16 godina znatiželje

Na današnji dan prije 16 godina jedan od televizijskih programa izravno se navečer uključio u prijenos iz Vjesnikove rotacije kako bi javnosti predstavio početak najluđeg i najuzbudljivijeg izdavačkog projekta u državi. Kod kuće pred televizorom zavidio sam kolegama na ekranu. Bilo mi je krivo što nisam tamo. Drugi dan tek sam poslije podne uspio nabaviti svoj prvi primjerak Jutarnjeg. Kupio sam ga u švercu, za kunu - ili dvije skuplje, od trgovca voćem u zagrebačkom Sigetu.

Teško je reći da su to odmah bile dobre novine. Ali uz tadašnji tek privatizirani Večernji i sterilizirani Vjesnik koji je država držala u vlasništvu sve dok nije izgubio i zadnji tračak kredibiliteta, Jutarnji se nama izvana činio osuđenim na uspjeh. U zavjetrini uglednog financijskog mjesečnika kamo sam se bio sklonio između dva svoja Vjesnikova razdoblja (između prvog i drugog Fijačkova Vjesnika i dva propala pokušaja privatizacije), Jutarnji se čitao prvi, kao vodič kroz zonu života koju je većina drugih medija držala pod tepihom. Bio je neformalan, šaren, izravan, često uznemirujući, uvijek zabavan, ponekad gotovo do boli nepismen, ali čovjek je nakon desetak minuta listanja uvijek znao što je toga dana doista važno u državi.

Dvije godine kasnije kada smo pokušavali udahnuti novi život Vjesniku, na Jutarnji smo gledali kao na jedinog konkurenta koji vjerojatno nikad nećemo uspjeti dostići. Večernji koji je u zgradi u Slavonskoj aveniji bio kat niže od Vjesnika i koji se prodavao jednako toliko više od nas koliko i Jutarnji uopće nismo smatrali konkurencijom. S time da se Vjesnik tada trudio dogurati do 7000 prodanih primjeraka, a i Jutarnji i Večernji znali su vikendom prebaciti 100.000.

Ne moram vam reći koliko smo tada u Vjesniku mrzili Račanovu Vladu koja je, činilo nam se, kao naš jedini vlasnik, sve što je imala reći javnosti gurala kroz Jutarnji. Isti taj bezobrazni i bezobzirni list koji se u vrijeme Tomislava Wrussa kao glavnog urednika nije ustručavao staviti na naslovnicu senzacionalno dobru fotografiju predsjednika Stipe Mesića u Gadafijevu šatoru kada to nikome drugome ne bi palo napamet, problematizirati tisuće maraka utrošene na uređenje novog kabineta ministrice obrane ili prije toga, u još opasnijem razdoblju, objaviti senzacionalnu priču o skrivenim bankovnim računima obitelji Tuđman.

Danas je to možda manje vidljivo nego krajem devedesetih, ali Jutarnji list podigao je ljestvicu novinarske znatiželje na dotad neslućenu razinu. Ako je Vjesnik bio “pametniji”, a Večernji “pristupom bliži čitatelju”, Jutarnji je od početka bio znatiželjan bez ikakve zadrške. Rezultat: redakcija se počela puniti prebjezima iz Vjesnika, Večernjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, ali i s dotad najslobodnijeg domaćeg medija - Radija 101 - svi oni su spremno svoje nataloženo znanje i iskustvo dali na raspolaganje u prosjeku najmlađem novinarskom timu u državi. Inoslav Bešker, Mladen Pleše (bio je glavni urednik Jutarnjeg od 2008. do ljeta prošle godine), Jelena Lovrić, Darko Kolombo, Pero Zlatar, Tomislav Židak, Goranka Jureško, Zlatko Šimić, Sanja Modrić, Bisera Fabrio, Slavica Lukić, Nino Đula, Nikola Jelić, Boris Vlašić, Krešimir Žabec, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boris Dežulović... došli su u Jutarnji kako bi još jednom sudjelovali u pravom ludilu koje pokreće svaku uistinu dobru novinsku redakciju, s time da im ovaj put nitko nije postavljao granice koje ne smiju prelaziti.

Kao i svaki pravi šesnaestogodišnjak, Jutarnji je istražujući limite dopuštenog znao prijeći granicu. Sukladno svojoj tinejdžerskoj dobi, rijetko kada se za to ispričao. Ali je zato s timom obnovljenim s nekoliko novih mladih vrhunskih talenata danas spreman ponovo isplaziti jezik krizi koja godinama razara i domaće društvo i domaće medijsko tržište. Bez zadrške, izravno, sa stavom da je sloboda pojedinca u građanskom društvu vrijednost koju nam više nitko nikad ne smije uskratiti.