Bez kajanja nema ni oprosta grijeha

Počelo je idilično: najavom da će Silvio Berlusconi pribivati Perdonanzi u L’Aquili, kao prvi talijanski premijer u 149 godina Italije, te da će potom, na svečanoj večeri, lijepo sjesti zajedno s kardinalom državnim tajnikom Tarcisiom Bertoneom.



Večera je otkazana, nije bilo zajedničkog slikanja s Bertoneom, pa nije bilo ni prilike poslije naširoko pričati kako Vatikan podržava Berlusconija. O tome su se raspisali po svijetu, dan nakon nas i Wall Street Journal na pet stupaca.



Ostavši bez večere, Berlusconi je odustao i od Perdonanze, te je onamo poslao svoga tihog, samozatajnog, ali moćnog zamjenika Giannija Lettu, koji s uvijek ljubeznim osmijehom drži sve konce, a osobito tajnih službi i specijalnih operacija.

Šteta, uistinu šteta, ako Berlusconi jest katolički vjernik, a tvrdi da jest. To je bila fantastična prigoda da sredi račune i s Bogom, i s Crkvom, a možda i sa samim sobom.



Papa Celestin V. (jedan od rijetkih koji je odstupio, pa ga je Dante prognao u svoj Pakao, a Crkva ga uvrstila među svece na Nebu), okrunjen je u L’Aquili 1294. na blagdan sv. Ivana Krstitelja. Krstitelj je ostao bez glave jer je Herodu zamjerio vezu sa snahom po bratu, “besramnicom“ - kako je mjesec dana po krunidbi Celestin V. zapisao u buli kojom je dao plenarnu indulgenciju, tj. potpuni oprost grijeha, svakome tko, uredno ispovjeđen i pričešćen, uđe u njegovu krunidbenu Baziliku sv. Marije collemaške između večernjih 28.-29. kolovoza. Bonifacij VIII., njegov nasljednik, uveo je plenarnu indulgenciju svake stote godine onima koji hodočaste u Rim (kasnije su te svete godine bile svakih 50, pa svakih 25 godina) - ali u L’Aquili je to i dalje svake godine.

Berlusconi Uzalud se nadao novoj prilici da kaže da je Crkva ipak uz njega

Berlusconi se mogao izvući jeftinije od Krstitelja. Ionako ga je ostavila druga žena, zbog koje nije mogao dobiti oprost na ispovijedi dok mu je živa prva, crkveno vjenčana. Mogao je dan kasnije uzdignuta čela hodati ponovo nevin ovim svijetom, sapravši oprostom i prostitutke i maloljetnice i sablazan što ga je i Crkva počela koriti da daje pogrešan model svijetu. Junački je šutjela dok je činio kaznena djela, utajivao porez, stvarao crne fondove, potkupljivao suce, mijenjao zakone da bi se izvukao, barem zastarom - ali kako da mu oprosti razglašenu ševu na Putinovu megakrevetu? Pa u Vatikanu su otpisali i Teda Kennedyja, patrijarha najmoćnijega katoličkog klana u Državama.

U prvotnoj Crkvi pokora je bila teška a odrješenje još teže. Isus je ženi, koju su htjeli kamenovati kao grešnicu, otpustio grijehe i potaknuo: “Ne griješi više!“ Njegovi sljednici teškog bi grešnika (za ubojstvo, preljub ili apostaziju tj. otpadništvo od Boga) doista isključili iz liturgijske zajednice, u koju ga je smio vratiti samo biskup kojem se ispovjedio, ali samo jednom u životu.

Za sve vrijedi Sve što činimo u javnom životu je plod po kojemu će nas poznati

Tek kasnije je dana druga šansa (ali samo laicima), pa treća. Zahvaljujući utjecaju irskog monaha sv. Kolumbana, potkraj prvog tisućljeća sakrament pomirbe mogao je udijeliti i običan svećenik, a uvedeni su i tarifni pravilnici pokore. Po Bertrandovu (iz Wormsa): za ubojstvo 40 dana posta u nizu pa sedam godina ustezanja od mnogočega, počam od seksa (vazda); za krivokletstvo 40 dana posta i zatim u svaki petak doživotno; za preljub korizme o kruhu i vodi kroz 14 godina itd. A da, oprost bi uslijedio tek poslije pokore.  Zatim je za oprost bilo dovoljno naglas priznati grijehe, a onda su stigle i indulgencije, u to doba pravi deterdženti savjesti (šparni Nijemci predvođeni Lutherom su se razjarili kada su se indulgencije počele krčmiti za novac i bez odlaska u Rim).



Danas plenarnu indulgenciju može dati i župnik, ali povezanu uz dobročinstvo (ne materijalno) na koje se grešnik obaveže.

Pomirbi, da bi vrijedila, nužan je preduvjet pred Bogom se pokajati, skrušiti i tvrdo odlučiti ne griješiti više - ali iskrenost te nakane ostajala je između grešnika i Boga, a zajednica je iz same činjenice da se netko pričestio mogla deducirati da je čist pred svećenikom, onim koji je u manjim sredinama znao i ispovjednu tajnu svakoga svog vjernika.



Suditi ljudskoj nakani uglavnom je teško, a vazda pogrešno. I novinaru, koji u svom poslu smije biti frivolan, za razliku od svećenika u svome, osobito ako je vjernik. Sve što činimo je poruka, i plod, onaj po kojemu će nas poznati.

Inoslav Bešker