Glumica i kantautorica
Antonija Šola upoznala je
Tošu Proeskog u jesen 2004. godine. Sreli su se u glazbenom studiju dok je on, u pratnji svoje menadžerice
Ljiljane Petrović, snimao album "Pratim te". - Pamtim kao danas: ušla sam u studio u kojem je Toše pjevao s neopisivom lakoćom, pogledali smo se i nasmijali jedno drugom. Naš prvi susret počeo je osmijehom, a upravo ću po osmijehu Tošu i pamtiti - prisjeća se Antonija.
- Toše je bio i ostaje moja velika inspiracija i moje najveće nadahnuće. Kada sam prije pet godina ostala bez oca, upravo mi je pisanje skladbi za Tošu vratilo nadu i motiv za život te pomoglo da krenem dalje. Toše se prema meni odnosio kao da sam mu mlađa sestra, iako sam starija dvije godine. Uz njega sam se osjećala kao djevojčica, a zvao me 'Antonijice' - kaže Antonija koja se s pjevačem posljednji put susrela u listopadu, u Skoplju, na njegovu humanitarnom koncertu. Prošli je vikend Antonija ponovno bila u Makedoniji i specijalno za Studio opisala svoje dojmove s tog putovanja.
Kasna noćna molitva na Tošinu grobu
U krugu bliskih prijatelja krenula sam u Makedoniju. Tošina menadžerica i naša prijateljica, Ljiljana Petrović, dočekala nas je odmah na aerodromu i moglo se vidjeti da joj je jako puno značilo što smo joj došli dati podršku. Pobrinula se da nam zaista u svoj toj boli bude dobar domaćin, a na neki način koliko smo mi tješili nju, i ona je tješila nas.
Direktno smo s aerodroma krenuli za Kruševo i nakon večere odlučili posjetiti Tošin grob, kasno oko deset sati uvečer, kada nikoga nema, da se u miru pomolimo. To je bio jako emotivan trenutak za sve nas, svatko je ostavio po jednu važnu stvar koju uvijek nosi uz sebe, poput narukvice, lančića, krunice, križa... Neobično za tu večer, bio je pun mjesec koji je blistao prekrasnim sjajem. Vratili smo se u hotel u Kruševo i još do kasnih sati prisjećali svih dana i iskustava koje smo doživjeli za Tošina života.
Toše je po svemu bio poseban čovjek. Bio je jako skroman, a svoj je veliki pjevački dar prikazivao kao Božje djelo, nazivajući svoj život misijom. Tek sada kad ga nema, shvaćam što je mislio kada je govorio da je njegov život misija: on je bio tu, među nama, da nas pozove da budemo poput njega skromni, zahvalni, darežljivi, da slavimo život koji nam je Bog dao i da vjera živi u našim djelima - objašnjava Antonija koja je sa svojim prijateljem najčešće razgovarala o pjesmama.
Toši u spomen njegova najdraža pjesma
Noć je bila kratka, nije se puno spavalo. Oko 11 sati prisustvovali smo ceremoniji na grobu, na četrdeseti dan od pogibije. Svima je bilo jako teško, najteže je bilo gledati njegove roditelje skrhane od boli...
Poslije smo posjetili Tošin dom u Kruševu gdje nas je ljubazno primio Slaven, muž Tošine sestre. Kasnije, u hotelu Panorama okupilo se stotinjak Tošinih prijatelja i suradnika, Tošina sestra, njezin muž i sin. Nakon molitve jedna je djevojka otpjevala Tošinu najdražu pjesmu 'Zajdi, zajdi'.
Stalno mislim na njega. Sjećam se svih naših susreta, svih njegovih riječi. Posebno pamtim kada sam ga posljednji put zagrlila i poljubila u obraz, sjećam se da sam se zadržala u zagrljaju kao da želim zaustaviti vrijeme, a on je pitao: "Antonijice, jesi li sretna?" Rekla sam: "Da".
U subotu poslijepodne posjetili smo manastir Svetog preobraženja, koji je još u gradnji, a za koji je Toše prikupljao sredstva svojim nastupima i osobno položio jedan kamen u zid na samom ulazu. U trenutku kada smo se našli pokraj manastira, sunce još nije bilo zašlo na zapadu, a mjesec je upravo izašao - bio je to predivan prizor i boje na nebu su bile nestvarne.
Unutrašnjost manastira puna je svetih slika i oltara, jako je intimna i topla. Večer smo proveli u domu Ljiljane Petrović, u osobnim pričama, gledajući slike u bolnom zajedništvu. Tako smo proveli i nedjelju...
Klara Rožman
- Toše je bio i ostaje moja velika inspiracija i moje najveće nadahnuće. Kada sam prije pet godina ostala bez oca, upravo mi je pisanje skladbi za Tošu vratilo nadu i motiv za život te pomoglo da krenem dalje. Toše se prema meni odnosio kao da sam mu mlađa sestra, iako sam starija dvije godine. Uz njega sam se osjećala kao djevojčica, a zvao me 'Antonijice' - kaže Antonija koja se s pjevačem posljednji put susrela u listopadu, u Skoplju, na njegovu humanitarnom koncertu. Prošli je vikend Antonija ponovno bila u Makedoniji i specijalno za Studio opisala svoje dojmove s tog putovanja.
Kasna noćna molitva na Tošinu grobu
U krugu bliskih prijatelja krenula sam u Makedoniju. Tošina menadžerica i naša prijateljica, Ljiljana Petrović, dočekala nas je odmah na aerodromu i moglo se vidjeti da joj je jako puno značilo što smo joj došli dati podršku. Pobrinula se da nam zaista u svoj toj boli bude dobar domaćin, a na neki način koliko smo mi tješili nju, i ona je tješila nas.
Direktno smo s aerodroma krenuli za Kruševo i nakon večere odlučili posjetiti Tošin grob, kasno oko deset sati uvečer, kada nikoga nema, da se u miru pomolimo. To je bio jako emotivan trenutak za sve nas, svatko je ostavio po jednu važnu stvar koju uvijek nosi uz sebe, poput narukvice, lančića, krunice, križa... Neobično za tu večer, bio je pun mjesec koji je blistao prekrasnim sjajem. Vratili smo se u hotel u Kruševo i još do kasnih sati prisjećali svih dana i iskustava koje smo doživjeli za Tošina života.
Toše je po svemu bio poseban čovjek. Bio je jako skroman, a svoj je veliki pjevački dar prikazivao kao Božje djelo, nazivajući svoj život misijom. Tek sada kad ga nema, shvaćam što je mislio kada je govorio da je njegov život misija: on je bio tu, među nama, da nas pozove da budemo poput njega skromni, zahvalni, darežljivi, da slavimo život koji nam je Bog dao i da vjera živi u našim djelima - objašnjava Antonija koja je sa svojim prijateljem najčešće razgovarala o pjesmama.
|
Petak, 23.11.2007
|
|
|
|
Toši u spomen njegova najdraža pjesma
Noć je bila kratka, nije se puno spavalo. Oko 11 sati prisustvovali smo ceremoniji na grobu, na četrdeseti dan od pogibije. Svima je bilo jako teško, najteže je bilo gledati njegove roditelje skrhane od boli...
Poslije smo posjetili Tošin dom u Kruševu gdje nas je ljubazno primio Slaven, muž Tošine sestre. Kasnije, u hotelu Panorama okupilo se stotinjak Tošinih prijatelja i suradnika, Tošina sestra, njezin muž i sin. Nakon molitve jedna je djevojka otpjevala Tošinu najdražu pjesmu 'Zajdi, zajdi'.
Stalno mislim na njega. Sjećam se svih naših susreta, svih njegovih riječi. Posebno pamtim kada sam ga posljednji put zagrlila i poljubila u obraz, sjećam se da sam se zadržala u zagrljaju kao da želim zaustaviti vrijeme, a on je pitao: "Antonijice, jesi li sretna?" Rekla sam: "Da".
U subotu poslijepodne posjetili smo manastir Svetog preobraženja, koji je još u gradnji, a za koji je Toše prikupljao sredstva svojim nastupima i osobno položio jedan kamen u zid na samom ulazu. U trenutku kada smo se našli pokraj manastira, sunce još nije bilo zašlo na zapadu, a mjesec je upravo izašao - bio je to predivan prizor i boje na nebu su bile nestvarne.
Unutrašnjost manastira puna je svetih slika i oltara, jako je intimna i topla. Večer smo proveli u domu Ljiljane Petrović, u osobnim pričama, gledajući slike u bolnom zajedništvu. Tako smo proveli i nedjelju...
|
Subota i nedjelja, 24725.11.2007.
|
Klara Rožman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....