Bog je zaista umro

Zaratustra - mnogo stoljeća prije Krista to nije mogao znati, a na učestalim novinskim reklamama novog hrvatskog izdanja knjige Friedricha Nietzschea “Tako je govorio Zaratustra” ističe se misao pisca: “Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?”. Ali - Nietzsche je ipak morao čuti da je Bog zaista umro. “Raspet umro i pokopan” ponavlja se u svakom moljenju kršćanskoga Vjerovanja. Ili glasoviti europski filozof u 19. stoljeću nije saznao za to Vjerovanje - ili nije saznao da je Isus Bog. To je velika muka za mnoge suvremene mislioce što nisu ozbiljno upoznali ni osnovne kršćenske vjerske istine. Isus je - čitamo u misi (Mt 13,10-17) - upozorio: “Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti”.

Kršćanstvo od početka zna da je Bog umro. Tom smrću stekao je povjerenje smrtnih ljudi. To da Bog - vječni i besmrtni - ipak zaista može umrijeti osnovna je misao kršćanske vjere. Bog koji sa smrtnicima ne bi mogao umrijeti, koji s patnicima ne bi mogao trpjeti - ne bi ljudima bio nikakva novost; kršćanstvo bi bilo samo jedna od mnogih religija diljem svijeta. S Bogom koji je umro i smrću svladao smrt kršćanstvo je bilo prava senzacija i munjevitom se brzinom širilo po svim zemljama oko Sredozemlja.

Uzalud su predstavnici starih religija uz pomoć državne vlasti nastojali to spriječiti. Ljudi koji su Kristu povjerovali nisu se bojali s njim umirati - znajući da je pravi život nešto drugo. Dok su to ozbiljno znali, mučeništva su se množila, a kršćanstvo se širilo. Nažalost, kad se carevi navodno pokrstiše, počeše prolijevati krv nekrštenih sileći ih na pokrštenje. I sve do najnovijih dana događa nam se da razni poput Nietzschea pitaju je li moguće da još nismo čuli za Božju smrt. Stoljeća u kojima se zaboravlja da je Bog umro za čovjeka mogu biti doba izumiranja kršćanstva.  A tu je cijeli problem vjere ili nevjere - od Zaratustre do Nietzschea.