dvadeset devet. Četiri posto demokrata uspijeva ostati na vlasti deset godina ili dulje. Među diktatorima je vjerojatnost gotovo tri puta veća: jedanaest posto drži vlast deset godina ili duže.
Nešto najzabavnije što kao diktator možete učiniti jest donijeti posebne zakone kojih se vaši podanici moraju pridržavati. Rumunjski komunistički vođa Nicolae Ceauşescu je, na primjer, zabranio uporabu pisaćih strojeva bez službenog dopuštenja. Ali neke od najbizarnijih zakona uveo je kako bi u Rumunjskoj povećao broj stanovnika. Kontracepcijska su sredstva zabranjena, a žene koje nisu imale djecu morale su plaćati porez na celibat, pa i onda kada nisu mogle roditi zbog neplodnosti. Knjige o začeću i seksualnosti smatrane su državnom tajnom i bile su dopuštene samo kao medicinski udžbenici. „Fetus je društveno vlasništvo. Svatko tko izbjegava imati djecu, dezerter je koji narušava prirodni kontinuitet“, navodno je rekao rumunjski diktator.
Ceauşescu je zabranio da spikerice na televiziji nose nakit. Pokojni predsjednik Turkmenistana Saparmurat „Turkmenbaši“ Nijazov učinio je nešto slično kad je spikericama zabranio šminkanje. Također je zabranio korištenje playbacka na javnim koncertima. Ajatolah Ruholah Homeini otišao je korak dalje. U razdoblju nakon Iranske revolucije, koja ga je dovela na vlast 1979., bila je zabranjena svaka glazba. „Glazba zaglupljuje slušača i čini da mozak bude pasivan i glup. (...) Ako hoćeš da tvoja zemlja bude neovisna, moraš potisnuti glazbu i ne smiješ biti u strahu da će te proglasiti staromodnim“, tvrdio je nakon Revolucije. Revolucionarna garda pretraživala je stanove tražeći glazbene instrumente, ploče i videovrpce.
Kad ste diktator, takvi zakoni srećom ne vrijede za vas, kako potvrđuju neke priče o Homeinijevoj zabrani glazbe. Dok je revolucionarna garda vadila kazetofone iz automobila koje je zaustavljala na cestovnim zaprekama, jedan je iranski glazbenik ajatolahovom unuku davao poduku iz sviranja glasovira.
Diktatori imaju sklonost pokazivati svoje nenadmašive sposobnosti za vladanje zemljom. Oni su akademski genijalci, majstorski pisci i vrhunski poduzetnici. Osobito su dobri sportaši. Sjevernokorejski mediji javili su 1994. da je njihov dragi vođa Kim Jong-il pet puta u jednoj rundi golfa odigrao polje samo s jednim udarcem, i još k tome kad je zaigrao prvi put. Diktator je postigao nevjerojatnih 38 udaraca ispod PAR-a na igralištu od 18 rupa. Kim Jong-il je inspirirao i ostale sportaše u zemlji. Nakon što je Sjevernokorejka Jong Song-ok pobijedila na ženskom maratonu na Svjetskom atletskom prvenstvu u Sevilli 1999., novinarima je rekla: „Zamislila sam sliku našeg vođe i to me nadahnulo.“
Idi Amin, ugandski diktator, inzistirao je da otvori afričko prvenstvo u amaterskom boksu borbom s Peterom Seruwagijem, trenerom ugandske momčadi. Amin je nadmoćno pobijedio. U novinama sljedećeg dana Uganđani su mogli, pod skromnim naslovom „Boksač godine“, pročitati da je „sudac morao zaustaviti meč u drugoj rundi, da poštedi Seruwagija još težih udaraca“.
Drugi sportski nastrojen diktator je turkmenistanski predsjednik Gurbangulij Berdimuhamedov. Uz ostalo, ima crni pojas kako u taekwondou tako i u karateu. Kad je Turkmenistan u travnju 2012. organizirao svoju prvu automobilsku utrku, predsjednik je zaželio, onako usput, voziti jedan krug. Elegantno je stigao u Bugatti Veyronu, jednom od najbržih i najskupljih automobila na svijetu, omiljenog u diktatorskom miljeu. Nakon što ga je voditelj predstavio, Berdimuhamedov je upitao: „Mogu li sudjelovati?“ Organizator je zvučao vrlo ljubazno: predsjednik smije sudjelovati, unatoč tomu što se kasno prijavio. Slučajno se našla i prikladna odjeća za utrku, baš u predsjednikovoj veličini, pa je Berdimuhamedov sjeo u jedan turski Volkicar. Diktator se potrudio i postavio najbolje vrijeme u probnoj vožnji. Automobil je, dakako, nakon natjecanja izložen u nacionalnom muzeju sporta.
Za same diktatore, diktature nisu samo sport i zabava. Oni se brinu i o igrama za svoje podanike. Na Haitiju 1960-ih godina, kad je zemljom upravljao François „Papa Doc“ Duvalier, izmišljena je igra
haitski rulet: tu se, pokraj palače, u punoj brzini vozi automobil izlizanih guma. Onaj kojem bi guma pukla, izgubio bi.
Kao diktator imate prije svega mnogo veću slobodu za ostvarenje onog što želite nego vaši demokratski pandani. Samo domišljatost postavlja granice. Na primjer, možete neke vama važne dane proglasiti blagdanima. Saddam Hussein je bio jedan od nekolicine svjetskih diktatora koji je svoj rođendan proglasio nacionalnim blagdanom. U Turkmenistanu je Saparmurat Nijazov majčin rođendan proglasio svetkovinom.
Valentine Strasser, koji je od 1992. do 1996. bio predsjednik Sijera Leonea, imao je više mašte. On je blagdanima proglasio dan Sv. Valentina i rođendan Boba Marleya. Pokojni predsjednik Toga, Gnassingbé Eyadéma, na čudesan je način 24. siječnja 1974. preživio zrakoplovnu nesreću. Poginuli su svi ostali putnici. Eyadéma je tvrdio da su iza tog slučaja stajali Francuzi, jer je bio u sukobu s nekom francuskom tvrtkom zbog prava na rudnik fosfata. Tvrdio je također da je preživio zahvaljujući svojim magijskim sposobnostima i 24. siječnja postaje danom kada se „slavi pobjeda nad mračnim silama“. Dao je napraviti i strip koji pripovijeda o tom događaju, a superjunak bio je on sam.
Eyadéma je također pokazivao još jednu crtu modernih diktatora: poriv da se čitavo vrijeme okružuje ženama (svi su diktatori u novije vrijeme muškarci). On je uz sebe uvijek imao pratnju od tisuću žena, koje su pjevale i plesale njemu u čast. Libijski diktator Muammar Gaddafi imao je tjelesnu stražu sastavljenu isključivo od žena. Thomas Sankara, pokojni diktator Burkine Faso, također je imao ženske sigurnosne snage koje je opremio motociklima, budući da je sam bio strastveni motociklist.
Diktatori su uz sve to vješti i u dodjeli naslova i titula. Idi Amin se uz ostalo nazivao „Vladarem životinja na zemlji i riba u moru“, „Zadnjim kraljem Škotske“ i „Osvajačem Britanskog Imperija u Africi općenito i Ugande posebno“. Rumunjski Nicolae Ceauşescu se nazivao „Karpatskim genijem“. Službeni naziv Muammara Gaddafija je bio „Putokaz velike revolucije od 1. rujna u Socijalističkoj Arapskoj Narodnoj Republici“, ali nazivali su ga i „Brat, vođa i putokaz revolucije“.
Kao diktator možete zgrnuti golemo bogatstvo, pisati bestselere, graditi spomenike, palače i gradove sebi u slavu, imati neograničen pristup privlačnim seksualnim partnerima i uživati u luksuzu. Ali kako da se sve te mogućnosti u potpunosti iskoriste? U sljedećim poglavljima dobit ćete upute kako se postaje i ponaša kao diktator; temeljene su na primjerima iz vladavine nekih od najboljih u tom području. Slijedite li savjete iz ove knjige, trebali biste biti na dobrom putu da postanete spomena vrijedan autokrat.
Knjiga „ Kako postati uspješan diktator– priručnik za početnike“ dostupna je na Bestseller.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....