Kad se govori o zapošljavanju dvije tisuće ljudi u javnom sektoru, neki će olako reći hvala bogu da u zemlji s 285 tisuća nezaposlenih bar netko zapošljava. Uz to, kad vam ministri “lijepo objasne” da se radi o zapošljavanju po principu dva za jedan, koji bi trebao donijeti smanjivanje javnog sektora, oni naivni možda će se čak i sažaliti nad tom našom svetom kravom, javnim sektorom. Međutim, ako pomislimo na onih 150 tisuća ljudi iz privatnog sektora koji su ostali bez posla, onda priča postaje puno jasnija. U privatnom sektoru zadnjih 7-8 godina praktično nema kompanije koja si je mogla priuštiti planove zapošljavanja, pa čak ni one “dva za jedan”. Privatne kompanije su u borbi za preživljavanje grčevito rezale troškove; otpuštale su radnike, smanjivale im plaće i prava. O raznim dodacima i privilegijima u privatnom sektoru više nije bilo govora otkako je počela kriza. Za razliku, javni sektor uporno se opirao bilo kakvom radikalnom restrukturiranju. Pojedini dijelovi javnog sektora štrajkali su čim se spomenulo smanjivanje prava. Tako oni lijepo i dalje u javnom sektoru imaju više minimalne plaće nego u privatnom, koriste duže godišnje odmore, uredno primaju regrese, božićnice, otpremnine, jubilarne nagrade, naknade za odvojeni život, dodatke za rad subotom, nedjeljom, za prekovremeni rad… Sve ono što je u značajnom dijelu privatnog sektora, nažalost, postalo rijetkost.
Zašto je to tako? Zbog toga što su ljudi u javnom sektoru ljepši, pametniji i sposobniji od onih u privatnom sektoru? Ili zato što imaju sposobnije sindikalce? Odgovor je poprilično prozaičan i mnogi se s njim neće složiti: zbog toga što imamo nesposobne političare koji se boje provesti reforme te nam tako priuštiti manji, ali učinkovitiji javni sektor.
Problem je vrlo jednostavan: svako radno mjesto u ministarstvu netko mora platiti. Plaćamo ga mi iz privatnog sektora.
Što mislite koliko ljudi iz privatnog sektora s prosječnom plaćom u privatnom sektoru mora plaćati porez na dohodak da bi financirali jednog zaposlenog u ministarstvu s koeficijentom 1,28, deset godina staža i jednim djetetom te svim privilegijima? Kako su izračunali ne baš popularni libertarijanski blogeri - njih deset. Dakle, zapošljavanje 2000 ljudi po principu “2 za 1” zapravo znači 20 tisuća poreznih obveznika iz privatnog sektora s prosječnom plaćom. E njih će svijećom tražiti.