ZADAR -
Kristina Barić,
Josipa Skroče i
Lucija Ivković maturantice su zadarske, srednje Pomorske škole špediterskog smjera i naizgled se ni po čemu ne izdvajaju od svojih vršnjaka, osim po svom velikom srcu koje, kao volonterke, nesebično poklanjaju starim i psihički bolesnim ljudima - korisnicima Doma Sveti Frane u Zadru.
One naime svoje slobodno vrijeme umjesto po kafićima provode u Domu i njima to nije ništa čudno, ni neobično, ništa vrijedno pažnje, osobito medijske. Ne smatraju se posebnima, već običnim, mladim ljudima koji “eto, malo pomažu drugima”. A, sve je počelo prošloga listopada kada su tri djevojke u sklopu obilježavanja Dana kruha, došle prvi put u posjet zadarskom Domu i ostale.
"Znale smo da takve i slične ustanove uvijek trebaju volontere. Naša vjeročiteljica nam je predložila da pokušamo volontirati u Domu. U početku nas je dolazilo malo više, ali onda smo ipak ostale samo mi", pojašnjavaju djevojke.
Između Doma Svetoga Frane i zadarskih srednjih škola uvijek je postojala suradnja, ali mladi ljudi u toj dobi teško se odlučuju na volontiranje. "Ovi mladi ljudi su sjajni. Oni iskreno i rado dolaze, druže se, pomažu i provode redovito, najmanje dva puta tjedno po nekoliko sati s našim korisnicima.
Idu s nama na izlete, igraju društvene igre, a naši ih korisnici obožavaju. Oni ovdje unose mladenački duh i vedrinu i ako se koji put dogodi da neka od djevojaka ne dođe zbog bolesti, svi se zabrinu i odmah pitaju za nju", kaže dipl. socijalna radnica Sindi Botica.
Osim što dolaze dva puta tjedno po nekoliko sati, djevojke znaju navratiti i po pola sata prije ili poslije nastave samo da vide svoje štićenike.
"Ranije nisam obraćala pažnju na stare ljude. Kada sam prvi put došla ovdje, upoznala ih i s njima provela neko vrijeme, shvatila sam koliko me to ispunjava i koliko me čini sretnom. Njihov osmjeh mi je najveći znak zahvalnosti", kaže Josipa Skroče. Kristina je znala pomagati i u raznošenju obroka za 30-korisnika kućne njege i pomoći.
Zajedno s vozačem Doma razvozila je obroke po cijelom gradu. U zadarskom Domu, osim Kristine, Josipe i Lucije rado volontiraju i maturanti zadarske Privatne gimnazije - Olga Kozulić, Frane Dujić i Grga Špralja. I oni razmišljaju slično kao njihove kolegice iz Pomorske škole i kažu da rado dolaze i bolje se osjećaju kada pomažu drugima. Pomogli su i baki Renati.
"U sklopu lanjske božićne akcije upoznali smo baku Renatu koja je slijepa i živi sama, a ona je korisnica tzv. patronažne službe, odnosno kućne njege i pomoći. Pitali smo je treba li joj nešto, a ona je rekla kako joj je velika želja da nađemo nekoga da joj okreči sobu jer su joj zidni tapeti već stari.
Našli smo sponzora za potreban materijal i nas petero je 'ofarbalo' bakinu sobu", priča Frane Dujić. Sada se u Domu organizira izlet na koji, zajedno sa štićenicima Doma Sveti Frane, idu i “njihovi” volonteri.
Minja Gugić/EPEHA
One naime svoje slobodno vrijeme umjesto po kafićima provode u Domu i njima to nije ništa čudno, ni neobično, ništa vrijedno pažnje, osobito medijske. Ne smatraju se posebnima, već običnim, mladim ljudima koji “eto, malo pomažu drugima”. A, sve je počelo prošloga listopada kada su tri djevojke u sklopu obilježavanja Dana kruha, došle prvi put u posjet zadarskom Domu i ostale.
"Znale smo da takve i slične ustanove uvijek trebaju volontere. Naša vjeročiteljica nam je predložila da pokušamo volontirati u Domu. U početku nas je dolazilo malo više, ali onda smo ipak ostale samo mi", pojašnjavaju djevojke.
Između Doma Svetoga Frane i zadarskih srednjih škola uvijek je postojala suradnja, ali mladi ljudi u toj dobi teško se odlučuju na volontiranje. "Ovi mladi ljudi su sjajni. Oni iskreno i rado dolaze, druže se, pomažu i provode redovito, najmanje dva puta tjedno po nekoliko sati s našim korisnicima.
Idu s nama na izlete, igraju društvene igre, a naši ih korisnici obožavaju. Oni ovdje unose mladenački duh i vedrinu i ako se koji put dogodi da neka od djevojaka ne dođe zbog bolesti, svi se zabrinu i odmah pitaju za nju", kaže dipl. socijalna radnica Sindi Botica.
Osim što dolaze dva puta tjedno po nekoliko sati, djevojke znaju navratiti i po pola sata prije ili poslije nastave samo da vide svoje štićenike.
"Ranije nisam obraćala pažnju na stare ljude. Kada sam prvi put došla ovdje, upoznala ih i s njima provela neko vrijeme, shvatila sam koliko me to ispunjava i koliko me čini sretnom. Njihov osmjeh mi je najveći znak zahvalnosti", kaže Josipa Skroče. Kristina je znala pomagati i u raznošenju obroka za 30-korisnika kućne njege i pomoći.
Zajedno s vozačem Doma razvozila je obroke po cijelom gradu. U zadarskom Domu, osim Kristine, Josipe i Lucije rado volontiraju i maturanti zadarske Privatne gimnazije - Olga Kozulić, Frane Dujić i Grga Špralja. I oni razmišljaju slično kao njihove kolegice iz Pomorske škole i kažu da rado dolaze i bolje se osjećaju kada pomažu drugima. Pomogli su i baki Renati.
"U sklopu lanjske božićne akcije upoznali smo baku Renatu koja je slijepa i živi sama, a ona je korisnica tzv. patronažne službe, odnosno kućne njege i pomoći. Pitali smo je treba li joj nešto, a ona je rekla kako joj je velika želja da nađemo nekoga da joj okreči sobu jer su joj zidni tapeti već stari.
Našli smo sponzora za potreban materijal i nas petero je 'ofarbalo' bakinu sobu", priča Frane Dujić. Sada se u Domu organizira izlet na koji, zajedno sa štićenicima Doma Sveti Frane, idu i “njihovi” volonteri.
Još im se nitko nije pridružioNa pitanje kako objašnjavaju činjenicu da je volontera u Zadru malo, osobito kada je riječ o tako mladim ljudima kao što su oni, odgovorili su kako je prema njihovom mišljenju glavni problem u nedovoljnoj informiranosti za tu mogućnost. Međutim, ipak su priznali da većina njihovih vršnjaka nije zainteresirana za ovaj oblik volonterstva jer im se još nitko, niti iz njihovih razreda, nije pridružio. |
Minja Gugić/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....