Sedam djevojaka u dobi od 13 do 21 godine trenutačno leži na Odjelu gastroenterologije u Klinici za pedijatriju zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica. Liječe se od anoreksije, poremećaja u prehrani kojem incidencija među adolescentima u Hrvatskoj raste iz godine u godinu. Procjenjuje se da u Hrvatskoj trenutačno oko 50.000 učenica i studentica pati od bulimije ili je anoreksično.
Pola devet je ujutro. U Klinici za pedijatriju je doručak, a u blagovaonici sjede mlade djevojke ispred svojih tanjura na kojima je šnita kruha namazana sirnim namazom. Pojesti tu jednu šnitu kruha njima predstavlja neopisiv napor.
- Tjeraju nas da jedemo. Doručak, ručak i večeru obavezno. Sjede uz nas dok jedemo. A međuobroke moramo jesti da dobijemo na kilaži. Moramo jesti sve: i kekse, čokoladu, kruh - kaže 19-godišnja pacijentica. Završila je srednju ekonomsku školu i već dvije godine ima problema s anoreksijom. Prestala je jesti zbog, kako kaže, "stresa i ružnih stvari u obitelji s kojima se teško suočavala". Visoka 158 centimetara, težina joj je pala na 37 kilograma.
Ljetna dijeta
Prije nekoliko tjedana na odjel je stigla i 13- godišnja učenica sedmog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Sedam se godina bavi ritmičkom gimnastikom. Sve je bilo odlično dok trenerica nije jednog dana rekla: "Predebela si, moraš smršavjeti." Imala je 45 kilograma.
- Odlučila sam ovo ljeto krenuti na dijetu. Pojela bih nešto malo od ručka, a onda zadnja jabuka u 18 sati i više ništa poslije toga. Kilogrami su počeli padati i više nisam mogla stati - priča mlada djevojka. Sigurna je da će nakon višemjesečnog oporavka u bolnici nastaviti s ritmičkom gimnastikom. Kako će doživjeti sebe i svoj izgled, ne zna. Ni jedna od njih ne smije znati kolika joj je trenutačna tjelesna težina. Vaga je za njih, objašnjava prof. dr. Zvonko Jurčić, voditelj jedinog centra za anoreksiju u Hrvatskoj, glavni smisao u životu i pokaže li ona kilogram manje, ohrabruje djevojke u nastojanjima da izdrže iznimno mukotrpno skidanje kilograma.
Mlada 13-godišnja Požežanka kaže kako se vagala tri puta na dan.
- Smršavjela sam preko ljeta, imala sam ravan trbuh i sviđala sam se takva samoj sebi te sam odlučila nastaviti. Jela sam jednom dnevno, u pravilu vrlo malo, i vagala se tri puta na dan - kaže ona. Upozorenja roditelja, sestre i prijatelja da je premršava nisu mnogo pomogla.
- Klimaš glavom, ali u sebi znaš da to nije baš tako. Svjesna si da je slika koju vidiš iskrivljena, no tješiš se, samo malo, a onda najednom više ne možeš stati - kažu. 17-godišnja Zagrepčanka pak priča da je kao djete bila debela. Imala je 84 kilograma i bila je predmet ruganja. Smršavjeti je zapravo, kaže, htjela zbog zdravlja jer je bila pod pritiskom okoline da će se razboljeti "takva debela i da će dobiti šećernu bolest".
Liječenje u pubertetu
- Sa 13, 14 godina imala sam već normalnu težinu, a i lani sam bila normalne kilaže, no poslije božićnih praznika prestala sam jesti meso. Izostala je menstruacija, gubila sam na kilaži i sad sam tu gdje jesam - priča ona.
Zašto se dogodio klik u glavi koji je iskrivio sliku o njihovu tjelu, pa je njihov odraz iz ogleda "vrištao": debelo, debelo, one same ne znaju. Prof. dr. Zvonko Jurčić naglašava da je u razdoblju puberteta dovoljna samo jedna rečenica da osoba stvori pogrešnu percepciju o svom tijelu.
- Preokupacija slikom tijela i jelom javlja se u djevojčica već u dobi između 9 i 11 godina. Istraživanja pojedinih stručnjaka pokazuju da čak 60 posto djevojčica i u mlađoj dobi, od 6 do 12 godina, smatra sebe predebelima. Oko 45 posto žele biti vitkije, a 35 posto je barem jednom već bilo na dijeti. Odluka o provođenju dijete zbog nezadovoljstva slikom tijela glavni je rizični čimbenik za razvoj poremećaja u jedenju. Poremećaj o izgledu tijela kod anoreksije postaje sve teži gubitkom tjelesne mase, a ciljane težine koje žele postići postavljaju sve niže - kaže prof. dr. Jurčić.
Analizirajući liječene pacijentice u Klinici, prof. Jurčić, ističe da je riječ o veoma inteligentnim djevojkama, iznimno talentiranima za brojne vještine, redom odlikašicama u školi s razvijenom sposobnošću da drže pod kontrolom stvari kojima se bave i u jednom trenutku, nakon što su svladale sve svoje talente, kod njih se javi želja da pod kontrolu stave i apetit.
- Prosječne djevojčice ne mogu biti anoreksične - zaključuje prof. dr. Jurčić.
Anoreksija ima tjelesni i mentalni aspekt. U tjelesnom smislu, kada se poremećaj prehrane pojavi u razvojnoj dobi, biološki sat će kasniti i djevojčica će zaostajati u rastu, zaustavit će pubertet. Izostat će menstruacija, doći će do neplodnosti, što je mnogo pogubnije nego kada se anoreksija javi u starijoj životnoj dobi. Njemačka ginekološka udruga nedavno je upozorila da deset posto oboljelih od anoreksije umire zbog posljedica bolesti.
Psihoterapija
Odjel za liječenje anoreksije i drugih poremećaja u prehrani u KB Sestara milosrdnica postoji već 20 godina. Prvi slučaj anoreksije u Hrvatskoj zabilježen je 1985. godine i od tada je kroz dugo liječenje u zagrebačkoj bolnici prošlo više od 400 pacijenata. Većinom su bile djevojke, a najmlađa je djevojčica, iz Trogira, imala smo 4 i pol godine. Kroz odjel su prošla i četirvorica dječaka. Osobe s poremećajem prehrane u bolnicu šalju kada je teška pothranjenost očigledna, kada nije uspjelo ambulantno liječenje, obično je to psihoterapija, te kada postoji neka od brojnih medicinskih komplikacija. U bolnici je prvi cilj riješiti komplikaciju, odnosno oštećenje organizma uslijed gladovanja ili prejedanja, potom slijedi fizički oporavak, a nakon toga psihoterapija kroz dnevnu bolnicu i redovite kontrole. Pokazalo se, kaže prof. Jurčić, da je adolescentice oboljele od poremećaja prehrane najbolje liječiti na kliničkim pedijatrijskim odjelima zbog multidisciplinarnog pristupa.
Anoreksija i bulimija bolesti su koje su u porastu. Smatraju se bolestima zapadnih civilizacija, a dijelom su i rezultat nekoliko trendova koje nameće suvremeni svijet. Sakralizira se žensko tijelo, provođenje dijete je univerzalna pojava, kao i težnja za vitkošću. Opća pojava je i nezadovoljstvo izgledom vlastita tijela, a kontrola tjelesne mase je sinonim samokontrole - naglašava prof. dr. Jurčić ističući da se prevencija i rano prepoznavanje bolesti mora smjestiti u školu koja je glavna preokupacija svakodnevice mladeži. Ministar obrazovanja Dragan Primorac najavio je edukativne programe za podizanje svijesti o poremećajima u prehrani kod učenika kroz program zdravstvenog odgoja koji će uskoro biti uveden u škole.
|
Pismo o mršavljenju anoreksične djevojčice Kada stignu u bolnicu djevojkama s dijagnozom anoreksije najprije se rade pretrage kako bi se utvrdilo koliko je neuzimanje hrane ugrozilo organizam. Potom im predstoji trosatni razgovor s psihologom, a prof. Zvonko Jurčić obično od njih traže da napišu pismo o svom mršavljenju. Jedno od pisama napisala je i 13-godišnja djevojčica koja se trenutačno liječi u bolnici Sestara milosrdnica. Pismo za profesora Jurčića Ukratko o mom mršavljenju: "Ja se bavim ritmičkom gimnastikom i nakon ulaska u pubertet sam se malo udebljala i trenerica mi je govorila da sam debela i da moram smršaviti. Odlučila sam se za to ovog ljeta. Mama se s tim nije slagala jer nisam nikad bila debela pa smo se dogovorile da se preko ljeta neću ni udebljati, ni smršaviti. Nisam slušala mamu i krenula sam mršaviti. Do sredine osmog mjeseca, kada smo išli na pripreme na Bjelolasicu, smršavila sam 2 kilograma. Roditelji su bili jako ljuti i rekli su padnem li još samo 1 gram da me neće pustit na pripreme. Prije priprema smršavila sam još 1 kilogram, ali im nisam htjela reći. Došavši s priprema počela sam s težinom padat sve brže i više. Nikoga nisam htjela slušati. Već se i trenerica zabrinula i rekla da se moram obavezno udebljati, inače neću imati snage za vježbanje. Brat, sestra, prijatelji, već i profesori govorili su mi da izgledam kao kostur i da se moram obavezno (pothitno) udebljati. Neki su mi govorili da me više ne mogu gledati, da su mi sve kosti poskakale van. Ja i dalje nikoga nisam slušala i dalje sam padala na težini. Često sam se svađala s roditeljima i dosta često sam morala jesti u suzama jer su mi roditelji rekli da ću morat prestat s vježbanjem, da ću završit u bolnici i da ću si upropastit život. Bake su rekle da me ne žele vidjeti dok se ne udebljam. Ja i dalje nisam slušala, ali nakon nekog vremena sam shvatila da više nemam snage, postala sam usporena, koncentracija mi je oslabila, i inače sam zimogrozna, ali sada i puno više, podočnjaci su mi skoro do poda, nakon tuširanja i po rukama i po nogama iskoče mi žile, sve sam živčanija i nervoznija. Inače ja jako volim kuhati i peći kolače. Drugi ih stalno hvale i govore da su odlični i nije im jasno kako im ja mogu odoljeti, da ne probam barem jednog. Nakon svakog jela imam grižnju savjest (zašto sam sad to morala pojest). Svako malo se gledam u ogledalo i mislim da imam sala po nogama. Drugi mi govore da nisam normalna, ali ja to nikako da shvatim. Htjela bih se što prije oporaviti i nastaviti normalan život, zajedno s obitelji proslaviti božićne blagdane. Bit će vrlo teško, ali ću se potruditi i dat ću sve od sebe. To je za moje dobro, ja to još ne mogu shvatiti, ali se nadam da uz pomoć svih vas budem. Potrebna mi je vaša pomoć. S poštovanjem i veseljem vaša anoreksičarka |
|
Sestrinstvo' na intenetu Stručnjaci upozoravaju da je internetski prostor otvorio mogućnost djevojkama da se pove-u u nastojanju da što učinkovitije smanje kilograme. Trenutno barem oko 50-ak djevojaka ima otvorene web stranice ili vode blogove u kojima razmjenjuju iskustva, strahove, recepte za smanjenje kilograma, načine varanja okoline. Anoreksija nosi ime ana, a bulimija mia. Zagovarateljice anoreksije su 'pro ana', a imaju i svoja pravila kojih se pridržavaju, savjete kako povratiti konzumiranu hranu, kako izdržati dane samo na vodi i redovoito komuniciraju na internetu. Mnoge adolescentice svoja razmišljanja i iskustva u mršavljenju redovito iznose na vlastitim blogovima. Jedna od njih je i 18-godišnjakinja, visoka 168 centimetara i teška 50 kilograma (debelaituzna.blog.hr). Kao razlog mršavljena navela je kako je "predugo trpila uvrede i ismijavanja, predugo su me maltretirali samo zato što sam bila debela! Kunem se, neće više nikad! Tako je bilo u početku...Danas znam da je u pozadini bilo nešto sasvim drugo. Moja opsesivna želja za samokontrolom." petak, 8. prosinca 2006. "U ovom trenutku ne mogu naći prave riječi kojim bih opisala svoje trenutačno stanje. Možda jedno veliko ništa. Ravnodušnost. Praznina. Nisam rigala ovaj tjedan. Frendica me je sa osmijehom na licu gledala dok bih jela komad pizze. Tko zna, možda je čak u jednom trenutku pomislila da sam na pravom putu prema oporavku? Znam da je tužno, ali nisam. I polako, ali sigurno prestajem vjerovati da ću se jednog dana probuditi kao normalna djevojka. Svaki mi dan počinje isto. Kupaona i pravac vaga. 49. 49 prokletih kila. Pitam se, jel bi broj 47 izmamio osmijeh na moje lice? nedjelja, 3. prosinca 2006. Ležim u krevetu od petka popodne. Mama me hrani. Domaća juha, puno voća i povrća, jogurti. Neću lagati. I dalje mi se gadi taj osjećaj punog želuca. Zadnjim atomima snage trudim se da ne povraćam. I nisam... A opet osjećam se tako debelo...i bit ću iskrena, vise od svega željela bih sljedeći tjedan biti na vodi. Prazna inutra. Savršena izvana. Očito je moj pojam savršenosti dosta iskrivljen... četvrtak, 30. studenoga 2006. Prešla sam granicu. Već odavno, ali tek jučer sam shvatila koliko sam daleko otišla. Priznajem, bolesna sam. Priznajem, trebam pomoć. Jučer sam slušala Rexiu dok mi je govorila kako sam (pre)mršava. Nisam mogla vjerovati da mi ona to govori, ona koja mi je uvijek bila inspiracija. Ona koja ima najljepše noge na svijetu. Ima više kila od mene, ali izgleda puno mršavije... Mrtva hladna krenula sam prema frižideru. Bez ikakvog osjećaja gladi. Navalila sam na hranu. Bez ikakve grižnje savjesti. Pravac kupaona. Povraćanje. A onda odjednom...povraćala sam krv. Počela sam plakati. Pogledala sam se u ogledalo. Vidjela sam ispijeno lice. Tamne podočnjake. Prazan pogled. U tom trenutku kao da su mi se otvorile oči. Što si to radim? Probudila sam se i rekla mami što se dogodilo. Htjela sam doktoru, jer nisam mogla gutati. Mama mi je rekla da je i ona imala bulimiju. Pitala me želim li psihijatrici. Pristala sam bez puno razmišljanja, dobrovoljno... Svi mi pokušavaju pomoći. Želim se izvući iz ovog pakla. S druge strane, ne pada mi na pamet ići iznad 52 kg! subota, 25. studenoga 2006. Budimo realni, nikad neću imati normalnu percepciju svojeg tijela. Mogu me strpati na liječenje, mogu se ja i "oporaviti", ali hrana će za mene uvijek predstavljati nužno zlo. Strah u meni dok stavljam nešto u usta nikad neće nestati. Mrzim sama sebe jer ne mogu prestati. A svi se tako trude, apsolutno baš svi oko mene. Neki dan razgovarala sam s jednom profesoricom. Ona zna. Ona razumije. I ona mi želi pomoći. Rekla je nešto zanimljivo: "U redu je težiti ka savrsšenstvu, ali zapitaj se jednom što te potiče na to? Stani malo i samo se zapitaj. Potičes li se ti sama ili nešto drugo?" nedjelja 19. studenoga 2006. Debela sam si. I ne mogu si pomoći. Debela sam si sa svojih 49 kg. Htjela bih 47. Znam da nisam normalna...U ovom trenutku grizem se jer sam prije 45 minuta pojela integralno pecivo sa posnim sirom i tunom u vodi...Isuse kako imam mlohave noge! Od sutra uvijek silazim jednu stanicu prije. Neću više koristiti lift. Vježbat ću makar 15 minuta dnevno. četvrtak, 16. studenoga 2006. Umrla je 18-godišnja brazilska manekenka. Od anoreksije, ofkors. Dragi me odmah zabrinuto nazvao i pitao kaj sam jela, a mama se bacila na kuhanje juhe i brokule. Ne želim tako završiti. Svjesna sam da sam prešla svaku granicu, što god pojela osjećam užasan strah i gađenje. Živim na max. 500 kcal dnevno. Imam 48 kg. U jednom sam trenutku poželjela 45. ponedjeljak 13. studenoga 2006. Jela sam i povraćala. Prošli tjedan mama mi je našla anna bilježnicu... Iznenadila me. Nije vikala... Rekla je da podržava moju želju da budem mršava, ali ne i da se izgladnjujem. Pričala je još kojih sat vremena, ali više ju nisam slušala. Hvala mama, ali stvar je puno složenija nego što ti misliš. ponedjeljak 30. listopada 2006. Do 13 sati pojela sam dvije jabuke i dvije male šnite integralnog kruha. Milky way minute u 15h. Upravo na sebi imam Rexijine hlače, broj 34. Ona ima moje 32 i velike su joj. Voljela bih da ona postane svjesna koliko je mršava. Moje noge u ovim hlačama jednostavno ne izgledaju tako dobro kao njene. ponedjeljak 25. rujna 2006. Pogodite koja debela krmača ima 50 kg? 50 odvratnih kg? Bravo, pogodili ste, to sam ja. Ovako debela i jadna, bila sam u shoppingu! Kupila sam si full dugačku i široku crnu majicu, brijem da ću je nositi dok ne skinem ovo odvratno salo. |
Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....