Arhitekti zaljubljeni u glazbu

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 03.12.2008. u 08:03

Za njegovu pjesmu “Tvoje lice se promijenilo” Yammat je 2005. nominiran za Porina, a vanjski izgled Arene, za koji je osobno zaslužan, promijenit će lice Zagreba. Otac mu je bio strojar i slikar, pa nije nikakvo čudo ako je on arhitekt i glazbenik. Ili glazbenik i arhitekt?
More svira, a prolaznici pozdravljaju Sunce. Projekt Nikole Bašića predstavlja jedinstven pokušaj oblikovanja prostora zvukom i svjetlom.

- Pa teško mi je odrediti se u tom smislu. Uživam i u jednom i u drugom. Arhitektura mi je ispušni ventil za glazbu i obrnuto - priča Nenad Borgudan, jedan u nizu arhitekata koji se bave glazbom.

Imao je tek 11 godina kad je prvi put u ruke uzeo gitaru i otada ju je rijetko ispuštao. Ona ga je gurnula u kvartovske garaže i prve srednjoškolske bendove, a talent ga je tijekom tih adolescentskih dana iznjedrio kao frontmena i tekstopisca u gotovo svakom bendu u kojem je svirao. A bilo ih je pet, spomena vrijednih.

Najvažniji od njih svakako je bio Yammat i njihov album “Plan B” na kojem Nenad potpisuje tekst i glazbeni aranžman za čak šest pjesama i s kojim je osvojio dva Porina i šest Zlatnih Koogli. Među Nenadovim sastavima čijeg će se imena osim samih članova možda sjetiti i poneki obožavatelj svakako je Gramatika Grimasa, ali i sadašnji Detour pod čijim imenom je Yammat nakon raspada nastavio postojati. U najnovijem bendu on se okušao i kao producent, a svoje dvije različite strasti on povezuje na razini ljudske kreativnosti.

Nenad Borgudan i Ivan Čikeš nikad nisu ni požalili što su odabrali arhitekturu, no glazbe se nikad neće odreći

- U arhitekturi postoje određena opća pravila, kao i u glazbi. Postoje, recimo, nosivi i nošeni elementi, kao što u glazbi postoji ljestvica od dvanaest tonova. No, između njih se krije neistražen prostor za kreativnost i vrhunsku umjetnost. O vašoj mašti ovisi hoćete li ga i kako istražiti. Vrhunska svjetska arhitektura je u tom smislu kao jazz - kaže Nenad.

Arhitektura se naslanja na najrazličitije ljudske vještine pa nije nikakva rijetkost da arhitekti posjeduju višak umjetničkog nerva, koji osim u matičnoj struci zadovoljavaju i u drugim umjetnostima. Ako ju shvatimo kao umjetnost oblikovanja prostora volumenom, srodstvo je između kiparstva i arhitekture već sam po sebi razumljivo. Slično je i sa slikarstvom.

O tome svjedoče brojni primjeri, a iz Hrvatske možemo proizvoljno navesti kipara Dušana Džamonju, koji se nedavno svojim rješenjem javio na natječaj za novi Pleso, i slikara Josipa Vaništu koji je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. No, veza je između arhitekture i glazbe toliko učestala da za nju, osim puke slučajnosti ili vrlo labavog principa ljudske kreativnosti, mora postojati i drugo objašnjenje. Nenadov kolega iz arhitektonskog biroa UPI-2M, Ivan Čikeš, u pokušaju da to objasni ide i korak dalje, ali u smjeru znanosti.
  Akord je čista fizika. Zato je naša ‘klapa inženjera’ tako dobra

I van Čikeš

- Akord je čista fizika. Postoji, doduše, nešto transcendentno i u arhitekturi i u glazbi, no u temeljima im je prirodoznanstvena osnova. Zato je naša klapa tako dobra - kaže Ivan.

Kad završi s AutoCadom i radnim vremenom u uredu, Ivan popije sirovo jaje i odlazi na probe klape Nostalgija u kojoj pjeva drugi tenor. Među članovima je u internoj upotrebi i naziv Klapa inžinjera jer su svi u njoj uglavnom arhitekti, strojari i kemičari. Kad ne kotiraju nacrte ili ne ispituju vrelište umjetnih vlakana, ovi dečki snimaju studijske albume i osvajaju nagrade.  - Upravo nam ovih dana treba izaći šesti studijski album ‘Nostalgia Sacra’, posvećen duhovnoj glazbi. No, pjevam i u drugim zborovima, pa sam tako sa zborom ‘Ivan Filipović’ na olimpijadi zborova osvojio i zlatnu medalju - kaže Ivan i dodaje da mu šefovi izlaze u susret kad mu se obaveze na poslu preklapaju s pjevanjem.

A dok su studirali kroz prste im je zbog glazbe možda koji put progledao i akademik Velimir Neidhardt. Jedan od naših najuglednijih arhitekata, tijekom 60-ih godina bio je bubnjar u Delfinima. I to odličan bubnjar, prisjeća se Davor Štern.

- Iako sam mlađi od njega, sjećam se da je jako dobro svirao bubnjeve. Na to nas je podsjetio tijekom otvorenja kampusa na Borongaju - kaže Štern, i sam strastveni svirač. Naime, Neidhardt je tom prigodom na poziv rektora Bjeliša bio gostujuća ritam sekcija u bendu Stop, koji inače vodi prof. Nikola Sarapa, bivši dekan PMF-a. Nakon 40 godina mirovanja desna noga opet je osjetila bas pedalu, a to je uvijek iskustvo nostalgije.

Vrhunski umjetnici znaju zaobići pravila struke i zakone prirode    

Nenad Borgudan
- Iako sam se, kada sam diplomirao, okrenuo arhitekturi, povratak na pozornicu bio je sjajno iskustvo i zapravo cijeli je nastup bio odličan - rekao je tada Neidhardt.

Premda je prvu pjesmu skladao s osam godina, a orkestraciju učio kod Josipa Slavenskog, i Alfi Kabiljo diplomirao je arhitekturu. Njegov je otac bio građevinar i surađivao je s nekim od najvećih hrvatskih arhitekata poput Stjepana Planića i Mladena Kauzlarića, a dva puta je adaptirao kino Tuškanac i kazalište Gavellu. Sve je to fasciniralo mladog Kabilja, no kad je 1961. godine tijekom studija dobio nagradu na zagrebačkom festivalu, već mu je bilo jasno da će glazba biti njegov život.

No, nisu svi arhitekti zaljubljeni u glazbu. Neki su, poput Nikole Bašića, zaljubljeni u glazbala. Njegove su morske orgulje, gotovo odmah nakon dovršetka gradnje postale razglednica Zadra, a Bašiću su u svibnju 2006. godine donijele Europsku nagradu za javni i urbani prostor.

- Ja sam se poslužio zvukom kao novom dimenzijom prostora i iskoristio nematerijalnu supstancu kao materijal za oblikovanje. Time sam pokazao da se i glazbom može graditi - zaključio je Bašić.



Šokirali su konzervativce, izmislili psihodelični zvuk, pomicali granice rock’n’rolla, a susreli su se na studiju arhitekture! Richard Wright, Nick Mason i Roger Waterssu ranih 60-ih studirali arhitekturu na Regent Street Polytechnic College of Architecture u Londonu, a Pink Floyd Sound (kako su se tada zvali) osnovali su 1965. godine. Od njih trojice jedino je zapravo Mason planirao od arhitekture napraviti ozbiljnu karijeru. O tomu najbolje svjedoči i jedan od posljednjih intervjua koji je za Times dao neponovljivi klavijaturist Rick Wright. U njemu priznaje da je, doduše, bio sklon oblikovanju, ali da su ga na arhitekturu nagovorili učitelji, i to samo zato što je bio vješt u crtanju.

- Oduvijek sam htio biti glazbenik. Ali, hvala Bogu što sam upisao arhitekturu jer sam tamo sreo Nicka i Rogera - rekao je Wright. Ostalo je povijest.

Najteži slučaj “glazbitekta” vjerojatno je Meksikanac Michel Rojkind. Čovjek je do svoje 30-te godine ozbiljno bubnjao u neozbiljnom bendu La Gente Normal i sanjao zlatne vinile.

Bend se ipak nije probio na svjetske pozornice, a kad se nakon 12 godina konačno raspao, Rojkind se u potpunosti posvetio arhitekturi, koju je paralelno studirao. Ni šest godina kasnije ugledni časopis Architectural Record uvrštava njegov biro među deset najboljih na svijetu, njegovi projekti osvajaju nagrade, a on gostuje po katedrama svjetskih sveučilišta.

Prije nego što se pridružila Milanu Mladenoviću i Dragomiru Mihajloviću Gagiu bendu Ekatarina Velika, ponajbolja klavijaturistica jugoslavenskog novog vala Margita Stefanovićdiplomirala je arhitekturu na beogradskom sveučilištu.

Iako se tijekom svog kratkog i burnog života uspješno bavila i arhitekturom, u njoj nije ostavila dubljeg traga, a prije povratka u Beograd studirala je i klavir na prestižnom moskovskom konzervatoriju.

Margita je, povrh svega, bila i dečko. Barem tako kaže prvi beogradski grafit nastao 1982. godine u ulici maršala Tolbuhina.
Pink Floyd - bend vječnih studenata arhitekture
Rojkind između olovke i bubnja
Prvo arhitektura, onda EKV



I u finskoj prijestolnici, baš kao i svagdje u svijetu gdje bez daha ostavlja odnos ljudi prema prostoru, trgovima i ulicama dominiraju lijepe građevine. Mnoge od njih nastale su tako po uzoru na art nouveau, Muzej suvremene umjetnosti projektirao je glasoviti Steven Holl, a (u)lice Helsinkija uglavnom je šminkao najpoznatiji finski arhitekt Alvaro Aalto. No dečki i cure iz kolektiva Architecture in Helsinki nemaju veze ni s lijepim građevinama, ni s Aaltom, ni s arhitekturom, a ponajmanje s Helsinkijem. Oni su, naime, indie rock sastav iz Australije, a Finsku su prvi put posjetili prošle godine. U jednom intervjuu basist Sam Perrydao je metaobjašnjenje za naziv svog benda.

- Nama naše ime znači priliku da odgovaramo na pitanja što nam ime znači, što je, pretpostavljam, posve razumljivo - rekao je Perry.
Architecture in Helsinki

Goran Milaković

Izdvajamo