Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i katolički metropolit zagrebački, izrekao je u Šibeniku, na euharistijskom slavlju o katoličkoj svetkovini svetih triju arkanđela, homiliju koja je izazvala odjek prvo u Dalmaciji, a onda i u njegovoj i Porfirijevoj metropoli hrvatskoj. Ta trojica arkanđela su sv. Mihovil (zapovjednik nebeskih vojski i šef Božje policije, zaštitnik hrvatske policije i hrvatskoga grada Šibenika - eto zašto se ondje svetkovalo), sv. Gabrijel (Božji vjesnik, koji je Mariji navijestio i ona je začela po Duhu svetomu), te sv. Rafael (koji je donosio zdravlje). Lako je pogoditi koji je od njih trojice najčašćeniji u Hrvata - onaj koji vitla mačem, nismo mi narod za ljubav i zdravlje. Pa je u tom ozračju i kardinal zagrebački izrekao jednu od borbenijih svojih homilija, o kojoj se govori.
Red je prvo navesti što je to kardinal rekao, među inim:
“Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači ‘Tko je kao Bog?’ Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: ‘Tko je kao Bog?’, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe! Pitamo danas: dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima (...) Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?”
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast). Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko? Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić? Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara? Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom? Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale.
Vidite li zločin, vidite li kazneno djelo? Naredite vozaču da Vas preveze u DORH, pa tamo ispovjedite te svoje spoznaje odvjetniku države Hrvatske. Veli kardinal u Šibeniku: “Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.” Ma izvrsno. Nije li katolika u Hrvatskoj 86 posto? Pribrojimo li pravoslavne i protestante, nije li kršćana više od 90 posto? Ne urađa li to zajedništvom, pogotovu između katolika i pravoslavnih koji dijele apostolsko nasljeđe, a bogme i kvalitetan suživot na hrvatskim prostorima, ma da bi čovjek riječ rekao kako sve pršti zajedništvom. Kad se bratska srca slože, i olovo Savom plivat’ može (i plivalo je). Kad iziđu na izbore, same svece biraju.
Ili ne? Uh, k vragu, izgleda da ne, objašnjava kardinal: “…kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru - jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor. Moralno zlo nije neka stvar, nego je neka neuredna uporaba stvari.” Koje stvari? Pa one stvari, kako se razabire dalje iz konteksta: “Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio.“ Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama.
Ne mogu se ne sjetiti pastirskog pisma blaženog Stepinca i ostalih biskupa iz ožujka 1941: Evropa grca pod fašizmom, rat je počeo i samo što nije zakucao i na vrata naših roditelja, a on od svih zala vidi “bijelu smrt” i bezbožnu masonsku i komunističku propagandu. Točno, nitko ne može osporiti kontinuitet Stepinčeve crkve. I, tek da usput podsjetimo. Kardinal je lijepo ishvalio svetoga Nikolu Tavelića, koga naziva prvim hrvatskim kanoniziranim svecem. Ako je povijest Hrvatske počela s dolaskom Hrvata - krasno, razdajmo sve ono kamenje iz arheoloških muzeja, ne pripada nam. Ali ako Hrvati nisu zatrli živalj koji im je u Hrvatskoj prethodio, ako su i ti prethodnici konstituirali amalgam koji se nazvao hrvatskim narodom, nisu li sveci iz Hrvatske i sveti Kajo papa, i veliki sveti Jerolim, čiji kardinalski naslov nosi baš monsignor Bozanić? Jučer je bio dan svetoga Jerolima, ali nije Bozaniću palo na um u Dalmaciji častiti njega, koji je u bazi evropske klasične i kršćanske kulture i koga su rado i ini svojatali, nego sveca koji je produbljivao razdor s muslimanima. Eh, križari, križari…