S krunicom u ruci don Danko Litrić taj je dan izašao pred masu ljudi koja se okupila ispred crkve. Oni su u rukama držali mačete. Znao je zašto su došli. U crkvi sela Musha pred podivljalom Hutu milicijom Interahamwe pokušao je skriti 1200 pripadnika drugog ruandskog plemena Tutsi. Uzalud je molio za njihove živote. Nakon što su ga ugurali u kuću, počelo je ubijanje. Deset sati trebalo je napadačima da mačetama, sjekirama, toljagama i kopljima dovrše svoj naum. Preživio nije nitko.
Spašavanje Tutsija
- Molio sam Boga da i mene ubiju. Bilo bi to lakše nego satima bespomoćno slušati krike, gledati te strahote... - i danas priznaje don Danko.
Kako se ovih dana u Ruandi obilježava 15. godišnjica genocida u kojem je tijekom samo sto dana na najokrutnije načine ubijeno oko milijun ljudi, naši reporteri tamo su posjetili hrvatske misionare, svjedoke tog vremena.
Uz don Danka u istoj župi na početku rata živio je i don Sebastijan Marković. Obojica se danas nalaze u glavnom gradu Ruande Kigaliju.
Fratar Vjeko Ćurić koji je u to vrijeme služio u župi Kivumu, 40-ak kilometara od Kigalija, bio je jedan od rijetkih stranaca koji zemlju nije napustio do kraja genocida.
Zbog spašavanja tisuća Tutsija dobio je niz odlikovanja i počasti. Većinu, nažalost, posmrtno, jer su ga 1998. ubili ti isti Tutsiji i to zašto što je sprečavao njihovu naknadnu odmazdu nad Hutuima.
Nakon smrti u Kivumu naslijedio ga je fra Ivica Perić. On je u vrijeme genocida živio u Ugandi, ali je cijelo vrijeme dolazio u Ruandu pa je itekako bio upoznat sa svim događanjima.
Svake godine u prvoj polovici travnja počinju monsunske kiše. Ali ne plače samo nebo, plaču i ljudi jer se svi odreda sjete 6. travnja 1994., kada je nakon rušenja zrakoplova predsjednika države Hutua Juvenala Habyarimane, počela “sječa”.
Tom je riječju, naime, radio mržnje RTLM tada počeo pozivati Hutue da odrade svoj posao i ubiju sve žohare (inyenzi), kako su nazivali Tutsije. “Zlo u eteru”, kako će kasnije program ovog radija nazvati u tanzanijskoj Arushi, afričkoj verziji Haaga koji se bavi Ruandom, iza sebe je ostavilo tisuće silovanih, stotine tisuća siročadi, milijune mrtvih.
Povijest odredila tragedije
I možda baš zato kada se naše misionare danas upita što se to zapravo dogodilo u ljudima da su postali takve nezamislive zvijeri, oni spremno citiraju naslov knjige tadašnjeg zapovjednika UN-ove misije u Ruandi, kanadskoga generala Romea Dallairea, “Shake Hands with the Devil”.
- Da, to je bilo kao da su se ti ljudi zaista rukovali s vragom jer kako drukčije objasniti mladiće koji su do jučer dolazili u crkvu, ispovijedali se i molili, a već dan nakon toga počeli klati svoje susjede i prijatelje. Kako protumačiti ponašanje žena i djece koji su tome aplaudirali?
Kasnije smo puno puta razgovarali o tim događajima i složili se da ljudi tada nisu bili ljudi. Čak su neki od njih kasnije na ispovijedima priznali da su bili poput zvijeri. No tu oprosta ili odrješenja nema - rekao je don Sebastijan.
On je izdržao sve patnje. Dallaire nije. Tri puta pokušao se ubiti, a nakon psihijatrijskog liječenja ipak je uspio napisati knjigu o licemjerju UN-a, suučesničkoj ulozi “Hutu-friendly” Francuske u obučavanju zločinaca, ali i gluposti Clintonove administracije koja do broja od pola milijuna žrtava nije željela niti priznati postojanje genocida.
Naši sugovornici ipak su željeli objasniti ono što većina ljudi koji su gledali filmove, poput Oscarom ovjenčanog filma “Hotel Rwanda”, ipak ne razumije. Riječ je, naravno, o kolonijalnoj povijesti koja je u mnogome odredila tragična događanja.
Kada je Njemačka, kolonizator Ruande i Burundija, nakon Prvog svjetskog rata izgubila afričke posjede, vlast su od njih preuzeli Belgijanci. Oni su radi lakšeg vladanja zemljom proveli istraživanje kojim su dokazali da postoje goleme razlike između plemena Hutu i Tutsi.
Za povlaštenu klasu, radi lakše kontrole zemlje, izabrali su Tutsije. Njih je kao i danas tada bilo samo 10-ak posto, Hutua oko 88, a lokalnih Pigmejaca, naroda Twa, oko 2 posto. Kada su Belgijanci istjerani iz zemlje, Hutui su počeli odmazdu nad Tutsijima.
Zemlja napreduje, ljudi ne
Pokolja je tijekom nekoliko desetljeća prije 1994. bilo nekoliko i Tutsiji su pred njima većinom izbjegli u Ugandu te Burundi i Tanzaniju.
- Pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Puala Kagamea 1990. počele su vojne akcije iz Ugande. Tri godine kasnije postignuto je primirje, ali već godinu kasnije započeo je genocid. Sto dana pokolja Kagameu je bilo dovoljno da reagira, vojno osvoji i preuzme zemlju te do danas zadrži kontrolu u njoj - rekao je fra Ivica.
Iako je Ruanda danas jedna od najprosperitetnijih podsaharskih zemalja, gdje je sigurnost za stranca maksimalna, čistoća besprijekorna, a cijene i ponuda europske, ispod površine stvari ipak izgledaju potpuno drukčije.
Našim misionarima teško je to prihvatiti. Don Danko je zemlju napustio kada su dan nakon pokolja u Mushi po njega došli talijanski vojnici. Nikada se tamo nije vratio.
U Kigaliju, gdje se u školskom centru Gatenga do nedavno skrbio o 1200 siromašne djece siročadi, napisao je tri knjige o genocidu.
Don Sebastijan iz Mushe izašao je nekoliko dana prije pokolja. Godine je proveo u Vatikanu, a kada se vratio u Ruandu i on dalje od Kigalija nije mogao.
- Bole te uspomene... kao da još ponekad čujemo mačete kojima stružu po cesti prije no što će krenuti... - kažu tek nakon dugo okolišanja.
Osveta nakon rata
Posebno je teško don Danku. On je imao sreće pa ga koljači, kako ih naziva, nisu poput njegova poljskog kolege misionara s pištoljem u ustima natjerali da gleda silovanja i klanje. On ih je slušao.
No kada se nedugo nakon genocida vratio u Ruandu, njegov svećenički poziv natjerao ga je da se ponovno pozabavi žrtvama. Ovaj put Hutima. Jednako kao što je pokojni fra Vjeko inicirao proširenje zatvora u gradu Gitarami, don Danko je počeo držati mise i pomagati zatvorenim Hutuima.
- Čovjek u afričkom zatvoru čovjek je bez nade. Svećenik bi mu je trebao dati i ja sam upravo to i činio - govori.
A koliko god pokolj 1994. bio grozan i nerazumljiv, treba smoći snage i priznati da je i poraće obilježeno osvetom bilo barem slično tome.
Trenutačno u zatvorima u Ruandi bez suđenja - i to mnogo godina - leži oko 160.000 Hutua koje se sumnjiči za sudjelovanje u genocidu. Sudi im se rijetko i to u pravilu na narodnim sudovima nazvanim “Gaćaća”.
- Tada se cijelo selo okupi na livadi, policija dovede zatvorenika i ljudi počnu vikati je li kriv ili ne. Obitelj onoga tko ima novca obično potplati vikače dobrih poruka, bio uznik kriv ili ne. Oni drugi obično umru u zatvoru - objasnio je fra Ivica.
Kući idu svake tri godine
Kako dalje, kako uopće naši misionari žive s jadom nasljeđa i neizvjesne budućnosti, upitali smo ih.
“Radom, žrtvom i davanjem”, odgovorili su. Priznaju pritom i da usred Ruande sve češće zapjevaju hrvatsku pjesmu, prisjete se doma. Kući odu tek svake tri godine. Premalo, ali tako stroga crkvena pravila nalažu.
- Ivica ima najmanje staža ovdje. Eto skoro 20 godina. Danko već 28. Prošli smo u tom vremenu svašta na ovim brežuljcima. Dok je u domovini bjesnio rat, tu se odvijao još gori. Kada se kod kuće smirilo, ovdje se nastavilo. No mi smo misionari i naš je život uvijek tako težak.
Za svoj rad nikada ne tražimo plaće jer nam je dovoljna vjera. A vjerujte sada vi, bez nje bi čovjek ovdje brzo uvenuo. Ne zbog hodanja po brdima, ne zbog očaja ili oskudice. Samo zbog tuge nad ljudskom patnjom koju gledamo od naših prvih afričkih jutara... - složili su se.
Don Danko, kojemu je već 67., a u Africi je od 1981., tek je nedavno prestao biti ravnateljem centra za siromašnu djecu. Danas kao tajnik za njih prikuplja novac iz donacija. Don Sebastijan radi u uredu salezijanskog centra i također skrbi o financiranju obrazovanja za stotine mališana bez roditelja.
Fra Ivica je posebna priča. Kao ravnatelj škole nazvane po pokojnom ocu Vjeki, on većinom sam financira školovanje 240 mališana. Kada je pomoć ruandskim siromasima u pitanju, on doslovno radi čuda. Tamo, u Kivumu, ići u školu znači i jesti. Oko 75 posto ljudi živi s manje od jednog dolara dnevno. Jedu rijetko, loše i premalo. Većina djece iz njegove župe samo u školi kod fra Ivice.
Fra Vjeko Ćurić i danas, deset godina nakon što je ubijen u središtu Kigalija, za većinu Ruandeza predstavlja simbol dobrote i požrtvovnosti. Kada se tamo upita za fra Vjeku, većina će spremno odgovoriti: “Naš Oskar Schindler”.
Prema neovisnim podacima, uvrštenim i u knjigu ruandskih pravednika, on je tijekom genocida spasio najmanje nekoliko tisuća Tutsija.
Nakon rata od osvete je spasio nebrojeno Hutua.
Njegovim imenom nazvana je srednja škola u selu Kivumu, a na mjestu gdje je ubijen, izgrađen je i spomenik.
Poznati filmski režiser Michael Caton-Jones prema njegovu je liku snimio film “Shooting Dogs”, u Americi nazvan “Beyond the Gates”. Jakov Sedlar lani je započeo snimanje dokumentarca o fra Vjeki.
Krešimir Raguž
Spašavanje Tutsija
- Molio sam Boga da i mene ubiju. Bilo bi to lakše nego satima bespomoćno slušati krike, gledati te strahote... - i danas priznaje don Danko.
Kako se ovih dana u Ruandi obilježava 15. godišnjica genocida u kojem je tijekom samo sto dana na najokrutnije načine ubijeno oko milijun ljudi, naši reporteri tamo su posjetili hrvatske misionare, svjedoke tog vremena.
Uz don Danka u istoj župi na početku rata živio je i don Sebastijan Marković. Obojica se danas nalaze u glavnom gradu Ruande Kigaliju.
Fratar Vjeko Ćurić koji je u to vrijeme služio u župi Kivumu, 40-ak kilometara od Kigalija, bio je jedan od rijetkih stranaca koji zemlju nije napustio do kraja genocida.
Zbog spašavanja tisuća Tutsija dobio je niz odlikovanja i počasti. Većinu, nažalost, posmrtno, jer su ga 1998. ubili ti isti Tutsiji i to zašto što je sprečavao njihovu naknadnu odmazdu nad Hutuima.
Nakon smrti u Kivumu naslijedio ga je fra Ivica Perić. On je u vrijeme genocida živio u Ugandi, ali je cijelo vrijeme dolazio u Ruandu pa je itekako bio upoznat sa svim događanjima.
Svake godine u prvoj polovici travnja počinju monsunske kiše. Ali ne plače samo nebo, plaču i ljudi jer se svi odreda sjete 6. travnja 1994., kada je nakon rušenja zrakoplova predsjednika države Hutua Juvenala Habyarimane, počela “sječa”.
Tom je riječju, naime, radio mržnje RTLM tada počeo pozivati Hutue da odrade svoj posao i ubiju sve žohare (inyenzi), kako su nazivali Tutsije. “Zlo u eteru”, kako će kasnije program ovog radija nazvati u tanzanijskoj Arushi, afričkoj verziji Haaga koji se bavi Ruandom, iza sebe je ostavilo tisuće silovanih, stotine tisuća siročadi, milijune mrtvih.
Povijest odredila tragedije
I možda baš zato kada se naše misionare danas upita što se to zapravo dogodilo u ljudima da su postali takve nezamislive zvijeri, oni spremno citiraju naslov knjige tadašnjeg zapovjednika UN-ove misije u Ruandi, kanadskoga generala Romea Dallairea, “Shake Hands with the Devil”.
- Da, to je bilo kao da su se ti ljudi zaista rukovali s vragom jer kako drukčije objasniti mladiće koji su do jučer dolazili u crkvu, ispovijedali se i molili, a već dan nakon toga počeli klati svoje susjede i prijatelje. Kako protumačiti ponašanje žena i djece koji su tome aplaudirali?
Kasnije smo puno puta razgovarali o tim događajima i složili se da ljudi tada nisu bili ljudi. Čak su neki od njih kasnije na ispovijedima priznali da su bili poput zvijeri. No tu oprosta ili odrješenja nema - rekao je don Sebastijan.
On je izdržao sve patnje. Dallaire nije. Tri puta pokušao se ubiti, a nakon psihijatrijskog liječenja ipak je uspio napisati knjigu o licemjerju UN-a, suučesničkoj ulozi “Hutu-friendly” Francuske u obučavanju zločinaca, ali i gluposti Clintonove administracije koja do broja od pola milijuna žrtava nije željela niti priznati postojanje genocida.
Naši sugovornici ipak su željeli objasniti ono što većina ljudi koji su gledali filmove, poput Oscarom ovjenčanog filma “Hotel Rwanda”, ipak ne razumije. Riječ je, naravno, o kolonijalnoj povijesti koja je u mnogome odredila tragična događanja.
Kada je Njemačka, kolonizator Ruande i Burundija, nakon Prvog svjetskog rata izgubila afričke posjede, vlast su od njih preuzeli Belgijanci. Oni su radi lakšeg vladanja zemljom proveli istraživanje kojim su dokazali da postoje goleme razlike između plemena Hutu i Tutsi.
Za povlaštenu klasu, radi lakše kontrole zemlje, izabrali su Tutsije. Njih je kao i danas tada bilo samo 10-ak posto, Hutua oko 88, a lokalnih Pigmejaca, naroda Twa, oko 2 posto. Kada su Belgijanci istjerani iz zemlje, Hutui su počeli odmazdu nad Tutsijima.
Zemlja napreduje, ljudi ne
Pokolja je tijekom nekoliko desetljeća prije 1994. bilo nekoliko i Tutsiji su pred njima većinom izbjegli u Ugandu te Burundi i Tanzaniju.
- Pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Puala Kagamea 1990. počele su vojne akcije iz Ugande. Tri godine kasnije postignuto je primirje, ali već godinu kasnije započeo je genocid. Sto dana pokolja Kagameu je bilo dovoljno da reagira, vojno osvoji i preuzme zemlju te do danas zadrži kontrolu u njoj - rekao je fra Ivica.
Iako je Ruanda danas jedna od najprosperitetnijih podsaharskih zemalja, gdje je sigurnost za stranca maksimalna, čistoća besprijekorna, a cijene i ponuda europske, ispod površine stvari ipak izgledaju potpuno drukčije.
Našim misionarima teško je to prihvatiti. Don Danko je zemlju napustio kada su dan nakon pokolja u Mushi po njega došli talijanski vojnici. Nikada se tamo nije vratio.
U Kigaliju, gdje se u školskom centru Gatenga do nedavno skrbio o 1200 siromašne djece siročadi, napisao je tri knjige o genocidu.
Don Sebastijan iz Mushe izašao je nekoliko dana prije pokolja. Godine je proveo u Vatikanu, a kada se vratio u Ruandu i on dalje od Kigalija nije mogao.
- Bole te uspomene... kao da još ponekad čujemo mačete kojima stružu po cesti prije no što će krenuti... - kažu tek nakon dugo okolišanja.
Osveta nakon rata
Posebno je teško don Danku. On je imao sreće pa ga koljači, kako ih naziva, nisu poput njegova poljskog kolege misionara s pištoljem u ustima natjerali da gleda silovanja i klanje. On ih je slušao.
No kada se nedugo nakon genocida vratio u Ruandu, njegov svećenički poziv natjerao ga je da se ponovno pozabavi žrtvama. Ovaj put Hutima. Jednako kao što je pokojni fra Vjeko inicirao proširenje zatvora u gradu Gitarami, don Danko je počeo držati mise i pomagati zatvorenim Hutuima.
- Čovjek u afričkom zatvoru čovjek je bez nade. Svećenik bi mu je trebao dati i ja sam upravo to i činio - govori.
A koliko god pokolj 1994. bio grozan i nerazumljiv, treba smoći snage i priznati da je i poraće obilježeno osvetom bilo barem slično tome.
Trenutačno u zatvorima u Ruandi bez suđenja - i to mnogo godina - leži oko 160.000 Hutua koje se sumnjiči za sudjelovanje u genocidu. Sudi im se rijetko i to u pravilu na narodnim sudovima nazvanim “Gaćaća”.
- Tada se cijelo selo okupi na livadi, policija dovede zatvorenika i ljudi počnu vikati je li kriv ili ne. Obitelj onoga tko ima novca obično potplati vikače dobrih poruka, bio uznik kriv ili ne. Oni drugi obično umru u zatvoru - objasnio je fra Ivica.
Kući idu svake tri godine
Kako dalje, kako uopće naši misionari žive s jadom nasljeđa i neizvjesne budućnosti, upitali smo ih.
“Radom, žrtvom i davanjem”, odgovorili su. Priznaju pritom i da usred Ruande sve češće zapjevaju hrvatsku pjesmu, prisjete se doma. Kući odu tek svake tri godine. Premalo, ali tako stroga crkvena pravila nalažu.
- Ivica ima najmanje staža ovdje. Eto skoro 20 godina. Danko već 28. Prošli smo u tom vremenu svašta na ovim brežuljcima. Dok je u domovini bjesnio rat, tu se odvijao još gori. Kada se kod kuće smirilo, ovdje se nastavilo. No mi smo misionari i naš je život uvijek tako težak.
Za svoj rad nikada ne tražimo plaće jer nam je dovoljna vjera. A vjerujte sada vi, bez nje bi čovjek ovdje brzo uvenuo. Ne zbog hodanja po brdima, ne zbog očaja ili oskudice. Samo zbog tuge nad ljudskom patnjom koju gledamo od naših prvih afričkih jutara... - složili su se.
Don Danko, kojemu je već 67., a u Africi je od 1981., tek je nedavno prestao biti ravnateljem centra za siromašnu djecu. Danas kao tajnik za njih prikuplja novac iz donacija. Don Sebastijan radi u uredu salezijanskog centra i također skrbi o financiranju obrazovanja za stotine mališana bez roditelja.
Fra Ivica je posebna priča. Kao ravnatelj škole nazvane po pokojnom ocu Vjeki, on većinom sam financira školovanje 240 mališana. Kada je pomoć ruandskim siromasima u pitanju, on doslovno radi čuda. Tamo, u Kivumu, ići u školu znači i jesti. Oko 75 posto ljudi živi s manje od jednog dolara dnevno. Jedu rijetko, loše i premalo. Većina djece iz njegove župe samo u školi kod fra Ivice.
Fra Vjeko Ćurić i danas, deset godina nakon što je ubijen u središtu Kigalija, za većinu Ruandeza predstavlja simbol dobrote i požrtvovnosti. Kada se tamo upita za fra Vjeku, većina će spremno odgovoriti: “Naš Oskar Schindler”.
Prema neovisnim podacima, uvrštenim i u knjigu ruandskih pravednika, on je tijekom genocida spasio najmanje nekoliko tisuća Tutsija.
Nakon rata od osvete je spasio nebrojeno Hutua.
Njegovim imenom nazvana je srednja škola u selu Kivumu, a na mjestu gdje je ubijen, izgrađen je i spomenik.
Poznati filmski režiser Michael Caton-Jones prema njegovu je liku snimio film “Shooting Dogs”, u Americi nazvan “Beyond the Gates”. Jakov Sedlar lani je započeo snimanje dokumentarca o fra Vjeki.
|
Pokojnog fra Vjeku Ćurića nazvali ruandskim Oskarom Schindlerom
|
Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....