50 zanimljivosti uz 50 godina Televizije

U svojim je počecima Televizija bila božica. Prijemnik je bio preskup i nedostižan socijalističkim građanima Titove zemlje sreće.

1.   Gledala se u grupama, jednako kao prijenos slijetanja na Mjesec 1969. i mondovizijski prijenos Beatlesa koji su odsvirali "All You Need Is Love" (Sve što trebaš je ljubav). Bila je crno-bijela. Anton Marti (desno) bio je čarobnjak s drugog svijeta, čovjek koji je praktično radio sve žanrove, a posebno one (TV Magazin) koji su donosili dašak zapada.



2. Pokojni organizator Ivo Orešić, dečko s Trešnjevke, s Pongračeva, pričao je da se tada nerijetko pilo po galon viskija dnevno. Ljepotice su salijetale Martija i druga TV "čudovišta".

3. Otada i ona anegdota o reportažnim kolima koja su se vraćala s nekog snimanja u Dubrovniku, pa stala kod ugledne krčme na putu. Dečki su izvukli kameru i obećali gazdi da će biti u Dnevniku. To su mu i pokazali, kad su se besplatno najeli i napili.  Samo što nitko u mjestu nije vidio gazdu na ekranu svoga TV-a. Riječ je bila o magnetoskopu i miks-pultu, valjda.

4. Kad je Mato Lovrak 1967. došao vidjeti svoju "Družbu Pere Kvržice" u Pionirsko kazalište Trešnjevka, došla je i Televizija. Snimatelj je bio veći događaj za klince - glumce nego pisac.

5. Vodili su nas sa školom tih istih 60-ih na snimanje neke dječje emisije koju je režirao Tinko (Tvrtko) Globočnik. U studio u Radničkom domu. Nismo znali da je ondje grmio Ante Pavelić prije koje desetljeće, to se nije smjelo znati.

6. 70-ih je glavna emisija za mlade bila "Zdravo, mladi". Režirao ju je Zoran Zlatar, uređivao Tonko Jović (Crno-bijelo u boji). U njoj su sudjelovali Darko Glavan, Dražen Vrdoljak i mnogi drugi. To je bio put za televiziju. Negdje 70-ih intervjuirao sam pjesnika Luku Paljetka u Osijeku za istu emisiju. Morali smo nešto čekati, a pjesnik se ljutio.

7. Pokojni Tom, odnosno Vladimir Tomić (desno), bio je jedan od rijetkih mladih urednika TV-a (Filmski program) koji je dolazio pred "Zvečku" u Masarykovu. U redakciji Nenada Pate, skupa s doktorom Peterlićem, Nenadom Polimcem (danas "Nedjeljno popodne") i Rankom Munitićem, bio je jedan od motora emisije "3-2-1 kreni", koja je dovela u Zagreb Truffauta, Chabrola, Wellesa i mnoge druge.  Poslije je Tom radio i na Z3 koji je krajem 80-ih doveo na ekrane sasvim nova, mlada lica, koja su danas osovina gotovo svih naših televizija.

8. U ono se doba Televizija nalazila u Dežmanovoj ulici. Do Trga je bila minuta, do "Zvečke" isto tako. Tajnice su vječito vukle vrećice s Dolca. No, jednom treba reći koliko je preseljenje na Prisavlje otjeralo sporih, lijenih ili bolesnih ljudi od toga medija.

9. Televizija je bila dobra "mama" umjetnicima. Spisateljica Irena Vrkljan počela je kao TV novinarka i urednica, suradnica Angela Miladinova (desno). Danas akademik i poznati pjesnik Nikica Petrak radio je jedno vrijeme kao urednik kulture.

10. Mladi Joško Marušić neumorno je risao za Pitanja i Polet, a s druge je strane postao jedan od ključnih kreatora umjetničkog TV programa u redakciji Miladinova. Jasno, s naglaskom na filmskim emisijama.

11.U Dežmanovoj je mjesto svih sastanaka bilo u kafiću "Kod Bence" (potonja trgovina donjim rubljem), na Prisavlju se nastavilo "Kod Marije". S jedne strane nove TV zgrade bila je baraka s dugim, beskrajnim hodnikom u kome su bili dokumentarno-feljtonski, dječji i zabavni program, s druge strane barake s dramskim i filmskim, odnosno snimateljskim odjelom.

12. SBF (Fakultet strojarstva i brodogradnje) bio je čudesna kratica, ondje su se montirale emisije snimljene na filmskoj vrpci, obično Kodak provučen kroz 16-mm Ariflex kameru. Tu se montiralo i tijekom rata.



Restoran je bio na dobrom glasu.



13. Kada smo snimali dokumentarnu seriju "Ilirski san i java" režiser Mladen Juran nije smio pustiti povijesnu pjesmu "Još Hrvatska ni propala". Odnosno, mogao je to dati kao recitaciju "pokrivenu" teatrom sjena.

14. Krajem 70-ih pisac i gastronom Veljko Barbieri (desno)napisao je scenarij za TV dramu prema svojoj priči "More", režiser Grahovac. Početkom 80-ih počeo je raditi dokumentarne filmove, "Priču o kruhu", te filmove na svoje omiljene antičko-mediteranske teme.

15. Od brojnih nesuđenih programa i emisija svakako treba spomenuti znanstveno-fantastičnu seriju koju je osmislio Davor Slamnig (dolje desno). Bio je nesuđeni pionir jednog TV žanra koji u nas nije zaživio baš zbog - premalo novca.

16. Njegov prijatelj Goran Pavelić Pipo bio je duša "Animavizije" u kojoj su surađivale, ako se ne varam, Marija Nemčić i Tanja Šimić. Pipo se radovao tuđim crtićima kao svojim fotkama, a njegovi su razgovori s, primjerice, Chuckom Jonesom, ostali upamćeni.

17. Uopće, plaćeni, a nesnimljeni scenariji bili su velika potpora piscima, primjerice, Dubravku Jelačiću Bužimskom. Zašto nisu snimljeni, tko zna. Ponekad zbog nedostatka novca, ponekad zbog kojekakve neprimjerenosti.

18. Napisao sam scenarij za TV film o Strossmayeru, nesnimljen. Urednica je bila Palma Katalinić. Tada je postojala fraza "ići kod Palme". U njezinoj su dramskoj redakciji radili i Zora Dirnbach, i Tomislav Lalin, privlačan lik iz Bibićeve knjige "Zakon Pjace".

19. Na nekom piću doznao sam od svog urednika da kolegom scenaristom postaje nitko drugi do političar Stjepan Mesić (desno). Vratio se iz Beograda i objavio knjigu "Kako sam rušio Jugoslaviju", odnosno "Kako smo rušili Jugoslaviju". Prema njoj je trebao napisati scenarij. Šuškalo se o pristojnom honoraru.

20. Ne znam kako će urednici upravo objavljenog Leksikona radija i televizije (suizdvači Masmedia i HRT, leksikografska potpora LZ M. Krleže) objasniti izostanak nekih osoba koje su provele radni vijek u toj kući, u HRT-u.



Među mnogima, spominjem samo uvaženu montažerku Ivanku Miletić i njezina supruga, vrhunskog ton-majstora Danijela-Danka. Ivanki može poslužiti za utjehu da se film koji je montirala ("Juraj Plančić") nalazi na IMDb-u, najutjecajnijem američkom filmskom sajtu. Tu su Lucas, Spielberg, Žilnik i mnogi drugi.

21. Uz taj svoj film vežem jednu zgodnu anegdotu. Bilo je to u "crno", ratno vrijeme kada je zgrada na Prisavlju bila u potpunom mraku, pa smo mnogo puta polomili noge na Trgu.



Glumac Sven Lasta (desno) vratio se iz Sunje, već kao legendarna potpora mladim borcima, neki naš Nazor. Došao je u svom žutom "stojadinu" na Prisavlje, a osiguranje ga je pretražilo, i paket-treger isto tako, kao sumnjivca.

22. Svenova pokojna supruga Višnja Lasta režirala je cijeli niz emisija na kojima smo odrastali. "Najbolje je ništa ne raditi, nego se samo slikati po novinama", komentirala je jednom. Kao povjesničarka umjetnosti namjeravala je snimiti film o slikaru s Hvara, Plančiću, spomenuo mi je pokojni Sven.

23. Ponekad mi je zgodno prisjetiti se dokumentarne TV serije "Četiri sudbine, jedna smrt" (1986.) koja se još nalazi u bunkeru. Obrad Kosovac (desno) je nije pustio jer je bila politički upitna. Možda nije valjalo to što je Božidar Adžija igrao tenis. Potom je usred Domovinskog rata nije pustio Ivo Štivičić.

24. ugovor na mizernu sumu - ona je zahvaljujući Grliću bila prava zvijezda, i osoba - ona je poderala ugovor.



Što se ukupne povijesti "naše i vaše" televizije tiče, svakako treba spomenuti njezina oca, glumca Dragoljuba Milosavljevića-Gulu i njegov pripovjedački serijal "Laku noć, deco".

25. Uz Vladicu pamtim jedan neobavljen projekt, spot za pjesmu "Pogledaj dom svoj, anđele" Riblje čorbe. Trebao se realizirati za serijal "Stereovizija" Žarka Černjula, čija je energija na trenutak preokrenula Zabavni program.



Nakon ispijanja loze u kafiću 13. juli, obišao sam s Borom Čorbom središte Beograda. "Pazi, Bora će te napiti", ispravno me upozorila glumica.

26. Pa kad se već prisjećam neemitiranih i nerealiziranih TV projekata, moram se sjetiti dokumentarca "Puč Lorković - Vokić". Pružio mi je priliku da upoznam pjesnika Vinka Nikolića, o kome su neki mediji pisali kao o ustaši. Blagost i mudrost toga staroga gospodina "prozirna" pogleda stoga me još više zatekla. A na projekciju tog još uvijek zabranjenog filma došla je i njegova sad pokojna supruga Štefica. Nikolić se bojao da bi ga zbog sudjelovanja u filmu neki mogli - fizički napasti.

27. U dokumentarcu "Zvijezda Andrije Konca" opisao sam život tog pjevača, koji je završio u logoru u Bjelovaru. Nedavno je uskrsnuo njegov glas, ili pjesma, u igranom filmu Nevena Hitreca "Snivaj, zlato moje".

28. Ali, tog se snimanja sjećam zahvaljujući velikom tekstopiscu Mariju Kinelu. Snimali smo posljednji kadar filma. Mario je trebao otići u tramvaj i izgubiti se u dnu kadra. Tom (Kovačić) je "pritisnuo" i Mario je ušao u tramvaj. Bilo je crveno svjetlo pa su vrata bila dugo otvorena. I Kinel je, kao za inat, izašao iz tramvaja i upropastio kadar.



"Nisam imao kartu, znate", rekao je. Kadar se, dakako, ponavljao.

29. Htio, ne htio, potražio sam Radivoja Lolu Đukića u Leksikonu. K'o klinac imao sam čast intervjuirati ga u Takovskoj 10 u Beogradu. Ali, njega nema ni pod L ni pod Đ.



Tu, vjerojatno, počinje zabuna s Prisavlja o ambicioznom Leksikonu, koji su financirali njihovi pretplatnici. Jer, sigurno je Letterman važniji od Lole Đukića na kome su se odsmijale sjene naših starih, i na kome su potom narasli i Smoje i Kerstner, itd. No, o ukusima... Uz Čkalju (Miodrag Petrović), Miju (Aleksića) i Medenog (Đokica Milaković), proslavili smo previše Novih godina da bi o njima bilo spomena.

30. Korak po korak, stigao sam do političkih tema koje su kulminirale ratom. Čistku 1971. i ukidanje dekretom Šiblova doba, o kome su mi "starci" mojih aktualnih godina govorili kao o najljepšem (čitati: najimućnijem), nisam pratio izbliza, osim možda po reakcijama na Štivičić-Hetrichovu seriju "Kuda idu divlje svinje" koja se upravo reprizira.

31. No, prije toga treba spomenuti lažne putne račune. TV ekipa me, doista, ispsovala na pasja kola kada kao post-ministrant nisam htio sudjelovati u tome. No, malo pomalo... Na dnevnicama se dalo zaraditi više nego na honoraru. Onda je neki majstor kradljivac došao na poziciju, pa je to onemogućio.

32. O tome da su se šoferi bogatili ulijevajući vodu ili ulje u benzin ne znam ništa.

33. O tome da su policajci i portiri (i šoferi) postajali organizatori, pa potom producenti, znam ponešto. Jedan takav bio mi je organizator. U mjestu gdje je bio pozornik po dobrom su ga pamtili u birtiji.

34. S njim nitko nije htio u automobil jer je iz fiće skočio u državni Renault. A cajger preko stotke. Doživljavao sam to manje-više kao napredovanje talentiranih. Neki mi kažu da je, ipak, riječ bila o policijskom poslu nadzora.

35. O tzv. Skupini 30 ili 50, koja je izrazila lojalnost 1991. novoizabranoj hrvatskoj vlasti, znam samo ponešto. (Leksikon ovo, pa da, preskače.) Jedan od njenih potpisnika, potonji organizator i redatelj, uzdignutim me prstom upozorio na nešto što sam govorio u Solarisu tijekom snimanja.

36. O ratu ne bih previše. Samo jedan primjer. Nude vam za snimanje dvojicu organizatora, pa vi odaberete boljega. Potom će jedan od rukovodilaca, uskoro menadžera: "Kako si mogao izabrati Srbina pored Hercegovca". Drugi je bio, naime, bolesnik, alkoholičar.

37. Iako je Jasna Paro (dopisnica iz Londona i supruga našeg tamošnjeg ambasadora) najuspješnija asistentica režije s kojom sam radio, sjećam se jedne druge. O njoj se tračalo da joj je ne-znam-tko bio Pavelićeva tajnica. Jednom će se morati priznati da je to bila - dobra preporuka.

38. To me, opet, vraća na temu "strani dopisnik". Ironijom sudbine, ravnatelj Galić (desno) drži da ne treba spominjati ni Beškera, ni Ivankovića, ni Tomaševića, pa ni njega samoga, kao glasove koji su nam usred rata vraćali i oduzimali nadu. No, sjećam se kako sam jedne noći u nekoj režiji podigao slušalicu.



S druge strane je bio Bešker iz Rima, trebao je izgovoriti izvještaj. Pozavidio sam Ini jer se po običaju pričalo da će nas "opizditi" te ili iduće noći. (I tu se misli na Dom HRT-a na Prisavlju.)

39. Sjetio sam se snimanja emisije o Petrinji za rata. Odvezli smo se iz Siska do Bresta nad Kupom. Naš je vodič nosio žutu majicu i pričao kako su se prije pada branili - cijevima usisavača. Nismo ni znali da smo na izravnoj meti neprijatelju i njihovu artiljerijskom uporištu na drugoj obali. Moj snimatelj Željko Guberović i ostatak ekipe rado se vratio za Zagreb drugim putem.

40. Slično je bilo te zime u Gospiću, kada smo snimili intervju sa starcem koji nam je potom prstom pokazao neprijateljsko uporište na obližnjoj rijeci.

41. Zapravo, tijekom rata bilo je "najljepše" voziti se preko pontonskog mosta kod Maslenice, ili pak juriti "nizvodno" od Šibenika u očekivanju slijepih granata. Jer, što se drugo moglo?



Pustiti Ramazzotija i pomoliti se dragom Bogu. Snimiti emisiju.

42. U ratnim godinama najviše se montiralo po privatnim TV studijima. Osnivali su ih bivši djelatnici TV-a i snimatelji (Šipek, Požar, Guberović, Jurišić). Neki su od njih bili rezervne lokacije u slučaju raketiranja Doma na Prisavlju.

43. Potom smo se vraćali u Zagreb, "Kod Marije". Igrom slučaja sjedio sam s urednikom Kosovcem kad se vratio s puta jedan ugledni režiser. "Znaš, snimio sam jednog malog ratnika, razgovarali smo, koji je sutradan poginuo. Imam i njegov sprovod. To je divno", rekao je. Onda me spazio i promucao: "Oprostite". Ne, hvala, ne treba. U životu moraš biti manijak da bi pod mecima snimao dokumentarce. I ovdje je čin još uvijek važniji od riječi.

44. Lutkarska serija ne postoji u Leksikonu, iako se Željko Drakulić spominje. Zajedno smo odradili seriju "Zom i Puk".



Pamtim je i zato što sam iz Beograda uredno dobivao izvješća o malim autorskim pravima. Naime, napisao sam tekst za pjesmu koju je uglazbio pokojni Šime Stamać, a otpjevao Stjepan J. Stanić. Bila je to vrlo uredna isplata.



45. Posebno mi je imponirao snimatelj Ivan - Čiča Orešković, svojom smirenošću. On nam je pričao kako se u Šiblovo doba dobivalo po 10-ak dnevnica kako bi snimili jedan jedini - sumrak. Vremena se mijenjaju.

46. A asistent kamere Mladen Petričić - Petrija uvijek je ponavljao da će TV postati prava kada svatko bude imao svoju kameru. I TV, zapravo. K tome i idemo, Petrija. No, on je prije toga otišao s HRT-a u - UN.

47. Idući prema kraju teksta, moram se sjetiti Miljenke Miloš i Snježane Samac, samo dvije od mojih dobrih asistentica. S tugom mislim i na svoga snimatelja Savu Milivojevića, koji se u Leksikonu piše kao Hrvoje. Zato što je promijenio ime. Malo tko bi onako strpljivo snimao daždevnjaka na jednom trogirskom krovu poput njega.

48. Previše je onih koje je Leksikon trebao spomenuti, što nisam ni pokušao ispraviti. Ionako sam, kopajući po vlastitim sjećanjima, i sam napravio velike previde. Bilo je čudesno raditi i s Vladimirom Mahovlićem - Lamom, i s Danielom Trbović, i sa Zlatkom Crnkovićem, sa Šerbedžijom i Rubenom Albaharijem, čovjekom posvećenim tonu, s Brankom Cahunom i Krešom Oblakom...

49. Ipak, televizija je medij za mlade. I na njima ostaje, što se, uostalom, posvuda vidi. Nimalo slučajno, za kraj sam ostavio Angela Miladinova (desno). To je ime studija u kome je spominjani Leksikon bio predstavljen.



To je ime urednika za koga sam snimio više dokumentaraca. Prije četvrt stoljeća bio je urednik Dokumentarno-feljtonskog programa. Njegov ured s kopijom Augustinčićeva kipa i okrugli stol pokriven staklom gledao je u Dežmanovoj preko puta na travnatu padinu, gdje se sad diže ne znam koja zgrada.



Angel je bio visok čovjek čije su ruke s dugim prstima tražile neki glazbeni instrument. Imao je vremena saslušati sugovornika i prihvatiti "nebulozne" ideje. Tako je odlučio raditi dokumentarac o Joyceu u Puli. Htio sam ga sam režirati.



"A možete li vi izaći na kraj s našim haharima?", upitao me. Poslije smo do njegova tragičnog udesa 1984. radili niz stvari, a na njegovo je mjesto došao Obrad Kosovac.

50. Miladinov je, baš kao i Matošec, utjelovio televiziju jednog drugog vremena. Previše je znao o mediju da bi ga imalo mistificirao. Previše je cijenio klince da bi ih imalo potcjenjivao. Nekim novim klincima mogu samo poželjeti takve urednike, odnosno producente. Nadam se da su to danas bivši kolege Nada Mirković, Roman Majetić, Saša Runjić i Siniša Svilan. Neka TV, posebice tržišna TV, bude bolja s njima.