Kolektivni otkaz Zboru i Orkestru Rimske opere, potez nezabilježen u Italiji, donekle je odignuo poklopac s vještičjeg lonca u kojemu se cmare talijanske operne kuće, gdje su također mršave krave pojele one debele. Sada trombonisti i drugi basovi, koji su vodili sindikalne akcije, kukaju da su, očito, “previše zategli konop”, ostali orkestarski svirači i zboristi im predbacuju da su ih “sve upropastili” i “gdje će sada, sa 50 navršenih godina?”, ali to je ona ista naknadna pamet kakvoj se ruga Hašek, kada opisuje kajanje kroničnog pijanca u jutarnjoj mamurnoj glavobolji: “barem da sam lokao nešto kvalitetno…”.
Činjenica je da su sindikalni prosvjedi i štrajkovi na mahove paralizirali Rimsku operu punu godinu dana, da su upropastili ljetnu sezonu u Karakalinim termama, da su doveli u pitanje početak sezone s Verdijevom Aidom 27. studenoga - ali to su davne boljke talijanskih teatara, inače Fellini ne bi imao na temelju čega zasnovati i režirati svoj film Prova d’orchestra (Orkestralni pokus), koji je, rekao bih, najtalijanskije među njegovim najboljim djelima.
Činjenica je da su sindikalci svojim blokadama natjerali Riccarda Mutija da odstupi s dužnosti doživotnoga umjetničkog ravnatelja Opernog kazališta u Rimu i da otkaže pripremu spomenute Aide, ali su toga velikog umjetnika i, na žalost, narcisoidnog diktatora, torpedirali i prije nekoliko godina i članovi orkestra u milanskoj Scali, ali ne zbog sindikalnih reivindikacija, nego zato što je najglasovitije operno kazalište na svijetu uvukao u umjetnički slijepu ulicu, iz koje ju je zatim izvukao Daniel Barenboim, jamačno ne manje zahtjevan - ali skloniji tome da dovodi, a ne da tjera podjednako velike dirigente.
Pravi je problem u tome da je sindikalno natezanje konopca bilo ne uzrok nego posljedica ekonomske krize u kojoj grca sav nacionalni operni pogon u Italiji.
U Italiji, domovini opere, pored mnogih ad hoc opernih družina (kakvih u Hrvatskoj nema, osim rijetkih iznimki), djeluje i 13 stalnih opernih kazališta, jedno na svakih 4,8 milijuna stanovnika (u Hrvatskoj jedno na svaki milijun). Te operne kuće nisu državne ustanove, kao u Hrvatskoj, nego zaklade, ali uz znatnu potporu nacionalnih i lokalnih vlasti. Funkcioniraju po načelu “sezona”: pripremaju se predstava po predstava, svaka se izvodi 4-7 puta i onda je gotovo, dirigenti i solisti idu dalje po drugim projektima, obično ugovorenima dvije godine unaprijed, što znači da nisu na plaći, na kojoj je tehničko osoblje, zbor, orkestar, te naravno uprava.
Njihova prosječna plaća je 60.000 eura godišnje bruto, što bi bilo mjesečno neto oko 2500 eura. I još se bune. Prosječno budu 73 izvedbe godišnje po kazalištu, raspoređenih na 15 opernih i baletnih predstava, većinom premijera. Od tih 13 kuća - osam je u dugovima, ukupno 392.766.000 eura. A onih pet posluju blizu “pozitivne nule”, nema tu nikakvih osjetnih suficita, nije to nogometni pogon.
Za osoblje stalno uposleno - dakle samo za personalni dio “hladnog pogona”, bez ijedne predstave, bez ijednog solista, bez struje, grijanja, tekućeg i izvanrednog održavanja - godišnje se troši 324 milijuna eura. Država, glavni financijer opernog sporta, dala je lani 190 milijuna. Pokrivač je, očito, prekratak. Etatistički koncept je eksplodirao.
U svijetu je na snazi nekoliko koncepata. U Sjedinjenim Državama Amerike operni teatri su zaklade, ali privatne, žive od donatora, skupih ulaznica, te dodatne proizvodnje, Metropolitanove predstave prodaju se širom svijeta, u koncertnim dvoranama gdje se prenose, na DVD-ima itd. U Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj država je glavni financijer. Pariz ima tri operna kazališta, Beč i Pešta po dva. I puna su. Italija je krenula u reformu, jer ne može više ovako. Nema dovoljno novaca ni za svoje muzeje, ni za svoja arheološka nalazišta.
Možda i nisu najvažnija u Evropi, ali eto i manje važno, poput Pompeja, iziskuje stalna ulaganja da se sve ne sruši. Opere, koliko god bile važne kao dio nacionalnoga kulturalnog identiteta, nisu i najvažnije. Zato se potkraj godine mijenja sustav i organiziranja i financiranja, i to stubokom. Sve se nadajući da nije prekasno.
S krajem prosinca bit će raspuštena upravna vijeća svih 13 talijanskih opernih kazališta, a umjesto njih se biraju usmjerivačka vijeća, čiji sam naziv govori da će imati manje ovlasti, dok će veće imati nadintendant, kao upravni i izvršni inokosni organ. Vijeće ga kandidira, ali imenuje ga ministar kulturnih dobara i djelatnosti.
Dakle, delegira ga država, državi i odgovara. Vijeća će imati najviše 7 članova. U njima može biti i privatnik, pod uvjetom da pridonosi godišnje najmanje 5 posto svote koju daje država. Gradonačelnik ostaje predsjednik Vijeća, kao i po dosadašnjem sustavu, ali on može delegirati drugu osobu da ga zastupa. Kontrola troškova postaje stroža: revizorski kolegij čine po jedan predstavnik Ministarstva kulturnih dobara i djelatnosti i Ministarstva ekonomije, te kao treći član jedan od predsjednika knjigovodstvenih sudova.
Dosad je država 60 posto dotacija davala ovisno o broju uposlenih, što znači da je stimulirala one koji su proizvodili manje.
Sada će 50 posto ovisiti o zbiljskoj proizvodnji u prethodnoj godini, do 25 posto o sposobnosti zaklade da sama pribavi novac iz drugih izvora, a zadnja četvrtina će ovisiti o ocjeni umjetničkog dosega prethodne sezone, po ocjeni stručnog povjerenstva koje imenuje Ministarstvo.
Naravno, prostor za manipulacije i politička natezanja ostaje, ali se barem doima bitno manjim. I, što je najvažnije, operni teatri koji posluju pozitivno imat će više slobode u raspoređivanju i trošenju zarađenoga.
Neki kažu da je nevolja najbolji učitelj. Vidjet ćemo. I čuti, jer ipak je posrijedi opera.