Bata. Gigantski proizvođač cipela, koji vrlo dobro poznajemo na ovim prostorima, doduše dugo pod imenom Borovo, treći put na čelo kompanije dobiva jednog Tomasa. No, ovoga puta više nije ni Tomáš ni Tomas nego Thomas. Čelni čovjek kompanije
Tomas J. Bata (sin osnivača tog inače izvorno češkog brenda) umro je 1. rujna u dobi od 93. godine.
Taj živahni starac svijetu se bio nametnuo izvrsnim trgovačkim i proizvodnim inovacijama, a njegov sin ga je zamijenio na direktorskom mjestu tek 2001. godine. Najmlađi Thomas već se dokazao nekim mudrim poslovnim potezima, a kako i ne bi kada su mu djed i otac bili majstori inovacija, snalažljivi i u nemogućim uvjetima ratova i depresije, doduše možda katkad beskompromisni ili okrutni.
Jeftine batovke
Sve je počelo u gradiću Zlin 1894. godine, kada su ambiciozna braća
Tomáš i
Jan Antonjin Bata, zajedno sa sestrom
Anom, osnovali vlastitu radionicu cipela, iako je takvu imao i njihov otac kod kojega su i naučili zanat. No, Tomáš je želio biti samostalan, imati vlastiti posao.
Nevolje su počele vrlo brzo, ono što je braći dobro krenulo već je bilo na rubu propasti. No, Tomáš, koji je imao izuzetan poduzetnički talent, uspio je s vjerovnicima dogovoriti poravnanje dugova, što produljenjem termina plaćanja, što plaćanjem duga u robi. Sljedeće godine podmirio je dugove i proširio proizvodnju na jeftiniju, laganiju, sezonsku obuću, što je uvelike povećalo proizvodnju.
Tomáš se vješto snalazio sve do tragične smrti 1932. godine u avionskoj nesreći. Njegov je rad obilježila stalna potraga za učinkovitijom proizvodnjom. Inteligentni Tomáš vrlo je dobro shvaćao da ne može napredovati ako se zadrži na postojećoj tehničkoj osnovi proizvodnje (u to vrijeme bilo je normalno da se prozivodnja oslanja na seoske kućne stolare). Otišao je u Frankfurt u potragu za strojevima, o kojima je u Zlinu mogao samo slušati. Nije, doduše, ništa kupio, jer sve je to bilo vrlo skupo i nije imao mogućnost uvesti strojeve na parni pogon, no primijetio je da bolja organizacija proizvodnje uvelike smanjuje potrošnju.
To će postati njegov glavni moto. Nakon što je 1900. godine tvrtka postala javno društvo, uveo je parni pogon, poslije i vlastitu strojarnicu, ali i vlastiti alat po uzoru na ono što je vidio. Uslijedio je novi proizvod na tržištu, prototenisice, tzv. batovke, jeftina platnena obuća koja je ubrzo postala popularna u svim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske. Odlučan širiti svoje carstvo, Tomáš se nije libio otići u SAD, u industrijsku špijunažu. Radio je kao običan radnik u Fordovoj tvornici, ali i u tvornici obuće u Lynnu, a poslije i u tvornicama po Europi (uglavnom Njemačkoj i Engleskoj).
Fascinirao Amerikance
“U Primasensu, u jednoj od najljepših tvornica, radio sam u odjelu za poliranje peta. Tek sam počeo raditi, a radnici su se krenuli okupljati oko mene da vide tu američku budalu. Smatrali su da radim suviše brzo, kako to, po njihovim pretpostavkama, ne dolikuje pravom radniku. U Americi mi se radnici nisu čudili. Tamo sam čak puno zaostajao za svojim kolegama. Tamo su dobri radnici polirali čak 1200 pari cipela tijekom 9-satnog radnog vremena. Moj najveći učinak bio je 800 pari. U Njemačkoj na strojevima istog sistema moglo se ispolirati samo 100 pari, i to tijekom radnog vremena koje je trajalo 10 sati”, zapisao je Bata.
Vrativši se svojoj prozivodnji, Tomáš je odlučio povećati zainteresiranost radnika za što učinkovitiju proizvodnju, što mu je uspjelo uvođenjem nagrađivanja, održavanjem atmosfere straha od gubitka posla, ali i vrlo stroge discipline. Poslije, tijekom 1. svjetskog rata kada je Bata počela proizvoditi čizme za njemačku vojsku, Tomáš je doslovce uveo vojnu disciplinu bez milosti, koja je zatim uvedena i u njegovu školu. Radilo se prekovremeno, jer trebalo je isporučiti 50.000 pari obuće iz tvornice koja prije toga nije imala narudžbu veću od 12.000, radilo se i nedjeljom, besplatno naravno, a sve to uz opravdanje da su potrebe tvornice velike.
No njegov “teror” još je prije toga naišao na pobunu radnika i opći štrajk, ali Tomáš je umjesto da udovolji radnicima otpustio sve koji su se bunili i zaposlio nove, mlade ljude. Uveo je i ugovore sa svim radnicima koji rade u proizvodnji, što je uključivalo globu za one koji ne zadovolje nužni radni učinak, pogriješe u prozivodnji, oštete proizvod i slično. Novac od globe uplaćivao se za socijalna davanja radnicima (Batin potporni fond) pa se Tomáš vješto izvukao da ne gubi ništa od svog profita.
Takav sistem rada omogućio je Bati, posebice nakon izvrsne zarade u ratu, da se počne širiti u inozemstvo. Prvo su osnovana sestrinska društva u SAD-u, Nizozemskoj, Danskoj, Poljskoj i Jugoslaviji. Do 1925. godine polovicu čehoslovačkog izvoza držali su Batini proizvodi.
Moderni pogoni i naselja
Dvije godine nakon toga uvedeni su i novi proizvodi od gume, a zatim se krenulo u gradnju modernih pogona i kompleksa. U novim postrojenjima radnici su radili na tzv. tekućoj traci, što je dodatno snizilo proizvodne troškove. Treba naglasiti da je ono što se danas smatra Tomáševom humanom odlukom - da se oko tvornice grade naselja za radnike - tada imalo samo jedan cilj: povećanje profita, jer je radnicima trebalo manje vremena da dođu na posao. Tek je njegov sin Tomas J. Bata taj model koristio za stvarnu dobrobit svojih zaposlenika.
Uslijedilo je širenje na sve veći broj zemalja, ali i eksportiranje novca za koji je Tomáš od Narodne banke bio “iskamčio” dozvolu. Ubrzo je osnovao i holding društvo “Leader A. G.” u Švicarskoj kako bi osigurao svoj kapital u inozemstvu, a do kraja gospodarske krize 1933. godine ta je tvornica uspjela monopolizirati oko tri četvrtine ukupnog izvoza obuće iz Čehoslovačke, iako je Tomáš poginuo godinu prije. Njegov model upravljanja uspješno je preuzeo njegov brat Jan Antonjin (nekoliko godina je bio u vosjci), a poslije je korporaciju spasio sklapanjem ugovora s nacističkom Njemačkom.
Tomas J. Bata s majkom je bio pobjegao u SAD neposredno prije početka 2. svjetskog rata, dok je njegov stric nastavio ekspanziju Bate po svijetu i zgrtanje golemog profita uz pomoć nacista. Doduše, taj ga je spasonosni posao kasnije stajao svega, jer su ga ubrzo njegovi zemljaci, SAD i Velika Britanija optužili da je pomagač nacista. Zbog toga je živio u Brazilu, sve dok Tomas J. Bata nije osnovao podružnicu u Torontu i poslije tamo prebacio Upravu Bate te u konačnici zamijenio svog psihički iscrpljenog strica.
Mnogo godina kasnije pokušao ga je obraniti na američkom sudu koji ga je optužio za nacistički zločin, tvrdeći da je Jan Antonjin pomagao Židovima iz svoje tvornice tako što je na vrijeme spasio čak 80 njihovih obitelji te da je u tajnosti financirao čehoslovačku vladu u izgnanstvu. Iako nije uspio uvjeriti sud, Tomas J. Bata uspio je spasiti ugled korporacije.
No, Tomas J. u povijesti će ostati zapamćen po nečem drugom - “Batinim cijenama”. Navodno je upravo on prvi uveo cijene koje se ne zaokružuju na okruglu brojku kako bi se proizvod činio jeftinijim, a priča se da je na tu ideju došao u Indiji. Tamo je u svojoj tvornici odredio cijenu od 124,99 rupija kako bi izbjegao plaćanje poreza za robu iznad 125 rupija. Oni koji su ga poznavali intimnije kažu da je bio poseban po tome što ljude nije dijelio na visokopozicionirane i one koji su “obični šljakeri”. Očito je mlađi Tomas od svog oca i strica dobio ono najbolje, a hladnokrvnost prema ljudima nikad nije prihvatio.
Jasminka Komar
Taj živahni starac svijetu se bio nametnuo izvrsnim trgovačkim i proizvodnim inovacijama, a njegov sin ga je zamijenio na direktorskom mjestu tek 2001. godine. Najmlađi Thomas već se dokazao nekim mudrim poslovnim potezima, a kako i ne bi kada su mu djed i otac bili majstori inovacija, snalažljivi i u nemogućim uvjetima ratova i depresije, doduše možda katkad beskompromisni ili okrutni.
Jeftine batovke
Sve je počelo u gradiću Zlin 1894. godine, kada su ambiciozna braća
Tomáš i
Jan Antonjin Bata, zajedno sa sestrom
Anom, osnovali vlastitu radionicu cipela, iako je takvu imao i njihov otac kod kojega su i naučili zanat. No, Tomáš je želio biti samostalan, imati vlastiti posao.
Nevolje su počele vrlo brzo, ono što je braći dobro krenulo već je bilo na rubu propasti. No, Tomáš, koji je imao izuzetan poduzetnički talent, uspio je s vjerovnicima dogovoriti poravnanje dugova, što produljenjem termina plaćanja, što plaćanjem duga u robi. Sljedeće godine podmirio je dugove i proširio proizvodnju na jeftiniju, laganiju, sezonsku obuću, što je uvelike povećalo proizvodnju.
Tomáš se vješto snalazio sve do tragične smrti 1932. godine u avionskoj nesreći. Njegov je rad obilježila stalna potraga za učinkovitijom proizvodnjom. Inteligentni Tomáš vrlo je dobro shvaćao da ne može napredovati ako se zadrži na postojećoj tehničkoj osnovi proizvodnje (u to vrijeme bilo je normalno da se prozivodnja oslanja na seoske kućne stolare). Otišao je u Frankfurt u potragu za strojevima, o kojima je u Zlinu mogao samo slušati. Nije, doduše, ništa kupio, jer sve je to bilo vrlo skupo i nije imao mogućnost uvesti strojeve na parni pogon, no primijetio je da bolja organizacija proizvodnje uvelike smanjuje potrošnju.
|
|
To će postati njegov glavni moto. Nakon što je 1900. godine tvrtka postala javno društvo, uveo je parni pogon, poslije i vlastitu strojarnicu, ali i vlastiti alat po uzoru na ono što je vidio. Uslijedio je novi proizvod na tržištu, prototenisice, tzv. batovke, jeftina platnena obuća koja je ubrzo postala popularna u svim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske. Odlučan širiti svoje carstvo, Tomáš se nije libio otići u SAD, u industrijsku špijunažu. Radio je kao običan radnik u Fordovoj tvornici, ali i u tvornici obuće u Lynnu, a poslije i u tvornicama po Europi (uglavnom Njemačkoj i Engleskoj).
Fascinirao Amerikance
“U Primasensu, u jednoj od najljepših tvornica, radio sam u odjelu za poliranje peta. Tek sam počeo raditi, a radnici su se krenuli okupljati oko mene da vide tu američku budalu. Smatrali su da radim suviše brzo, kako to, po njihovim pretpostavkama, ne dolikuje pravom radniku. U Americi mi se radnici nisu čudili. Tamo sam čak puno zaostajao za svojim kolegama. Tamo su dobri radnici polirali čak 1200 pari cipela tijekom 9-satnog radnog vremena. Moj najveći učinak bio je 800 pari. U Njemačkoj na strojevima istog sistema moglo se ispolirati samo 100 pari, i to tijekom radnog vremena koje je trajalo 10 sati”, zapisao je Bata.
Vrativši se svojoj prozivodnji, Tomáš je odlučio povećati zainteresiranost radnika za što učinkovitiju proizvodnju, što mu je uspjelo uvođenjem nagrađivanja, održavanjem atmosfere straha od gubitka posla, ali i vrlo stroge discipline. Poslije, tijekom 1. svjetskog rata kada je Bata počela proizvoditi čizme za njemačku vojsku, Tomáš je doslovce uveo vojnu disciplinu bez milosti, koja je zatim uvedena i u njegovu školu. Radilo se prekovremeno, jer trebalo je isporučiti 50.000 pari obuće iz tvornice koja prije toga nije imala narudžbu veću od 12.000, radilo se i nedjeljom, besplatno naravno, a sve to uz opravdanje da su potrebe tvornice velike.
|
|
No njegov “teror” još je prije toga naišao na pobunu radnika i opći štrajk, ali Tomáš je umjesto da udovolji radnicima otpustio sve koji su se bunili i zaposlio nove, mlade ljude. Uveo je i ugovore sa svim radnicima koji rade u proizvodnji, što je uključivalo globu za one koji ne zadovolje nužni radni učinak, pogriješe u prozivodnji, oštete proizvod i slično. Novac od globe uplaćivao se za socijalna davanja radnicima (Batin potporni fond) pa se Tomáš vješto izvukao da ne gubi ništa od svog profita.
Takav sistem rada omogućio je Bati, posebice nakon izvrsne zarade u ratu, da se počne širiti u inozemstvo. Prvo su osnovana sestrinska društva u SAD-u, Nizozemskoj, Danskoj, Poljskoj i Jugoslaviji. Do 1925. godine polovicu čehoslovačkog izvoza držali su Batini proizvodi.
Moderni pogoni i naselja
Dvije godine nakon toga uvedeni su i novi proizvodi od gume, a zatim se krenulo u gradnju modernih pogona i kompleksa. U novim postrojenjima radnici su radili na tzv. tekućoj traci, što je dodatno snizilo proizvodne troškove. Treba naglasiti da je ono što se danas smatra Tomáševom humanom odlukom - da se oko tvornice grade naselja za radnike - tada imalo samo jedan cilj: povećanje profita, jer je radnicima trebalo manje vremena da dođu na posao. Tek je njegov sin Tomas J. Bata taj model koristio za stvarnu dobrobit svojih zaposlenika.
|
|
Uslijedilo je širenje na sve veći broj zemalja, ali i eksportiranje novca za koji je Tomáš od Narodne banke bio “iskamčio” dozvolu. Ubrzo je osnovao i holding društvo “Leader A. G.” u Švicarskoj kako bi osigurao svoj kapital u inozemstvu, a do kraja gospodarske krize 1933. godine ta je tvornica uspjela monopolizirati oko tri četvrtine ukupnog izvoza obuće iz Čehoslovačke, iako je Tomáš poginuo godinu prije. Njegov model upravljanja uspješno je preuzeo njegov brat Jan Antonjin (nekoliko godina je bio u vosjci), a poslije je korporaciju spasio sklapanjem ugovora s nacističkom Njemačkom.
Tomas J. Bata s majkom je bio pobjegao u SAD neposredno prije početka 2. svjetskog rata, dok je njegov stric nastavio ekspanziju Bate po svijetu i zgrtanje golemog profita uz pomoć nacista. Doduše, taj ga je spasonosni posao kasnije stajao svega, jer su ga ubrzo njegovi zemljaci, SAD i Velika Britanija optužili da je pomagač nacista. Zbog toga je živio u Brazilu, sve dok Tomas J. Bata nije osnovao podružnicu u Torontu i poslije tamo prebacio Upravu Bate te u konačnici zamijenio svog psihički iscrpljenog strica.
|
|
Mnogo godina kasnije pokušao ga je obraniti na američkom sudu koji ga je optužio za nacistički zločin, tvrdeći da je Jan Antonjin pomagao Židovima iz svoje tvornice tako što je na vrijeme spasio čak 80 njihovih obitelji te da je u tajnosti financirao čehoslovačku vladu u izgnanstvu. Iako nije uspio uvjeriti sud, Tomas J. Bata uspio je spasiti ugled korporacije.
No, Tomas J. u povijesti će ostati zapamćen po nečem drugom - “Batinim cijenama”. Navodno je upravo on prvi uveo cijene koje se ne zaokružuju na okruglu brojku kako bi se proizvod činio jeftinijim, a priča se da je na tu ideju došao u Indiji. Tamo je u svojoj tvornici odredio cijenu od 124,99 rupija kako bi izbjegao plaćanje poreza za robu iznad 125 rupija. Oni koji su ga poznavali intimnije kažu da je bio poseban po tome što ljude nije dijelio na visokopozicionirane i one koji su “obični šljakeri”. Očito je mlađi Tomas od svog oca i strica dobio ono najbolje, a hladnokrvnost prema ljudima nikad nije prihvatio.
OsnivačiOsnivači korporacije Bata bili su braća Tomáš i Jan Antonjin i sestra Ana. Mlađi brat Tomáš bio je mnogo uspješniji u poslu, no tragično je stradao u avionskoj nesreći 1932. godine. Batina obuća bila je popularna na prostoru cijele bivše Jugoslavije, trgovine su otvarane u svim većim gradovima (na fotografiji dućan u zagrebačkoj Vlaškoj ulici). Na periferiji Zagrebe radila je i tvornica guma . Za razliku od svojeg oca i strica, koji su višak profita dijelili isključivo s višerangiranim zaposlenicima, Tomas J. Bata istinski se brinuo za radnike i ukinuo je naplaćivanje globe za slabiji radni učinak. |
Gradnja Borova naseljaTomáš Bata u neposrednoj je blizini Vukovara 1931. godine podigao tada najveću tvornicu obuće i gumene robe u ovom dijelu Europe. Tih je godina postao poznat slogan “Ne bojte se ni kiše ni blata ako nosite kaljače Bata”. Prvo su pogoni bili smješteni u gradskoj luci, a poslije je na čak 70 hektara zemlje sagrađen stambeno-industrijski kompleks, danas poznat pod nazivom Borovo naselje. Naselje je bilo projektirano vrlo moderno, jasno se odvojila industrijska zona od one za stanovanje radnika dok su između tih zona smještene prometnice, kao i prostor za odmor i rekreaciju svih zaposlenika. Između 1932. i 1940. godine sagrađeni su zračna luka, osnovna i stručna škola, društveni dom, kino, robna kuća i stadion. |
Jasminka Komar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....