Zahtjev za vraćanje Milana Bandića u pritvor i naplatu jamstva od 15 milijuna kuna otvara niz pitanja, neovisno što tko mislio o Milanu Bandiću, njegovu političkom radu i možebitnom krimenu. Zbog budućnosti pravosudnog i, šire, političkog sustava valja postaviti tri vrlo ozbiljna pitanja, na koja bi stručna, pravna i politička javnost trebala dati relativno brze i jasne odgovore.
1. Je li Bandić zaista utjecao na istragu ako se sastao sa svjedokinjom i nagovorio je na navodnu opstrukciju istrage? Ako se radi o Vidi Demarin, ženi koja vodi Zakladu za pomoć osobama oboljelima od cerbrovaskularnih bolesti koju je Bandić osnovao 2004. godine te kojoj je u više navrata darivao slike i druge umjetnine koje je dobio na dar ili kupio, a koja nije uopće bila na popisu osoba s kojima Bandić nije smio kontaktirati, zašto je onda nije smio kontaktirati? Uz to, ako je Bandić prenio slike u svojem vlasništvu na Zakladu, je li zaista mogao izvući neku korist izvlačeći osobnu imovinu iz pravne blokade ako je prenio tu imovinu na Zakladu te se tako zapravo odrekao te imovine? Ako je točno, što tvrdi USKOK, da je krimen u tome što je antidatirao ugovor o prijenosu umjetnina (slika i plaketa), kakvi su zapravo učinci tog antidatiranja osim što je tim činom Bandić počinio humano djelo? Je li to doista razlog za drakonsko vraćanje u pritvor bez mogućnosti povratka na slobodu do okončanja procesa koji će se završiti tko zna kada i razlog za oduzimanje 15 milijuna kuna jamčevine, ili je to trebalo biti tek detalj vrlo opsežnog dokaznog materijala koji u aferi Agram prikuplja USKOK? Drugim riječima, je li penalizacija u ovom slučaju u srazmjeru s krimenom koji je, uz sumnju prikrivanja dijela imovine, zapravo humano djelo?
2. Koliku težinu u Bandićevu slučaju imaju sumnje da se radi o političkom instrumentaliziranju DORH-a i PNUSKOK-a? Je li slučajno da Bandićev slučaj vodi ista tužiteljica koja je vodila slučaj Čehok, a koji je poznat kao jedan od lošije pripremljenih slučajeva za mandata bivšeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića jer se optužnica vraćala na doradu te je stoga cijeli slučaj još daleko od presude? Zašto u demokratskoj zemlji nema ozbiljnijeg preispitivanja i službenog istraživanja mogućnosti da je u varaždinskom slučaju cijelu priču instrumentarizirala jedna stranka, a u zagrebačkom druga?
Jesmo li doista sigurni da su se i u zagrebačkom i varaždinskom slučaju u DORH-u držali svoje zakonske obveze da poštuju sve dokaze i svjedoke koji idu u korist osumnjičenika, ili su primjenjivali graničnu praksu pritiska na svjedoke, selektivnog korištenja dokaza, kao i selektivnih vještačenja? Ili metodu prvo uhiti, potom istraži i dokaži? Je li doista slučajno da je Čehok bio problem političkoj konkurenciju u Varaždinu, a Bandić u Zagrebu te su igrom slučaja nakon toga krenule istražne akcije te potom optužnice? Zaključno, je li doista slučajno da je Bandić počeo govoriti o tome da će izazvati prijevremene izbore u Zagrebu te krenuti u novu izbornu utakmicu, pa je iznenada opet završio u pritvoru? I još bolje pitanje: je li iznenadni zahtjev USKOK-a za pritvaranje Bandića zapravo tek kontramjera na saznanje da je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda odlučilo Milanu Bandiću ukinuti zabranu obavljanja gradonačelničke dužnosti?
3. Je li metodologija rada DORH-a i USKOK-a ispod standarda procedura koje bi se trebalo poštivati u demokratskim zemljama i to prvenstveno zbog nejednakosti u postupanju te zbog nove, prevelike slobode u djelovanju, koja graniči u zadiranje u politički i osobni život? Konkretno, koji je, primjerice, od Bandićevih “velikih krimena” do sada javno poznat i potpuno jasan? Je li to slučaj pogodovanja u zapošljavanju koji više sliči na slučajeve kojima bi se trebala baviti inspekcija rada? Je li to slučaj angažiranja tvrtke Petra Pripuza za zbrinjavanje krupnog otpada u Gradu Zagrebu, iako je poprilično jasno da je to angažiranje uslijedilo nakon što je Ministarstvo zaštite okoliša svojom odlukom stvorilo hitnu situaciju te nitko drugi osim Pripuzove tvrtke nije udovoljavao zahtjevima tog posla? Jesu li to možda sporni prihodi iz Bandićeve predsjedničke kampanje o kojima je Bandić zapravo već izvijestio Poreznu upravu i koji već duže vrijeme de facto nisu tajna? Hoće li se na isti način češljati prihodi kampanja drugih kandidata?
Nadalje, koliko bi gradonačelnika i načelnika općina u Hrvatskoj trenutačno trebali uhititi ako bi se primjenjivali svi kriteriji koji se primjenjuju na Bandića? Ako je konačni cilj dokazati Bandiću nesrazmjer imovine i prihoda, zašto to nije temelj zahtjeva za provođenje istrage te zašto prijavu nije podnijela Porezna uprava? Kolika zapravo opasnost proizlazi iz očigledno različitog rukopisa bivšeg i sadašnjeg državnog odvjetnika? Je li možda najveća opasnost cijele priče u tome da bi prevelika agresivnost ili politička instrumentalizacija odvjetništva u “dobre svrhe” mogla imati upravo suprotan učinak, tj. da li bi mogla dovesti do toga da se Bandić i svi drugi Bandići izvuku od istrage svih drugih težih krimena?
Je li netko u pravosuđu čitao američku knjigu “Divide” koja je lijepo objasnila kako se uslijed istražiteljskog i tužiteljskog brzanja i nepažnje na relativno malim slučajevima dogodilo da kasnije zbog toga ne bude procesuiran cjelokupni establishment s Wall Streeta koji je Americi blagorečeno neodgovornim poslovanjem progutao stotine milijardi dolara i to zato jer su agresivni tužitelji brzanje i sitne greške platili svojim karijerama? Jednostavno; hoće li viša razina istražiteljske i tužiteljske agresivnosti dovesti do niže postotne razine uspješnosti u sudskim procesima, a koja je u eri Mladena Bajića bila na vrlo visokoj razini?