-Rješenjem statusa Kosova proces raspada bivše Jugoslavije konačno se zatvara. - kaže na početku razgovora Azem Vllasi i nastavlja: - Ovdje na Kosovu taj je završni čin raspada započeo prije gotovo 20 godina i sada je kosovskom neovisnošću priveden kraju. Miloševićeva velikosrpska politika ovdje je stvorena, a sada se definitivno slama. Doduše, mislim da je sve trajalo predugo i da smo mi, Albanci s Kosova, propustili, što svojom, što tuđom krivicom, nekoliko šansi za ubrzavanje tog procesa u tom razdoblju, ali sada ipak kao zadnji od svih subjekata nekadašnje federacije koristimo ono pravo koje su prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine ostvarili ostali jugoslavenski narodi i federalne jedinice.
• Međutim, upravo je sada taj proces usporen, to pravo osporavaju iz Srbije, a međunarodna se zajednica počela kolebati.
- Nije stvar u kolebanju nego više u nekoj vrsti nesnalaženja i krivih procjena. No valja podsjetiti da je sve počelo krajem osamdesetih nasrtajem Miloševićeva režima na tadašnji ustavni položaj Kosova. Prema Ustavu iz 1974. godine, Kosovo je po svim elementima i sadržaju, iako po određenju autonomna pokrajina, imalo status federalne jedinice. Gotovo je u svemu bilo zastupljeno u organima Federacije, sa svim pravima i obvezama, i imalo je neke slabašne veze sa Srbijom. No odjeci su tadašnje politike Srbije prema Kosovu i sada, već gotovo sedam godina nakon pada Miloševića, na svoj način živi, odnosno žilavi. I podržavaju ih one snage koje ne bi smjele biti nastavljači ijednog segmenta politike odbačenog srbijanskog režima.
Na žalost, preuzeli su je i sadašnji srbijanski političari koji se u Europi vole deklarirati proeuropskima i demokratskima snagama. Kosovo je bilo i ostalo lakmus papir za oslikavanje jedne agresivne, hegemonističke politike i ne mogu se oteti dojmu da se, bez obzira na deklarativnu proeuropksu politiku, među njima osjeća žal zbog toga što se proklamirani Miloševićevi ciljevi nisu ostvarili. Izgubili su ratove, nedavno je otišla i Crna Gora, a sada kao da misle sve to nadoknaditi inatom oko Kosova.
• Je li ponašanje Albanaca proteklih godina uvijek bilo svrhovito?
- Mislim da tek sada, kada dobijemo neovisnost, dolazi vrijeme da se pozabavimo objektivnom političkom analizom politike pokojnog predsjednika Rugove i njegovim gandijevskim pristupom, time je li povjerenje u međunarodnu zajednicu bilo preveliko i time je li igranje samo na tu kartu bilo pogrešno. Nije bila greška to što smo se oslanjali na Zapad, u prvom redu na SAD, jer se to podrazumijevalo, ali treba preispitati je li bilo ispravno igrati isključivo na tu kartu. Htjeli smo izbjeći velike žrtve i razaranja, jer smo znali da će Milošević prema nama biti najbeskrupulozniji. Ali, eto, ni takva politika nije onemogućila Miloševića da i ovdje počini genocid.
Neka radikali u Srbiji osvoje vlast. Ako ne ide drugačije, neka se Srbija na taj način suoči sama sa sobom. Neka se konačno vidi da su oni prazna prijetnja Europi
Mislim da smo izgubili korak u vrijeme kada se događao veliki rasplet u ostalim dijelovima Jugoslavije 1991./2. godine i kada su Slovenija, Hrvatska, BiH i Makedonija ostvarile neovisnost. Tada smo možda i mi trebali biti aktivniji, ne nužno u vojnom smislu, nego možda i dalje u tom nenasilnom protestu, ali vidljivom i aktivnom. Tada smo nepotrebno čekali. U to je vrijeme Srbiju međunarodna zajednica bila progasila krivcem, uvedene su sankcije protiv SRJ. I tada smo možda jednom dinamičnijom politikom otpora trebali reagirali te onemogućiti Miloševića da praktički mirno vlada Kosovom.
No tu ostaje pitanje bi li možda takva politika dovela do većih žrtava i razaranja. Uvjeren sam da bi se stvari brže rješavale. No sada smo tu gdje jesmo. Prihvaćamo Ahtisaarijev plan nadgledanja neovisnosti s pojačanin nadzorom u civilnoj i sigurnosnoj komponeti. Ali ta pojačana međunarodna prisutnost nije ni eksperiment, niti probni period, pa ako ne ide, sve se vraća u prvobitno stanje.
• U Srbiji sve političke snage tvrde da neće pristati na neovisnost Kosova.
- U Srbiji je svima jasno da Kosovo više nikad neće biti dio Srbije. To Kosovo nije od lipnja 1999. godine. Svi argumenti da se Srbiji otima 15 posto teritorija, ili da se neovisnost Kosova protivi povelji UN-a o teritorijalnom integritetu suverene države šuplji su i sa stanovišta su međunarodnog prava neosnovani.
Međunarodna se zajednica pitanjem statusa Kosova bavi puno dulje nego što Srbija ima status neovisne države. Naime, ne zaboravimo da je Srbija stekla nezavisnost tek nakon crnogorskog referenduma u svibnju 2006. godine.
Pretenzije Srbije prema Kosovu temelje se na politici represije i sile od 1989. godine, a ne na stanju ustanovljenom demokratskom procedurom.
• Stvara se dojam da Srbija gubi Kosovo.
- To je besmislena tvrdnja, jer kako možete izgubiti nešto što nije vaše?! Ako ste nešto uzeli na silu ili krađom, vama će to sud oduzeti. Problem je i među našim kosovskim političarima koji, povedeni taštinom da ih se zapiše u povijest kao one koji su donijeli neovisnost, ne koriste argument da smo u posljednjem legitimnom ustavnom stanju, prema Ustavu SFRJ, Srbije i Kosova iz 1974., imali status federalne jedinice i da prema ta tri ustava Srbija nije imala pravo odlučivati o statusu Kosova.
• Zašto to ne čine?
- Zato da se nama koji smo tada izborili takav položaj Kosova ne oda priznanje za to. Osim
toga, pogrešno se tumače stavovi Badinterove komisije na osnovu koje su svi ostali stekli pravo na neovisnost. Komisija je krenula od zatečenog stanja 1991. godine i nije uzela u obzir da su dvije federalne jedinice Kosovo i Vojvodina silom izgubile svoj dotadašnji ustavni položaj federalnih jedinica.
Nitko nam ne osporava da se i mi pozovemo na Ustav iz 1974. godine. I tu je ključna greška naših pregovarača, jer time bi svaki ustavno-pravni argument Beograda izbili iz ruku. Sve bi bilo bolje da je prije tri-četiri godine riješen status kakav se predlaže sada. No ovdašnja je javnost bila "naštimana" na to da će se sve riješiti tijekom 2006. godine. Tako je bilo obećano. Ali tada se sve oduljilo zbog srbijanskih izbora, a sada je i taj argument potrošen, a riješenje, iako se nazire, još nije doneseno.
• Postaje li Kosovo žrtva mišljenja da se Srbiju ne smije više kažnjavati, odnosno da se ovakvim rješenjem odmaže ionako slabim proeuropskim tendencijama u toj zemlji?
- Tu je riječ o dvjema stvarima - kosovsko je pitanje izneseno na međunarodnu arbitražu, a to zahtijeva ista prava obiju strana i što pravedniju odluku.
Druga je pogreška to što još od rata u Hrvatskoj i BiH međunarodna zajednica, pogotovo neke europske zemlje, nije sasvim raščistila s tim da je na te dvije zemlje, kao i na Kosovo, srpska strana izvršila agresiju. I zato i danas neki tvrde da se radilo o međuetničkom sukobu, građanskom ratu i sličnom. I sada s te pozicije neki misle da Srbija nije najveći krivac. Oni zato žele odobrovoljiti Srbiju, a ne je suočiti s njezinom prošlošću. Na žalost, i srbijanske prodemokratske snage na koje se oslanja EU preuzele su na sebe sve grijehe Miloševićeve politike.
• To se čini kako se ne bi dodatno oslabilo proeuropske snage.
- Takvom se tendencijom, naprotiv, stvara dojam da radikali jačaju i ponovno prijete da Srbija može biti remetilački čimbenik. Oni žive u prošlosti. Zadnji izbori, unatoč svemu ovom, pokazuju da su najjače upravo te radikalne opcije, a u njih osim radikala i Miloševićevih socijalista svrstavam i Koštunicu. Više od pola srbijanske skupštine čine upravo te snage. Dakle, EU takvim stavom ne pomaže prodemokratskim snagama, nego omogućava da one antieuropske snage izvlače pogrešne zaključke. Oni misle da treba držati tenzije, odnosno prijetiti kako će se u slučaju neovisnosti Kosova regija destabilizirati. Europa podilazi tim prijetnjama, koje zapravo produljuju agoniju Srbije i regije. Srbiju treba suočiti s njezinom prošlošću jer će se samo tako pomoći prodemokratskim snagama.
• Europa se boji da bi radikali ojačali i osvojili vlast u Srbiji?
Pitanje Kosova je riješeno. Ne mogu sada Rusija i Srbija postati glavni akteri, a ne Zapad koji je 1999. vojno reagirao i ulagao ogromna sredstva i energiju svih ovih godina
- Pa neka radikali osvoje vlast. Ako ne ide drugačije, neka se Srbija na taj način suoči sama sa sobom. Zašto bi se Europa toga bojala? Radikali su krezubi. Srbija više nema nikakve snage da krene na Hrvatsku, Kosovo ili BiH. Neka se konačno vidi da su oni prazna prijetnja Europi, a neka i Srbi konačno vide tko su ti radikali. Mislim da bi se demokratska Srbija konačno uhvatila u koštac s radikalima, jer su oni uzrok izolacije i ovakovog stanja u Srbiji. Ovakvim tetošenjem Srbija ne ide pravim koracima prema Europi.
• No tu je i pitanje BiH. S približavanjem rješenja za Kosovo, iz Republike Srpske stižu prijetnje - ili federacija ili BiH neće biti.
- EU griješi što ne ukazuje na bitnu razliku između sadašnjeg stanja u BiH i na Kosovu. Naime, Republika Srpska jedini je djelomično uspješni projekt iz Miloševićeva programa. Ona je nastala na genocidu i etničkom čiščenju. Uvredljivo je uspoređivati Kosovo i Republiku Srpsku. Tu neme nikave poveznice i međunarodna zajednica to ne bi smjela povezivati, a pogotovo ne kompenzirati.
• Srbijina je politika sada takva da se čini kako i na Kosovu želi ostvariti Republiku Srpsku.
- Oni sada očajnički pokušavaju sa svim, uglavnom jalovim prijedlozima. Srbija želi sjeverni dio Kosova. No ako je to tako, onda idemo raspravljati o Preševskoj dolini, dijelu Srbiji koji graniči s Kosovom, gdje su Albanci u većini. Priče o podjeli neće proći. Oni prijete i odlaskom Srba s Kosova. Moja je logika ova, Srbi će prije otići s Kosova ako ono ne dobije neovisnost, jer to bi pojačalo nezadovoljstvo Albanaca. Srbi će profitirati u okružju zadovoljnih Albanaca.
• Koliko pozicija Rusije može otežati rješenje statusa Kosova?
- Rusija po svemu sudeći želi dobiti na vremenu. Iza te srpske priče o Kosovu kao kolijevci srpstva, leži sasvim konkretan interes - na Kosovu su najveće zalihe lignita u Europi, i oni i Rusima očito nude neke aranžmane oko ulaganja u energetiku u vezi s tim.
Drugo, Rusija preko Kosova želi riješiti i neke svoje probleme sa zapadnim partnerima u pitanjima mnogo značajnijima za njih od samog Kosova. Srpska je šansa jedino u nastavku destabilizacije, a ako Rusija pristane na takav srpski plan, onda i ona postaje njezin taoc, pa i čimbenik destabilizacije, ali na puno višem međunarodnom nivou od Srbije. Ne znam odgovara li takva pozicija Rusiji.
No pitam se zašto Srbija kaže da će Kosovu dati suštinsku autonomiju i da se neće miješati u njegove poslove, ali neka ostane u njezinu sastavu. Pitam se što će vam neki teritorij ako njime ne vladate ni na koji način.
• Može li to odgoditi neovisnost?
- To ovisi o poziciji Zapada. Mislim da je stvar riješena, samo je pitanje točnog timinga. Ovo je sada sudačka nadoknada u utakmici koja je rezultatski riješena. Ne mogu sada Rusija i Srbija postati glavni akteri kosovskog problema, a ne Zapad koji je 1999. vojno reagirao i ulagao ogromna sredstva i energiju svih ovih godina.
• Znači li to da ste spremni proglasiti neovisnost i bez konačne odluke UN-a?
- Ne smijemo dozvoliti da budemo moneta za "podkusurivanje" u beskonačnim nadmudrivanjima i igrama. To ne možemo trpjeti. Varijanta da Kosovo samostalno proglasi neovisnost je realna. Naše svrstavanje uz Ahtisaarijev projekt znači da smo ušli u puno partnerstvo s međunarodnom zajednicom, koja je taj plan odobrila. Skupština Kosova, ako bi došlo do te situacije, usvojila bi deklaraciju u kojoj bi prva rečenica glasila "Prihvaćajući Ahtisaarijev plan i polazeći od njegovih odrednica te podrške međunarodne zajednice tom planu, skupština Kosova proglašava neovisnost". Dakle, to ne bi bio jednostrani akt, nego bismo njime dali do znanja da želimo oživotvoriti samo ono što su međunarodni čimbenici od početka podržavali. I u toj varijanti se nadamo da bi nas ključne zemlje koje podržavaju Ahtisaarijev plan i priznale. Za nas su pregovori gotovi.
• Sada se govori da bi takav akt izazvao destabilizaciju regije, pogotovo ako bi i određene zemlje iz regije priznale Kosovo.
- Zašto bi to destabiliziralo regiju, a produljivanje ovakve situacije ne? Osim toga, svaka zemlja ima legitimno pravo priznati drugu. Zašto bi hrvatsko ili makedonsko priznanje Kosova zakompliciralo situaciju? Vjerojatnije je da bi bilo obratno. Hrvatska je rekla da prihvaća Ahtisaarijev plan, a nepriznavanjem Kosova svrstala bi se uz Srbiju, koja ga ne prihvaća. Ne želim pristati na tezu da bi priznavanje Kosova izazvalo krizu, a nepriznavanje ne bi.
• Rekli ste kako Albanci na Kosovu kasne i da su propustili nekoliko šansi da se status Kosova razriješi puno prije?
- Ovo pitanje zaslužuje malo dulju elaboraciju. Naime, kada se osamdesetih iz Beograda nasrnulo na Kosovo te se nasilno izmijenio srbijanski ustav, druge se republike nisu pretjerano miješale, prvo zato jer su imale i svojih briga, ali i misleći da će se Milošević time zadovoljiti. Kada je to klupko rata i stradanja otpočelo, svi su imali većih briga, a mi smo ovdje mislili da će međunarodna zajednica reagirati i zaustaviti tu ratnu politiku Beograda. No kako se to nije dogodilo, i ovdje je 1998. i 1999. otpočeo krvavi rat, koji je konačno NATO-ovom intervencijom okončan, a time je zavšila svaka, pa i najmanja efektivna vlast Srbije nad Kosovom. Tada je okončana represija Srbije na Kosovo, odnosno ovdašnje Albance. Nakon toga mi smo naše pravo na neovisnost delegirali, odnosno prenijeli na međunarodnu zajednicu. Sada očekujemo da se prema Ahtisaarijevu planu, koji ima mandat Vijeća Sigurnosti UN-a, ostvari neovisnost.
Vlado Vurušić
• Međutim, upravo je sada taj proces usporen, to pravo osporavaju iz Srbije, a međunarodna se zajednica počela kolebati.
- Nije stvar u kolebanju nego više u nekoj vrsti nesnalaženja i krivih procjena. No valja podsjetiti da je sve počelo krajem osamdesetih nasrtajem Miloševićeva režima na tadašnji ustavni položaj Kosova. Prema Ustavu iz 1974. godine, Kosovo je po svim elementima i sadržaju, iako po određenju autonomna pokrajina, imalo status federalne jedinice. Gotovo je u svemu bilo zastupljeno u organima Federacije, sa svim pravima i obvezama, i imalo je neke slabašne veze sa Srbijom. No odjeci su tadašnje politike Srbije prema Kosovu i sada, već gotovo sedam godina nakon pada Miloševića, na svoj način živi, odnosno žilavi. I podržavaju ih one snage koje ne bi smjele biti nastavljači ijednog segmenta politike odbačenog srbijanskog režima.
Na žalost, preuzeli su je i sadašnji srbijanski političari koji se u Europi vole deklarirati proeuropskima i demokratskima snagama. Kosovo je bilo i ostalo lakmus papir za oslikavanje jedne agresivne, hegemonističke politike i ne mogu se oteti dojmu da se, bez obzira na deklarativnu proeuropksu politiku, među njima osjeća žal zbog toga što se proklamirani Miloševićevi ciljevi nisu ostvarili. Izgubili su ratove, nedavno je otišla i Crna Gora, a sada kao da misle sve to nadoknaditi inatom oko Kosova.
• Je li ponašanje Albanaca proteklih godina uvijek bilo svrhovito?
- Mislim da tek sada, kada dobijemo neovisnost, dolazi vrijeme da se pozabavimo objektivnom političkom analizom politike pokojnog predsjednika Rugove i njegovim gandijevskim pristupom, time je li povjerenje u međunarodnu zajednicu bilo preveliko i time je li igranje samo na tu kartu bilo pogrešno. Nije bila greška to što smo se oslanjali na Zapad, u prvom redu na SAD, jer se to podrazumijevalo, ali treba preispitati je li bilo ispravno igrati isključivo na tu kartu. Htjeli smo izbjeći velike žrtve i razaranja, jer smo znali da će Milošević prema nama biti najbeskrupulozniji. Ali, eto, ni takva politika nije onemogućila Miloševića da i ovdje počini genocid.
Neka radikali u Srbiji osvoje vlast. Ako ne ide drugačije, neka se Srbija na taj način suoči sama sa sobom. Neka se konačno vidi da su oni prazna prijetnja Europi
|
No tu ostaje pitanje bi li možda takva politika dovela do većih žrtava i razaranja. Uvjeren sam da bi se stvari brže rješavale. No sada smo tu gdje jesmo. Prihvaćamo Ahtisaarijev plan nadgledanja neovisnosti s pojačanin nadzorom u civilnoj i sigurnosnoj komponeti. Ali ta pojačana međunarodna prisutnost nije ni eksperiment, niti probni period, pa ako ne ide, sve se vraća u prvobitno stanje.
• U Srbiji sve političke snage tvrde da neće pristati na neovisnost Kosova.
- U Srbiji je svima jasno da Kosovo više nikad neće biti dio Srbije. To Kosovo nije od lipnja 1999. godine. Svi argumenti da se Srbiji otima 15 posto teritorija, ili da se neovisnost Kosova protivi povelji UN-a o teritorijalnom integritetu suverene države šuplji su i sa stanovišta su međunarodnog prava neosnovani.
Međunarodna se zajednica pitanjem statusa Kosova bavi puno dulje nego što Srbija ima status neovisne države. Naime, ne zaboravimo da je Srbija stekla nezavisnost tek nakon crnogorskog referenduma u svibnju 2006. godine.
Pretenzije Srbije prema Kosovu temelje se na politici represije i sile od 1989. godine, a ne na stanju ustanovljenom demokratskom procedurom.
• Stvara se dojam da Srbija gubi Kosovo.
- To je besmislena tvrdnja, jer kako možete izgubiti nešto što nije vaše?! Ako ste nešto uzeli na silu ili krađom, vama će to sud oduzeti. Problem je i među našim kosovskim političarima koji, povedeni taštinom da ih se zapiše u povijest kao one koji su donijeli neovisnost, ne koriste argument da smo u posljednjem legitimnom ustavnom stanju, prema Ustavu SFRJ, Srbije i Kosova iz 1974., imali status federalne jedinice i da prema ta tri ustava Srbija nije imala pravo odlučivati o statusu Kosova.
• Zašto to ne čine?
- Zato da se nama koji smo tada izborili takav položaj Kosova ne oda priznanje za to. Osim
toga, pogrešno se tumače stavovi Badinterove komisije na osnovu koje su svi ostali stekli pravo na neovisnost. Komisija je krenula od zatečenog stanja 1991. godine i nije uzela u obzir da su dvije federalne jedinice Kosovo i Vojvodina silom izgubile svoj dotadašnji ustavni položaj federalnih jedinica.
Nitko nam ne osporava da se i mi pozovemo na Ustav iz 1974. godine. I tu je ključna greška naših pregovarača, jer time bi svaki ustavno-pravni argument Beograda izbili iz ruku. Sve bi bilo bolje da je prije tri-četiri godine riješen status kakav se predlaže sada. No ovdašnja je javnost bila "naštimana" na to da će se sve riješiti tijekom 2006. godine. Tako je bilo obećano. Ali tada se sve oduljilo zbog srbijanskih izbora, a sada je i taj argument potrošen, a riješenje, iako se nazire, još nije doneseno.
• Postaje li Kosovo žrtva mišljenja da se Srbiju ne smije više kažnjavati, odnosno da se ovakvim rješenjem odmaže ionako slabim proeuropskim tendencijama u toj zemlji?
- Tu je riječ o dvjema stvarima - kosovsko je pitanje izneseno na međunarodnu arbitražu, a to zahtijeva ista prava obiju strana i što pravedniju odluku.
Druga je pogreška to što još od rata u Hrvatskoj i BiH međunarodna zajednica, pogotovo neke europske zemlje, nije sasvim raščistila s tim da je na te dvije zemlje, kao i na Kosovo, srpska strana izvršila agresiju. I zato i danas neki tvrde da se radilo o međuetničkom sukobu, građanskom ratu i sličnom. I sada s te pozicije neki misle da Srbija nije najveći krivac. Oni zato žele odobrovoljiti Srbiju, a ne je suočiti s njezinom prošlošću. Na žalost, i srbijanske prodemokratske snage na koje se oslanja EU preuzele su na sebe sve grijehe Miloševićeve politike.
• To se čini kako se ne bi dodatno oslabilo proeuropske snage.
- Takvom se tendencijom, naprotiv, stvara dojam da radikali jačaju i ponovno prijete da Srbija može biti remetilački čimbenik. Oni žive u prošlosti. Zadnji izbori, unatoč svemu ovom, pokazuju da su najjače upravo te radikalne opcije, a u njih osim radikala i Miloševićevih socijalista svrstavam i Koštunicu. Više od pola srbijanske skupštine čine upravo te snage. Dakle, EU takvim stavom ne pomaže prodemokratskim snagama, nego omogućava da one antieuropske snage izvlače pogrešne zaključke. Oni misle da treba držati tenzije, odnosno prijetiti kako će se u slučaju neovisnosti Kosova regija destabilizirati. Europa podilazi tim prijetnjama, koje zapravo produljuju agoniju Srbije i regije. Srbiju treba suočiti s njezinom prošlošću jer će se samo tako pomoći prodemokratskim snagama.
• Europa se boji da bi radikali ojačali i osvojili vlast u Srbiji?
Pitanje Kosova je riješeno. Ne mogu sada Rusija i Srbija postati glavni akteri, a ne Zapad koji je 1999. vojno reagirao i ulagao ogromna sredstva i energiju svih ovih godina
|
|
• No tu je i pitanje BiH. S približavanjem rješenja za Kosovo, iz Republike Srpske stižu prijetnje - ili federacija ili BiH neće biti.
- EU griješi što ne ukazuje na bitnu razliku između sadašnjeg stanja u BiH i na Kosovu. Naime, Republika Srpska jedini je djelomično uspješni projekt iz Miloševićeva programa. Ona je nastala na genocidu i etničkom čiščenju. Uvredljivo je uspoređivati Kosovo i Republiku Srpsku. Tu neme nikave poveznice i međunarodna zajednica to ne bi smjela povezivati, a pogotovo ne kompenzirati.
• Srbijina je politika sada takva da se čini kako i na Kosovu želi ostvariti Republiku Srpsku.
- Oni sada očajnički pokušavaju sa svim, uglavnom jalovim prijedlozima. Srbija želi sjeverni dio Kosova. No ako je to tako, onda idemo raspravljati o Preševskoj dolini, dijelu Srbiji koji graniči s Kosovom, gdje su Albanci u većini. Priče o podjeli neće proći. Oni prijete i odlaskom Srba s Kosova. Moja je logika ova, Srbi će prije otići s Kosova ako ono ne dobije neovisnost, jer to bi pojačalo nezadovoljstvo Albanaca. Srbi će profitirati u okružju zadovoljnih Albanaca.
• Koliko pozicija Rusije može otežati rješenje statusa Kosova?
- Rusija po svemu sudeći želi dobiti na vremenu. Iza te srpske priče o Kosovu kao kolijevci srpstva, leži sasvim konkretan interes - na Kosovu su najveće zalihe lignita u Europi, i oni i Rusima očito nude neke aranžmane oko ulaganja u energetiku u vezi s tim.
Drugo, Rusija preko Kosova želi riješiti i neke svoje probleme sa zapadnim partnerima u pitanjima mnogo značajnijima za njih od samog Kosova. Srpska je šansa jedino u nastavku destabilizacije, a ako Rusija pristane na takav srpski plan, onda i ona postaje njezin taoc, pa i čimbenik destabilizacije, ali na puno višem međunarodnom nivou od Srbije. Ne znam odgovara li takva pozicija Rusiji.
No pitam se zašto Srbija kaže da će Kosovu dati suštinsku autonomiju i da se neće miješati u njegove poslove, ali neka ostane u njezinu sastavu. Pitam se što će vam neki teritorij ako njime ne vladate ni na koji način.
• Može li to odgoditi neovisnost?
- To ovisi o poziciji Zapada. Mislim da je stvar riješena, samo je pitanje točnog timinga. Ovo je sada sudačka nadoknada u utakmici koja je rezultatski riješena. Ne mogu sada Rusija i Srbija postati glavni akteri kosovskog problema, a ne Zapad koji je 1999. vojno reagirao i ulagao ogromna sredstva i energiju svih ovih godina.
• Znači li to da ste spremni proglasiti neovisnost i bez konačne odluke UN-a?
- Ne smijemo dozvoliti da budemo moneta za "podkusurivanje" u beskonačnim nadmudrivanjima i igrama. To ne možemo trpjeti. Varijanta da Kosovo samostalno proglasi neovisnost je realna. Naše svrstavanje uz Ahtisaarijev projekt znači da smo ušli u puno partnerstvo s međunarodnom zajednicom, koja je taj plan odobrila. Skupština Kosova, ako bi došlo do te situacije, usvojila bi deklaraciju u kojoj bi prva rečenica glasila "Prihvaćajući Ahtisaarijev plan i polazeći od njegovih odrednica te podrške međunarodne zajednice tom planu, skupština Kosova proglašava neovisnost". Dakle, to ne bi bio jednostrani akt, nego bismo njime dali do znanja da želimo oživotvoriti samo ono što su međunarodni čimbenici od početka podržavali. I u toj varijanti se nadamo da bi nas ključne zemlje koje podržavaju Ahtisaarijev plan i priznale. Za nas su pregovori gotovi.
• Sada se govori da bi takav akt izazvao destabilizaciju regije, pogotovo ako bi i određene zemlje iz regije priznale Kosovo.
- Zašto bi to destabiliziralo regiju, a produljivanje ovakve situacije ne? Osim toga, svaka zemlja ima legitimno pravo priznati drugu. Zašto bi hrvatsko ili makedonsko priznanje Kosova zakompliciralo situaciju? Vjerojatnije je da bi bilo obratno. Hrvatska je rekla da prihvaća Ahtisaarijev plan, a nepriznavanjem Kosova svrstala bi se uz Srbiju, koja ga ne prihvaća. Ne želim pristati na tezu da bi priznavanje Kosova izazvalo krizu, a nepriznavanje ne bi.
• Rekli ste kako Albanci na Kosovu kasne i da su propustili nekoliko šansi da se status Kosova razriješi puno prije?
- Ovo pitanje zaslužuje malo dulju elaboraciju. Naime, kada se osamdesetih iz Beograda nasrnulo na Kosovo te se nasilno izmijenio srbijanski ustav, druge se republike nisu pretjerano miješale, prvo zato jer su imale i svojih briga, ali i misleći da će se Milošević time zadovoljiti. Kada je to klupko rata i stradanja otpočelo, svi su imali većih briga, a mi smo ovdje mislili da će međunarodna zajednica reagirati i zaustaviti tu ratnu politiku Beograda. No kako se to nije dogodilo, i ovdje je 1998. i 1999. otpočeo krvavi rat, koji je konačno NATO-ovom intervencijom okončan, a time je zavšila svaka, pa i najmanja efektivna vlast Srbije nad Kosovom. Tada je okončana represija Srbije na Kosovo, odnosno ovdašnje Albance. Nakon toga mi smo naše pravo na neovisnost delegirali, odnosno prenijeli na međunarodnu zajednicu. Sada očekujemo da se prema Ahtisaarijevu planu, koji ima mandat Vijeća Sigurnosti UN-a, ostvari neovisnost.
|
Propustili smo nekoliko šansi
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....