Mama, zašto ne kucaš kada ulaziš u moju sobu i zašto ja ne mogu ostati vani do ponoći, a moja prijateljica smije?
I zašto, kada mi daješ džeparac, uvjetuješ da moram sudjelovati u kućanskim poslovima? A seke ne trebaju! I zašto mene kažnjavate više nego njih? Bujicu pitanja 16-godišnje Tine tu je zaustavila njezina mama, 33-godišnja Ana. Tog dana navečer sa suprugom je popričala prije spavanja i pitala ga kako da objasne svojim trima kćerima, uz gimnazijalku Tinu, dvije mlađe idu u osnovnu školu u sedmi i peti razred, zašto ih odgajaju na način da se djeci čini da nemaju ravnopravan tretman. Zašto iste stvari ne traže od sve tri kćeri, zašto ponekad izgube živce i kažu ono što ne misle, zašto ih ponekad moraju kažnjavati, zašto uvjetuju davanje džeparca, zašto su ponekad toliko strogi i zašto ne vole kada se djeca uspoređuju sa svojim prijateljima. Ništa nisu bili pametniji nakon razgovora, a u zraku je ostalo visjeti pitanje: "Odgajam li svoje dijete na pravi način?"
- Mislim da smo dobri roditelji, vrlo često razgovaramo o tome što bi trebalo napraviti i gotovo uvijek pokušavamo objasniti djeci zašto nešto tražimo od njih ili zašto na nečemu inzistiramo. Pročitali smo hrpetinu knjiga o odgoju, dobili mnogo savjeta, mnogo smo razgovarali i razmišljali, no kada se dogodi neki problem, tada zaboravljamo na pravila iz knjiga i savjete, i jednostavno se pitamo što bi bilo najbolje za našu djecu - kažu ovi roditelji. Priznaju da često ponavljaju postupke svojih roditelja za koje su rekli da nikada neće.
Mnoštvo knjiga, članaka, predavanja i seminara o odgoju djece roditelje često frustrira i zbunjuje unatoč činjenici da je većina ponuđenih informacija izvrsna. Problem je to što roditelji nemaju opći, uravnoteženi stav o odnosu prema djetetu. Većina roditelja zapravo je informirana, ali zbrka nastaje kad treba razlučiti kada i u kojim okolnostima primijeniti koje načelo. Odgajatelji, psihijatri, psiholozi i roditelji kažu da su roditeljske dileme uvijek iste, možda još i veće kako napreduje društvo i tehnologije. Dr. Nenad Jakušić, voditelj Psihotrauma centra u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti, profesorica Gordana Lučić, voditeljica Škole za mlade Plavog telefona, koji organizira i školu za uspješnije roditeljstvo, te roditelji i stručnjaci u Udruzi roditelja Roda za Jutarnji su sastavili 15 osnovnih pitanja i odgovora kako bi pomogli roditeljima u njihovim najčešćim dilemama, vezanim uz odgoj djece.
1. Kada dijete ostaviti samo u kući?
U Obiteljskom zakonu određeno je da djecu predškolske dobi ne treba ostavljati samu kod kuće. Za djecu je najsigurnije da su do 12. godine zbrinuti uz neku odraslu, odgovornu osobu. Iako se djeca razlikuju po zrelosti, istraživanja pokazuju da većina djece prije 12. godine ne može preuzeti brigu o sebi te da nisu u stanju pravilno reagirati u mnogim situacijama. Kad ostavljate stariju djecu samu kod kuće, činite to samo ako se oni dobro osjećaju u toj situaciji, a vi ste sigurni da znaju sve što je potrebno kako bi bili sigurni, kaže prof. Gordana Lučić. Isto tako, djecu ne bi trebali ostavljati cijelu noć samu prije nego što napune 16 godina.
2. Treba li se s djecom igrati?
Djeca vole kada se roditelji s njima igraju i to se može preporučiti, kaže dr. Nenad Jakušić. Neki roditelji misle da se moraju po čitav dan igrati s djecom, a to naprosto nije točno. Igranje s djecom ovisi i o uzrastu djeteta. Što je dijete manje, ima potrebu da se njime više bavimo, a to uključuje i igranje. Mnogo roditelja kaže da im se teško igrati s djetetom jer za igru moraju regredirati, tj. ponašati se kao djeca da bi se igra dobro razvijala. U svakom slučaju, mnogo je bolje igrati se s djetetom dnevno po 15 minuta ako smo tih 15 minuta njemu potpuno posvećeni.
3. Kako djetetu objasniti smrt i treba li djecu voditi na pogrebe?
Smrt kućnog ljubimca obično je prvo iskustvo koje dijete vezuje uz pojam smrti. Učinite od tog događaja vrijednu i pozitivnu lekciju. Oprostite se od ljubimca, prođite kroz uobičajene rituale, sahranite ga. Ovi sitni koraci pružit će djetetu čvrstu osnovu da se lakše suoči s gubitkom voljene osobe. Prilika za početak priče o smrti, kao dijelu života, svakodnevno ima
na pretek, ali mnogi roditelji ignoriraju takve prilike pokušavajući zaštititi dijete od neugodnosti. Ukoliko ste imali slučaj smrti u bliskoj okolini, dijete će željeti znati što se dogodilo. Objasnite smrt jednostavno i najosnovnijim činjenicama. Izbjegavajte klišejizirane fraze, kao na primjer: "Baka je otišla" ili "Djed je zaspao". Ovakve će izjave otvoriti mnoga nova pitanja i stvoriti puno više nesigurnosti, nego jednostavno: "Djed je umro". Stručnjaci kažu da djecu treba voditi na pogrebe. Puno je bolje, čak i za sasvim malo dijete, biti uz obitelj u vrijeme velike boli i žalovanja, nego odvojiti ga. Ukoliko je preminula osoba jedan od roditelja, dijete svakako treba biti uključeno u sve rituale žalovanja i ispraćaja.
Ukoliko se bojite da vas vlastita tuga može omesti u pomaganju djetetu kroz taj teški period, zadužite nekoga od rodbine ili prijatelja. Ako dijete nije sigurno želi li prisustvovati pogrebu, ne tjerajte ga.
4. Dijete smo razmazili. Što sada?
Dr. Jakušić kaže da djeci do tri godine mnogo ne znače objašnjenja o tome što je dobro, a što nije, nego neposredna i dovoljno snažna reakcija roditelja. U odnosu sa starijom djecom reagiramo emocionalno te racionalno objašnjavamo svoje zahtjeve i zabrane. Razmaženo dijete sklono je izljevima bijesa ili cmizdrenju kada mu nešto nije po volji. Takvo ćemo ponašanje ignorirati ili ćemo reagirati dovoljno snažno da nas dijete doživi kao autoritet čija je riječ zadnja. Ostali članovi obitelji pred djetetom neće proturječiti roditelju koji je izdao zabranu ili naredbu. Uključivanje u vrtić od četvrte godine razmaženom djetetu pomaže da popravi svoje reakcije.
5. Kada djetetu početi davati džeparac?
Djeca se, kao i odrasli, razlikuju u odnosu prema novcu, kaže prof. Lučić. Neki su skloniji sve potrošiti, a neki vole štedjeti i kupiti si nešto željeno. Neki i ne traže klasični džeparac, već su zadovoljni ako im redovito dajete za ono što im je potrebno. Ukoliko dijete traži džeparac, dogovorite se o pravilima. Dr. Jakušić kaže da se džeparac počinje davati najkasnije početkom puberteta, znači negdje s 12 godina. Kako djeca rastu, raste i džeparac. Visina džeparca je u skladu s mogućnostima obitelji, ali i ako ste bogata obitelj, s visinom džeparca nemojte pretjerati. Uputno je džeparac davati jednom tjedno. Ne treba očekivati da će dijete svojim džeparcem plaćati školske izlete ili knjige. Pregovarajte sa svojim adolescentom o tome kolike su mu dnevne potrebe, sugerira dr. Jakušić, i to pomnožite sa sedam. To je osnovni, garantirani dio. Zatim na taj osnovni dio dodajte još oko 20 posto ako je protekli tjedan vaš adolescent bio marljiv i nije dolazio u incidentne situacije. No, ne ispitujte dijete na što troši džeparac.
6. Kako motivirati djecu da sudjeluju u kućanskim poslovima?
To još nije otkriveno, kaže prof. Lučić. No ako ste ih kao malene uključivali u zajedničke aktivnosti koje su bile i zabavne, tada će možda i kasnije svoje vrijeme lakše odvojiti za pomoć u kući. No, ne opterećujte ih time previše, neka uče i ulažu u sebe.
Dr. Jakušić savjetuje ljubazan pristup. Lijepo ih zamolimo da nam pomognu, a ne naređujemo im. Kažemo da smo umorni ako sve sami radimo i da bi nam njihova pomoć veoma koristila. Ne kritiziramo ih dok nam pomažu, a kad je posao gotov, zahvalimo im.
7. Treba li kucati prije ulaska u dječju sobu?
Čim su djeca dovoljno velika da neko vrijeme mogu boraviti sama u svojoj sobi, roditelji bi trebali početi kucati na vrata dječje sobe prije ulaska, poručuje prof. Lučić. Time im poručujete da ih uvažavate te ih u isto vrijeme učite da i sami postanu pristojni i obzirni prema drugim ljudima. Dr. Jakušić kaže da takvo ponašanje roditelja mora početi čim dijete navrši sedam godina.
8. Kako odoljeti 'otkrivanju tajni' iz dječjih soba?
Mnogi roditelji kriomice ili pod izlikom pospremanja ulaze u dječju sobu ne bi li možda pronašli ostatke poroka svoje djece. No, poručuju stručnjaci, to ne bi smjeli raditi. Djeca imaju pravo na privatnost, kaže prof. Lučić. Dr. Jakušić smatra da nema razloga da roditelji pospremaju dječju sobu kada im je dijete ušlo u pubertet, dakle oko 12. godine. Bilo bi dobro da takvi kontrolirajući roditelji shvate da s takvim ponašanjem djeci nanose štetu, da je to znak nepovjerenja i da im tako ne daju odrasti.
9. Postoje li situacije kada trebate kazniti dijete?
Sasvim sigurno postoje, kažu psiholozi. No savjetuju roditeljima da prije nego što išta poduzmu, razmisle da li su sigurni da loše ponašanje djeteta ne uzimaju osobno i da su u procjeni situacije ostali objektivni. Djeca teško shvaćaju da roditelji kritiziraju samo njihovo ponašanje, već misle da su loše osobe. Obično su učinkovita kažnjavanja prema principu "time outa". Dijete se uputi na tiho i mirno mjesto odvojeno od drugih članova obitelji. Duljina "time outa" dobno je određena - za malu djecu do deset minuta, a nakon desete godine života, 20 minuta i više. Drugi način određivanja duljine trajanja "stajanja u kutu" je za svaku godinu života po minutu ili dvije za stariju djecu.
10. S koliko godina više ne treba dolaziti po dijete kad je noću vani?
Ne dopustite da se nađe samo na ulici u kasnim noćnim satima ni s 18 godina, kaže prof. Lučić. Ako ide van u većem društvu koje stanuje u blizini te ne moraju koristiti javni prijevoz, to može biti neka granica. Do tada računajte na noćnu vožnju u pidžami. Ako nemate automobil, a dijete izlazi, možda je bolje da ostane spavati kod prijatelja - roditelje svakako nazovite ili, još bolje, upoznajte. Ako netko u njihovom društvu vozi, upoznajte tu osobu i upozorite dijete da ne sjeda u auto osobe koja je konzumirala alkohol. Neka kod sebe za takve slučajeve ima novac za taksi. I ne zaboravite, za mlađe od 16 nema izlazaka nakon 23 sata.
11. Kako pregovarati s djetetom oko izlazaka?
Dr. Jakušić savjetuje roditeljima da bi dijete s navršenih 16 godina moglo ostati vani dulje od 23 sata, no uputno je dogovoriti se kada će se vratiti kući. To je uzrast s kojim se uglavnom
može dobro pregovarati, kaže dr. Jakušić. Adolescent ponudi jedno, mi možda nešto drugo, pa onda svaka strana nastoji objasniti svoje prijedloge. Na kraju pregovaranja moramo donijeti zajedničku odluku koja će obavezivati obje strane. Moramo zajednički donijeti i prijedlog sankcija koje će se provesti ako se adolescent ne drži dogovora, npr. ako zakasni ili ako dođe pijan. Adolescent mora pristati unaprijed na posljedice kršenja dogovora. Npr. moramo dogovoriti što ćemo smatrati kašnjenjem, da li je to 15 minuta, pola sata ili nešto treće. Kazne ne smiju biti previše stroge, osobito ne smiju trajati predugo. Također se u pregovaranju treba osvrnuti i na zahtjev da se adolescent vrati kući urednog stanja svijesti, tj. da nije pijan niti drogiran. Kod pregovaranja oko izlazaka nije uputno "previše zabadati nos" gdje ide, jer inzistiranje na takvim odgovorima potiče adolescenta da izmišlja i laže.
12. Kada roditelji trebaju prestati ispitivati dijete što je radilo tijekom izlaska?
Oni će vam to pokazati. Poštujte njihovu odluku, upozorava prof. Lučić. Ako imate dobar odnos s djetetom, samo će vam ispričati. Ako ste u situaciji da morate ispitivati, razmislite kako da popravite odnos s djetetom. Dr. Jakušić kaže da bi dijete trebalo prestati ispitivati o detaljima izlazaka čim uđe u pubertet.
13. Kako razgovarati s djecom o razvodu?
Dječja reakcija na razvod roditelja povezana je s načinom na koji ih roditelji informiraju o odluci da se razvedu. Zbog toga je važno da roditelji pažljivo promisle kako i što će reći djeci. Kad god je to moguće, cijela bi se obitelj trebala sastati da bi oba roditelja mogla odgovarati na djetetova pitanja. Ova strategija može također pomoći roditeljima da izbjegnu međusobno optuživanje za razvod. Dobro zapamtite da je razvod za djecu vrlo konfuzan. Kada prvi put razgovarate s djecom, ograničite raspravu na isključivo važne i najhitnije stvari jer se djeca mogu lako zbuniti ako odjednom dobiju previše informacija. Djeca trebaju čuti da će njihove osnovne potrebe biti zadovoljene, da će im netko i dalje pripremati doručak ujutro, pomagati im oko zadaće i spremati ih u krevet navečer. Također trebaju znati da će se njihov odnos s oba roditelja i dalje nastaviti. Slušajući što će se sve promijeniti, djeca trebaju i čuti što će ostati isto. Većina djece starije od četiri ili pet godina vjeruje da je razvod posljedica nečega što su oni učinili. Djeca trebaju stalno uvjeravanje da nisu kriva za razvod.
14. Kako početi razgovor o seksu?
Obično su djeca ta koja prva postavljaju pitanja o seksu. Već vrlo mala djeca počinju s pitanjima kako su došli na svijet. Ako ste tu priliku iskoristili i ostali pribrani, neće ni kasnije biti problema oko razgovora na tu temu, kaže prof. Lučić. Djeca se ne srame postavljati takva pitanja; kroz reakcije roditelja nauče da se ne trebaju sramiti takvih pitanja. Ukoliko vam je problem o tome razgovarati, slobodno to kažite svojoj djeci i pomozite im da dobiju prave informacije na pravom mjestu i od stručnih osoba. Dr. Jakušić pojašnjava da kućni seksualni odgoj počinje s oko tri godine starosti djeteta. Ako roditelj nema problema sa svojom seksualnošću, moći će se spontano upustiti u razgovor s djetetom, a ako ima, onda je bolje da dijete o tome bude podučeno na satovima seksualnog odgoja.
15. Kako reći djeci da smatrate kako se upuštaju u seksualne odnose iz krivih razloga?
Recite djeci svoje mišljenje i obrazložite ga. Pitajte njih za njihovo mišljenje i razloge te ih pokušajte saslušati, savjetuje prof. Lučić. Budite uz njih i kada su pogriješili, pomozite im da vole i poštuju sebe, tako ćete ih najbolje obraniti od donošenja krivih odluka. Roditelji moraju znati da agresivnim nastupom neće ništa postići, kaže dr. Jakušić. Ono što kao roditelji možemo učiniti je da ne moraliziramo. U svakom trenutku naglašavamo da su to naši osobni stavovi. Možemo dijete zamoliti da se proba zamisliti u situaciji gdje je ono roditelj i ima dijete koje radi iste stvari, pa što bi onda ono kao roditelj savjetovao djetetu.
Suzana Ciboci
I zašto, kada mi daješ džeparac, uvjetuješ da moram sudjelovati u kućanskim poslovima? A seke ne trebaju! I zašto mene kažnjavate više nego njih? Bujicu pitanja 16-godišnje Tine tu je zaustavila njezina mama, 33-godišnja Ana. Tog dana navečer sa suprugom je popričala prije spavanja i pitala ga kako da objasne svojim trima kćerima, uz gimnazijalku Tinu, dvije mlađe idu u osnovnu školu u sedmi i peti razred, zašto ih odgajaju na način da se djeci čini da nemaju ravnopravan tretman. Zašto iste stvari ne traže od sve tri kćeri, zašto ponekad izgube živce i kažu ono što ne misle, zašto ih ponekad moraju kažnjavati, zašto uvjetuju davanje džeparca, zašto su ponekad toliko strogi i zašto ne vole kada se djeca uspoređuju sa svojim prijateljima. Ništa nisu bili pametniji nakon razgovora, a u zraku je ostalo visjeti pitanje: "Odgajam li svoje dijete na pravi način?"
- Mislim da smo dobri roditelji, vrlo često razgovaramo o tome što bi trebalo napraviti i gotovo uvijek pokušavamo objasniti djeci zašto nešto tražimo od njih ili zašto na nečemu inzistiramo. Pročitali smo hrpetinu knjiga o odgoju, dobili mnogo savjeta, mnogo smo razgovarali i razmišljali, no kada se dogodi neki problem, tada zaboravljamo na pravila iz knjiga i savjete, i jednostavno se pitamo što bi bilo najbolje za našu djecu - kažu ovi roditelji. Priznaju da često ponavljaju postupke svojih roditelja za koje su rekli da nikada neće.
Mnoštvo knjiga, članaka, predavanja i seminara o odgoju djece roditelje često frustrira i zbunjuje unatoč činjenici da je većina ponuđenih informacija izvrsna. Problem je to što roditelji nemaju opći, uravnoteženi stav o odnosu prema djetetu. Većina roditelja zapravo je informirana, ali zbrka nastaje kad treba razlučiti kada i u kojim okolnostima primijeniti koje načelo. Odgajatelji, psihijatri, psiholozi i roditelji kažu da su roditeljske dileme uvijek iste, možda još i veće kako napreduje društvo i tehnologije. Dr. Nenad Jakušić, voditelj Psihotrauma centra u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti, profesorica Gordana Lučić, voditeljica Škole za mlade Plavog telefona, koji organizira i školu za uspješnije roditeljstvo, te roditelji i stručnjaci u Udruzi roditelja Roda za Jutarnji su sastavili 15 osnovnih pitanja i odgovora kako bi pomogli roditeljima u njihovim najčešćim dilemama, vezanim uz odgoj djece.
1. Kada dijete ostaviti samo u kući?
| Djeca ne bi trebala ostajati sama preko noći prije nego što navrše 16 godina |
2. Treba li se s djecom igrati?
Djeca vole kada se roditelji s njima igraju i to se može preporučiti, kaže dr. Nenad Jakušić. Neki roditelji misle da se moraju po čitav dan igrati s djecom, a to naprosto nije točno. Igranje s djecom ovisi i o uzrastu djeteta. Što je dijete manje, ima potrebu da se njime više bavimo, a to uključuje i igranje. Mnogo roditelja kaže da im se teško igrati s djetetom jer za igru moraju regredirati, tj. ponašati se kao djeca da bi se igra dobro razvijala. U svakom slučaju, mnogo je bolje igrati se s djetetom dnevno po 15 minuta ako smo tih 15 minuta njemu potpuno posvećeni.
3. Kako djetetu objasniti smrt i treba li djecu voditi na pogrebe?
Smrt kućnog ljubimca obično je prvo iskustvo koje dijete vezuje uz pojam smrti. Učinite od tog događaja vrijednu i pozitivnu lekciju. Oprostite se od ljubimca, prođite kroz uobičajene rituale, sahranite ga. Ovi sitni koraci pružit će djetetu čvrstu osnovu da se lakše suoči s gubitkom voljene osobe. Prilika za početak priče o smrti, kao dijelu života, svakodnevno ima
na pretek, ali mnogi roditelji ignoriraju takve prilike pokušavajući zaštititi dijete od neugodnosti. Ukoliko ste imali slučaj smrti u bliskoj okolini, dijete će željeti znati što se dogodilo. Objasnite smrt jednostavno i najosnovnijim činjenicama. Izbjegavajte klišejizirane fraze, kao na primjer: "Baka je otišla" ili "Djed je zaspao". Ovakve će izjave otvoriti mnoga nova pitanja i stvoriti puno više nesigurnosti, nego jednostavno: "Djed je umro". Stručnjaci kažu da djecu treba voditi na pogrebe. Puno je bolje, čak i za sasvim malo dijete, biti uz obitelj u vrijeme velike boli i žalovanja, nego odvojiti ga. Ukoliko je preminula osoba jedan od roditelja, dijete svakako treba biti uključeno u sve rituale žalovanja i ispraćaja.
Ukoliko se bojite da vas vlastita tuga može omesti u pomaganju djetetu kroz taj teški period, zadužite nekoga od rodbine ili prijatelja. Ako dijete nije sigurno želi li prisustvovati pogrebu, ne tjerajte ga.
4. Dijete smo razmazili. Što sada?
Dr. Jakušić kaže da djeci do tri godine mnogo ne znače objašnjenja o tome što je dobro, a što nije, nego neposredna i dovoljno snažna reakcija roditelja. U odnosu sa starijom djecom reagiramo emocionalno te racionalno objašnjavamo svoje zahtjeve i zabrane. Razmaženo dijete sklono je izljevima bijesa ili cmizdrenju kada mu nešto nije po volji. Takvo ćemo ponašanje ignorirati ili ćemo reagirati dovoljno snažno da nas dijete doživi kao autoritet čija je riječ zadnja. Ostali članovi obitelji pred djetetom neće proturječiti roditelju koji je izdao zabranu ili naredbu. Uključivanje u vrtić od četvrte godine razmaženom djetetu pomaže da popravi svoje reakcije.
5. Kada djetetu početi davati džeparac?
Djeca se, kao i odrasli, razlikuju u odnosu prema novcu, kaže prof. Lučić. Neki su skloniji sve potrošiti, a neki vole štedjeti i kupiti si nešto željeno. Neki i ne traže klasični džeparac, već su zadovoljni ako im redovito dajete za ono što im je potrebno. Ukoliko dijete traži džeparac, dogovorite se o pravilima. Dr. Jakušić kaže da se džeparac počinje davati najkasnije početkom puberteta, znači negdje s 12 godina. Kako djeca rastu, raste i džeparac. Visina džeparca je u skladu s mogućnostima obitelji, ali i ako ste bogata obitelj, s visinom džeparca nemojte pretjerati. Uputno je džeparac davati jednom tjedno. Ne treba očekivati da će dijete svojim džeparcem plaćati školske izlete ili knjige. Pregovarajte sa svojim adolescentom o tome kolike su mu dnevne potrebe, sugerira dr. Jakušić, i to pomnožite sa sedam. To je osnovni, garantirani dio. Zatim na taj osnovni dio dodajte još oko 20 posto ako je protekli tjedan vaš adolescent bio marljiv i nije dolazio u incidentne situacije. No, ne ispitujte dijete na što troši džeparac.
6. Kako motivirati djecu da sudjeluju u kućanskim poslovima?
To još nije otkriveno, kaže prof. Lučić. No ako ste ih kao malene uključivali u zajedničke aktivnosti koje su bile i zabavne, tada će možda i kasnije svoje vrijeme lakše odvojiti za pomoć u kući. No, ne opterećujte ih time previše, neka uče i ulažu u sebe.
Dr. Jakušić savjetuje ljubazan pristup. Lijepo ih zamolimo da nam pomognu, a ne naređujemo im. Kažemo da smo umorni ako sve sami radimo i da bi nam njihova pomoć veoma koristila. Ne kritiziramo ih dok nam pomažu, a kad je posao gotov, zahvalimo im.
7. Treba li kucati prije ulaska u dječju sobu?
Čim su djeca dovoljno velika da neko vrijeme mogu boraviti sama u svojoj sobi, roditelji bi trebali početi kucati na vrata dječje sobe prije ulaska, poručuje prof. Lučić. Time im poručujete da ih uvažavate te ih u isto vrijeme učite da i sami postanu pristojni i obzirni prema drugim ljudima. Dr. Jakušić kaže da takvo ponašanje roditelja mora početi čim dijete navrši sedam godina.
8. Kako odoljeti 'otkrivanju tajni' iz dječjih soba?
Mnogi roditelji kriomice ili pod izlikom pospremanja ulaze u dječju sobu ne bi li možda pronašli ostatke poroka svoje djece. No, poručuju stručnjaci, to ne bi smjeli raditi. Djeca imaju pravo na privatnost, kaže prof. Lučić. Dr. Jakušić smatra da nema razloga da roditelji pospremaju dječju sobu kada im je dijete ušlo u pubertet, dakle oko 12. godine. Bilo bi dobro da takvi kontrolirajući roditelji shvate da s takvim ponašanjem djeci nanose štetu, da je to znak nepovjerenja i da im tako ne daju odrasti.
9. Postoje li situacije kada trebate kazniti dijete?
Sasvim sigurno postoje, kažu psiholozi. No savjetuju roditeljima da prije nego što išta poduzmu, razmisle da li su sigurni da loše ponašanje djeteta ne uzimaju osobno i da su u procjeni situacije ostali objektivni. Djeca teško shvaćaju da roditelji kritiziraju samo njihovo ponašanje, već misle da su loše osobe. Obično su učinkovita kažnjavanja prema principu "time outa". Dijete se uputi na tiho i mirno mjesto odvojeno od drugih članova obitelji. Duljina "time outa" dobno je određena - za malu djecu do deset minuta, a nakon desete godine života, 20 minuta i više. Drugi način određivanja duljine trajanja "stajanja u kutu" je za svaku godinu života po minutu ili dvije za stariju djecu.
10. S koliko godina više ne treba dolaziti po dijete kad je noću vani?
Ne dopustite da se nađe samo na ulici u kasnim noćnim satima ni s 18 godina, kaže prof. Lučić. Ako ide van u većem društvu koje stanuje u blizini te ne moraju koristiti javni prijevoz, to može biti neka granica. Do tada računajte na noćnu vožnju u pidžami. Ako nemate automobil, a dijete izlazi, možda je bolje da ostane spavati kod prijatelja - roditelje svakako nazovite ili, još bolje, upoznajte. Ako netko u njihovom društvu vozi, upoznajte tu osobu i upozorite dijete da ne sjeda u auto osobe koja je konzumirala alkohol. Neka kod sebe za takve slučajeve ima novac za taksi. I ne zaboravite, za mlađe od 16 nema izlazaka nakon 23 sata.
11. Kako pregovarati s djetetom oko izlazaka?
Dr. Jakušić savjetuje roditeljima da bi dijete s navršenih 16 godina moglo ostati vani dulje od 23 sata, no uputno je dogovoriti se kada će se vratiti kući. To je uzrast s kojim se uglavnom
može dobro pregovarati, kaže dr. Jakušić. Adolescent ponudi jedno, mi možda nešto drugo, pa onda svaka strana nastoji objasniti svoje prijedloge. Na kraju pregovaranja moramo donijeti zajedničku odluku koja će obavezivati obje strane. Moramo zajednički donijeti i prijedlog sankcija koje će se provesti ako se adolescent ne drži dogovora, npr. ako zakasni ili ako dođe pijan. Adolescent mora pristati unaprijed na posljedice kršenja dogovora. Npr. moramo dogovoriti što ćemo smatrati kašnjenjem, da li je to 15 minuta, pola sata ili nešto treće. Kazne ne smiju biti previše stroge, osobito ne smiju trajati predugo. Također se u pregovaranju treba osvrnuti i na zahtjev da se adolescent vrati kući urednog stanja svijesti, tj. da nije pijan niti drogiran. Kod pregovaranja oko izlazaka nije uputno "previše zabadati nos" gdje ide, jer inzistiranje na takvim odgovorima potiče adolescenta da izmišlja i laže.
12. Kada roditelji trebaju prestati ispitivati dijete što je radilo tijekom izlaska?
Oni će vam to pokazati. Poštujte njihovu odluku, upozorava prof. Lučić. Ako imate dobar odnos s djetetom, samo će vam ispričati. Ako ste u situaciji da morate ispitivati, razmislite kako da popravite odnos s djetetom. Dr. Jakušić kaže da bi dijete trebalo prestati ispitivati o detaljima izlazaka čim uđe u pubertet.
13. Kako razgovarati s djecom o razvodu?
Dječja reakcija na razvod roditelja povezana je s načinom na koji ih roditelji informiraju o odluci da se razvedu. Zbog toga je važno da roditelji pažljivo promisle kako i što će reći djeci. Kad god je to moguće, cijela bi se obitelj trebala sastati da bi oba roditelja mogla odgovarati na djetetova pitanja. Ova strategija može također pomoći roditeljima da izbjegnu međusobno optuživanje za razvod. Dobro zapamtite da je razvod za djecu vrlo konfuzan. Kada prvi put razgovarate s djecom, ograničite raspravu na isključivo važne i najhitnije stvari jer se djeca mogu lako zbuniti ako odjednom dobiju previše informacija. Djeca trebaju čuti da će njihove osnovne potrebe biti zadovoljene, da će im netko i dalje pripremati doručak ujutro, pomagati im oko zadaće i spremati ih u krevet navečer. Također trebaju znati da će se njihov odnos s oba roditelja i dalje nastaviti. Slušajući što će se sve promijeniti, djeca trebaju i čuti što će ostati isto. Većina djece starije od četiri ili pet godina vjeruje da je razvod posljedica nečega što su oni učinili. Djeca trebaju stalno uvjeravanje da nisu kriva za razvod.
14. Kako početi razgovor o seksu?
Obično su djeca ta koja prva postavljaju pitanja o seksu. Već vrlo mala djeca počinju s pitanjima kako su došli na svijet. Ako ste tu priliku iskoristili i ostali pribrani, neće ni kasnije biti problema oko razgovora na tu temu, kaže prof. Lučić. Djeca se ne srame postavljati takva pitanja; kroz reakcije roditelja nauče da se ne trebaju sramiti takvih pitanja. Ukoliko vam je problem o tome razgovarati, slobodno to kažite svojoj djeci i pomozite im da dobiju prave informacije na pravom mjestu i od stručnih osoba. Dr. Jakušić pojašnjava da kućni seksualni odgoj počinje s oko tri godine starosti djeteta. Ako roditelj nema problema sa svojom seksualnošću, moći će se spontano upustiti u razgovor s djetetom, a ako ima, onda je bolje da dijete o tome bude podučeno na satovima seksualnog odgoja.
15. Kako reći djeci da smatrate kako se upuštaju u seksualne odnose iz krivih razloga?
Recite djeci svoje mišljenje i obrazložite ga. Pitajte njih za njihovo mišljenje i razloge te ih pokušajte saslušati, savjetuje prof. Lučić. Budite uz njih i kada su pogriješili, pomozite im da vole i poštuju sebe, tako ćete ih najbolje obraniti od donošenja krivih odluka. Roditelji moraju znati da agresivnim nastupom neće ništa postići, kaže dr. Jakušić. Ono što kao roditelji možemo učiniti je da ne moraliziramo. U svakom trenutku naglašavamo da su to naši osobni stavovi. Možemo dijete zamoliti da se proba zamisliti u situaciji gdje je ono roditelj i ima dijete koje radi iste stvari, pa što bi onda ono kao roditelj savjetovao djetetu.
Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....