Kada je stanovništvo Sjedinjenih Država 1915. doseglo 100 milijuna ljudi, to se smatralo znakom američke ekonomske i geopolitičke važnosti. Kada je 20. studenoga 1967. doseglo 200 milijuna, taj se trenutak u 11.03 slavio otkucavanjem golemog sata u američkom ministarstvu trgovine u Washingtonu, gomila u predvorju ovacijama je prekinula govor predsjednika Lyndona Johnsona o veličini Amerike, a mediji su s oduševljenjem prihvatili sveamerički moto "što veće, to bolje".
No, kada sutra u 7.46 po istočnoameričkom vremenu Sjedinjene Države dobiju svog 300-milijuntog stanovnika, službenih proslava neće biti. Razlog za to je činjenica da se porast američkog stanovništva danas velikim dijelom može zahvaliti imigraciji a ne natalitetu, a porozna granica nije nešto što bi američki političari htjeli dodatno isticati.
Američki zavod za statistiku procjenjuje da Sjedinjene Države svakih 11 sekundi dobiju novog stanovnika - svakih sedam sekundi jedan se rodi, svakih 13 sekundi jedan umire, a svaku 31 sekundu jedan se doseli iz inozemstva. Imigranti, legalni i ilegalni, odgovorni su za oko 40 posto rasta američkog stanovništva.
Prije 39 godina imali su 98,9 milijuna automobila, a danas ih je 237,2 milijuna.
Prosječni Amerikanac troši triput više vode od prosječnog stanovnika našeg planeta, a svakog dana izbaci 2,3 kilograma smeća, pet puta više nego ljudi u zemljama u razvoju.
Zagađenje je 40 posto američkih rijeka učinilo nepogodnim za lovljenje ribe i kupanje.
Američki demograf William Frey iz instituta Brookings predviđa da će prijelomnicu označiti "hispanski dječak kojeg će u okolici Los Angelesa roditi majka Meksikanka". No, zavod za statitisku tvrdi da je gotovo nemoguće utvrditi hoće li 300-milijunti Amerikanac, koji dolazi samo 39 godina nakon 200-milijuntog, biti tek rođena beba ili već sasvim odrastao imigrant željan zarade.
Amerika se po sastavu stanovništva, kulturi i stilu života dramatično promijenila u tih 39 godina. Obitelj se smanjila s prosječnih 3,3 člana na 2,6, broj žena koje rade povećao sa 41 posto na 58, a Jacob i Emily kao najpopularnija imena zamijenila su Michaela i Lisu.
No, najveća se promjena dogodila u etničkom sastavu stanovništva. Godine 1967. bijelci su činili 84 posto stanovništva, crnci 11 posto, a broj hispanaca i azijata bio je zanemariv - četiri, odnosno jedan posto. Samo pet posto stanovnika tada su bili imigranti, većinu su činili Talijani. Danas je imigranata 12 posto, a odnosi među rasama u potpunosti su se izmijenili: bijelci čine 67 posto, hispanci 15, crnci 13, a azijati pet. Hispanci, koji su pretekli crnce, čine 36 posto od 100 milijuna novih stanovnika u posljednja četiri desetljeća, i to ne samo zbog naseljavanja, nego i zbog prilično visokog nataliteta. Do 2050., bijelci nehispanskog podrijetla činit će tek 50 posto, hispanaca će biti 24, crnaca 15, azijata osam posto.
Zbog ovih podataka mnogi u Sjedinjenim Državama vijest o novoj prijelomnici u broju stanovnika dočekuju sa strepnjom.
Aktivisti koji se protive imigraciji tvrde da stanovništvo raste prebrzo, da su gradovi sve napučeniji, ceste sve zakrčenije, škole pretrpane. Sve veća raznolikost, kako tvrdi jedan od najutjecajnijih svjetskih politologa, profesor Robert Putnam s Harvarda, društvu donosi sve veće nepovjerenje i sve veću izolaciju. Njegova istraživanja pokazuju da ljudi koji žive u etnički i rasno raznolikijim zajednicama imaju manje povjerenja jedni prema drugima.
No, druga strana tvrdi da je upravo imigracija učinila Ameriku jedinom industrijaliziranom zemljom čije stanovništvo raste. Tijekom 90-ih američko stanovništvo poraslo je za 13 posto, što je pet put više od prosjeka drugih industrijaliziranih zemalja.
To je Ameriku spasilo golemog problema starenja stanovništva s kakvim je suočena primjerice Europa (istina, i američko društvo stari, ali srednja dob i dalje je 36,5 godina). Uz to, tvrde zagovornici imigracije, problem napučenosti Amerike nije u velikom broju stanovnika nego u njihovu rasporedu. U SAD-u i dalje na kvadratni kilometar živi 33,6 stanovnika, u usporedbi sa 120 u Europi ili 360 u Japanu.
Tu je stoga i drugi važan način na koji se Amerika promijenila u 39 godina. Velika je promjena nastala kad je riječ o mjestu gdje Amerikanci žive. Više od polovice američke populacije nagurano je u gradovima uz obale, uključujući i Meksički zaljev i Velika jezera. Demografski centar zemlje polako se premješta sa sjeveroistoka, gdje je rođena moderna Amerika, na jug i zapad. Tri države s najvećim rastom stanovništva su Nevada, Arizona i Teksas, u kojem je stanovništvo samo od 2000. do 2004. poraslo gotovo 17 posto. Od velikih gradova najbrže raste Riverside u Kaliforniji, 80 kilometara istočno od Los Angelesa. Od manjih gradova tu je Elk Grove, predgrađe Sacramenta, također u Kaliforniji. Od okruga najbrži je rast zabilježio Flagler County na Floridi, sjeverno od Daytona Beacha.
Više od polovice Amerikanaca živi u 10 od 50 saveznih država, uglavnom uz obale. U čitavoj Oklahomi živi tek dvostruko više ljudi nego na području Dallasa i Fort Wortha. Kako tradicionalne sunčane destinacije poput Floride, Teksasa i Kalifornije postaju neizdrživo napučene, naseljavanje je počelo i u "novom Sunčanom pojasu", više prema unutrašnjosti, u Arizoni, Nevadi, Georgiji i Tennesseeju.
No, golemi prostori Velikih ravnica, kulturne kolijevke američkih kauboja, rančera i života na nepreglednom otvorenom prostoru sve su napušteniji, a ljudi se sele u gradove, odnosno u predgrađa. U proteklih stotinu godina postotak Amerikanaca koji žive u predgrađima koja se šire unedogled oko svakog većeg grada udvostručio se na 80 posto. Farmeri nestaju: 1967. bilo ih je 3,2 milijuna, danas ih je 2,1 milijun. To pak mijenja odnos Amerikanaca prema zemlji i pojam američkog sna. Koncept "granice", života pod vedrim nebom, i dalje postoji na filmovima, ali tako živi malen broj ljudi.
Promjene u stanovništvu utječu i na okoliš. Efekti rasta populacije uglavnom se vide na prilazima gradovima, a sve zahvaljujući vjerovanju da je veće nužno i bolje. Veći automobili, veći šoping centri, veće kuće, veće udaljenosti između doma i posla. Sjedinjene Države imaju pet posto svjetske populacije, ali troše 25 posto energije i ispuštaju 25 posto stakleničkih plinova. Prosječni Amerikanaca danas zauzima oko 20 posto više zemlje za stanovanje, školovanje, šoping i putovanje nego prije 20 godina. Oko 12.000 hektara farmi svaki dan završava pod betonom, a taj se trend ubrzava.
Istovremeno, ekonomski se Amerika sve više raslojava, iako sve veći broj Amerikanaca ima priliku živjeti američki san. Siromašni su ostali siromašni, ali su bogati postali još bogatiji. Dohodak 20 posto najsiromašnijih domaćinstava u 39 godina povećao se za oko 35 posto, a slično je i sa srednje bogatim obiteljima. No zato se dohodak 20 posto najbogatijih povećao 80 posto, a dohodak pet posto najbogatijih udvostručio. Prema statistikama, 40 posto najbogatijih domaćinstava imalo je u prosjeku dvije plaće, sljedećih 40 posto jednu, dok među najsiromašnijih 20 posto domaćinstava nije imalo ni jednog stalno zaposlenog. Ipak, 68,9 posto Amerikanaca danas živi u vlastitoj kući, u usporedbi sa 63,6 posto 1967. ili 45,9 posto 1915. godine. Imigranti se pritom nisu loše snašli, barem prema statistikama. Azijati tako zarađuju više od bijelaca, a hispanci više od crnaca.
ATLANTA - Bobby Woo kaže da jedva čeka da Amerika dobije 300-milijuntog stanovnika kako bi se pozornost usmjerila na nekog drugog.
Iako kaže da mu je bila čast što ga je 1967., kada je rođen u Atlanti, časopis Life proglasio 200-milijuntim Amerikancem, danas se smije činjenici da je trebao predstavljati "prosječnog Amerikanca".
Kako kaže demograf William Frey s instituta Brookings, tih je godina to trebalo biti bijelo dijete rođeno u predgrađu, no počast je otišla Woou, čija je majka imigrirala s juga Kine kada joj je bilo 15 godina i čiju cijelu obitelj čine ljudi azijskog podrijetla.
Aktivisti koji se protive imigraciji tvrde da stanovništvo raste prebrzo, da su gradovi sve napučeniji, škole pretrpane. Sve veća raznolikost, tvrdi jedan od najutjecajnijih svjetskih politologa, profesor Robert Putnam s Harvarda, društvu donosi sve veće nepovjerenje i sve veću izolaciju.
Nikolina Šajn
No, kada sutra u 7.46 po istočnoameričkom vremenu Sjedinjene Države dobiju svog 300-milijuntog stanovnika, službenih proslava neće biti. Razlog za to je činjenica da se porast američkog stanovništva danas velikim dijelom može zahvaliti imigraciji a ne natalitetu, a porozna granica nije nešto što bi američki političari htjeli dodatno isticati.
Američki zavod za statistiku procjenjuje da Sjedinjene Države svakih 11 sekundi dobiju novog stanovnika - svakih sedam sekundi jedan se rodi, svakih 13 sekundi jedan umire, a svaku 31 sekundu jedan se doseli iz inozemstva. Imigranti, legalni i ilegalni, odgovorni su za oko 40 posto rasta američkog stanovništva.
Prije 39 godina imali su 98,9 milijuna automobila, a danas ih je 237,2 milijuna.
Prosječni Amerikanac troši triput više vode od prosječnog stanovnika našeg planeta, a svakog dana izbaci 2,3 kilograma smeća, pet puta više nego ljudi u zemljama u razvoju.
Zagađenje je 40 posto američkih rijeka učinilo nepogodnim za lovljenje ribe i kupanje.
|
Prosječni Amerikanac provodi 47 sati godišnje sjedeći u autu u gužvi na autocesti, u usporedbi sa 16 sati prije 20 godina.
|
Američki demograf William Frey iz instituta Brookings predviđa da će prijelomnicu označiti "hispanski dječak kojeg će u okolici Los Angelesa roditi majka Meksikanka". No, zavod za statitisku tvrdi da je gotovo nemoguće utvrditi hoće li 300-milijunti Amerikanac, koji dolazi samo 39 godina nakon 200-milijuntog, biti tek rođena beba ili već sasvim odrastao imigrant željan zarade.
Amerika se po sastavu stanovništva, kulturi i stilu života dramatično promijenila u tih 39 godina. Obitelj se smanjila s prosječnih 3,3 člana na 2,6, broj žena koje rade povećao sa 41 posto na 58, a Jacob i Emily kao najpopularnija imena zamijenila su Michaela i Lisu.
No, najveća se promjena dogodila u etničkom sastavu stanovništva. Godine 1967. bijelci su činili 84 posto stanovništva, crnci 11 posto, a broj hispanaca i azijata bio je zanemariv - četiri, odnosno jedan posto. Samo pet posto stanovnika tada su bili imigranti, većinu su činili Talijani. Danas je imigranata 12 posto, a odnosi među rasama u potpunosti su se izmijenili: bijelci čine 67 posto, hispanci 15, crnci 13, a azijati pet. Hispanci, koji su pretekli crnce, čine 36 posto od 100 milijuna novih stanovnika u posljednja četiri desetljeća, i to ne samo zbog naseljavanja, nego i zbog prilično visokog nataliteta. Do 2050., bijelci nehispanskog podrijetla činit će tek 50 posto, hispanaca će biti 24, crnaca 15, azijata osam posto.
Zbog ovih podataka mnogi u Sjedinjenim Državama vijest o novoj prijelomnici u broju stanovnika dočekuju sa strepnjom.
Aktivisti koji se protive imigraciji tvrde da stanovništvo raste prebrzo, da su gradovi sve napučeniji, ceste sve zakrčenije, škole pretrpane. Sve veća raznolikost, kako tvrdi jedan od najutjecajnijih svjetskih politologa, profesor Robert Putnam s Harvarda, društvu donosi sve veće nepovjerenje i sve veću izolaciju. Njegova istraživanja pokazuju da ljudi koji žive u etnički i rasno raznolikijim zajednicama imaju manje povjerenja jedni prema drugima.
No, druga strana tvrdi da je upravo imigracija učinila Ameriku jedinom industrijaliziranom zemljom čije stanovništvo raste. Tijekom 90-ih američko stanovništvo poraslo je za 13 posto, što je pet put više od prosjeka drugih industrijaliziranih zemalja.
To je Ameriku spasilo golemog problema starenja stanovništva s kakvim je suočena primjerice Europa (istina, i američko društvo stari, ali srednja dob i dalje je 36,5 godina). Uz to, tvrde zagovornici imigracije, problem napučenosti Amerike nije u velikom broju stanovnika nego u njihovu rasporedu. U SAD-u i dalje na kvadratni kilometar živi 33,6 stanovnika, u usporedbi sa 120 u Europi ili 360 u Japanu.
Tu je stoga i drugi važan način na koji se Amerika promijenila u 39 godina. Velika je promjena nastala kad je riječ o mjestu gdje Amerikanci žive. Više od polovice američke populacije nagurano je u gradovima uz obale, uključujući i Meksički zaljev i Velika jezera. Demografski centar zemlje polako se premješta sa sjeveroistoka, gdje je rođena moderna Amerika, na jug i zapad. Tri države s najvećim rastom stanovništva su Nevada, Arizona i Teksas, u kojem je stanovništvo samo od 2000. do 2004. poraslo gotovo 17 posto. Od velikih gradova najbrže raste Riverside u Kaliforniji, 80 kilometara istočno od Los Angelesa. Od manjih gradova tu je Elk Grove, predgrađe Sacramenta, također u Kaliforniji. Od okruga najbrži je rast zabilježio Flagler County na Floridi, sjeverno od Daytona Beacha.
Više od polovice Amerikanaca živi u 10 od 50 saveznih država, uglavnom uz obale. U čitavoj Oklahomi živi tek dvostruko više ljudi nego na području Dallasa i Fort Wortha. Kako tradicionalne sunčane destinacije poput Floride, Teksasa i Kalifornije postaju neizdrživo napučene, naseljavanje je počelo i u "novom Sunčanom pojasu", više prema unutrašnjosti, u Arizoni, Nevadi, Georgiji i Tennesseeju.
No, golemi prostori Velikih ravnica, kulturne kolijevke američkih kauboja, rančera i života na nepreglednom otvorenom prostoru sve su napušteniji, a ljudi se sele u gradove, odnosno u predgrađa. U proteklih stotinu godina postotak Amerikanaca koji žive u predgrađima koja se šire unedogled oko svakog većeg grada udvostručio se na 80 posto. Farmeri nestaju: 1967. bilo ih je 3,2 milijuna, danas ih je 2,1 milijun. To pak mijenja odnos Amerikanaca prema zemlji i pojam američkog sna. Koncept "granice", života pod vedrim nebom, i dalje postoji na filmovima, ali tako živi malen broj ljudi.
Promjene u stanovništvu utječu i na okoliš. Efekti rasta populacije uglavnom se vide na prilazima gradovima, a sve zahvaljujući vjerovanju da je veće nužno i bolje. Veći automobili, veći šoping centri, veće kuće, veće udaljenosti između doma i posla. Sjedinjene Države imaju pet posto svjetske populacije, ali troše 25 posto energije i ispuštaju 25 posto stakleničkih plinova. Prosječni Amerikanaca danas zauzima oko 20 posto više zemlje za stanovanje, školovanje, šoping i putovanje nego prije 20 godina. Oko 12.000 hektara farmi svaki dan završava pod betonom, a taj se trend ubrzava.
Istovremeno, ekonomski se Amerika sve više raslojava, iako sve veći broj Amerikanaca ima priliku živjeti američki san. Siromašni su ostali siromašni, ali su bogati postali još bogatiji. Dohodak 20 posto najsiromašnijih domaćinstava u 39 godina povećao se za oko 35 posto, a slično je i sa srednje bogatim obiteljima. No zato se dohodak 20 posto najbogatijih povećao 80 posto, a dohodak pet posto najbogatijih udvostručio. Prema statistikama, 40 posto najbogatijih domaćinstava imalo je u prosjeku dvije plaće, sljedećih 40 posto jednu, dok među najsiromašnijih 20 posto domaćinstava nije imalo ni jednog stalno zaposlenog. Ipak, 68,9 posto Amerikanaca danas živi u vlastitoj kući, u usporedbi sa 63,6 posto 1967. ili 45,9 posto 1915. godine. Imigranti se pritom nisu loše snašli, barem prema statistikama. Azijati tako zarađuju više od bijelaca, a hispanci više od crnaca.
ATLANTA - Bobby Woo kaže da jedva čeka da Amerika dobije 300-milijuntog stanovnika kako bi se pozornost usmjerila na nekog drugog.
Iako kaže da mu je bila čast što ga je 1967., kada je rođen u Atlanti, časopis Life proglasio 200-milijuntim Amerikancem, danas se smije činjenici da je trebao predstavljati "prosječnog Amerikanca".
Kako kaže demograf William Frey s instituta Brookings, tih je godina to trebalo biti bijelo dijete rođeno u predgrađu, no počast je otišla Woou, čija je majka imigrirala s juga Kine kada joj je bilo 15 godina i čiju cijelu obitelj čine ljudi azijskog podrijetla.
|
Kineskinja rodila 200-milijuntog Amerikanca
|
Aktivisti koji se protive imigraciji tvrde da stanovništvo raste prebrzo, da su gradovi sve napučeniji, škole pretrpane. Sve veća raznolikost, tvrdi jedan od najutjecajnijih svjetskih politologa, profesor Robert Putnam s Harvarda, društvu donosi sve veće nepovjerenje i sve veću izolaciju.
|
Profesor Robert Putnam
|
Nikolina Šajn
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....