Bolje torba u ruci, nego glava u torbi

Potvrde o udjelima u Fondu dionica hrvatskih branitelja izazvale su među braniteljskom populacijom pravi bunt i veliko nezadovoljstvo te na površinu izbacile sve propuste koji su se dogodili pri ustroju Registra branitelja i utvrđivanju bodova za izračunavanje udjela u Fondu.



Situacija je kulminirala otkrićem Jutarnjeg lista da u Registru branitelja, među 489.407 osoba, nema imena prvoga hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana, a istodobno su braniteljski status ostvarili mnogi službenici i domari iz MORH-a i MUP-a.



Zbog brojnih kritika i optužbi na račun prvenstveno Ministarstva obitelji i branitelja, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor osnovala je Radnu skupinu u kojoj su predstavnici MUP-a, MORH-a, njezina ministarstva te braniteljskih udruga, koji bi trebali raspetljati taj gordijski čvor.



Problemi koji su nastali zbog izračuna udjela u Braniteljskom fondu najbolje su pokazali kako dobra ideja koja je loše pripremljena može izroditi gomilu poteškoća. Naime, hrvatski branitelj nema gotovo nikakva konkretna materijalna prava, osim povlastice na uvoz automobila koja se mogla iskoristiti prije više od pet godina.



Stoga se činilo da će osnivanje Fonda, u kojemu bi se objedinilo po sedam posto dionica svih privatiziranih javnih poduzeća, biti jedan od koraka da se ispravi nepravda prema onima koji nisu imali priliku sudjelovati u privatizaciji.



Tako je 2003. donesen Zakon o Fondu, a 2004. Vlada je utvrdila kriterije prema kojima će se izračunavati udjeli svakog branitelja u Fondu. U Fond su prenesene dionice HT-a, a godinu dana poslije i Ine, a sve je zasjenila činjenica što je Vlada u proračunu zadržala 140 milijuna kuna dividende od dionica HT-a.



Prema utvrđenim kriterijima, odlučeno je da pravo na dionice dobiju i oni koji nisu direktno sudjelovali u ratu, odnosno službenici i tajnice, tzv. neborbeni sektor, jer su svi oni različitim uredbama stekli braniteljski status. Konačno je, deset godina nakon rata, predstavljen i Registar branitelja. Hrvatska ima 489.407 branitelja.



Početkom travnja na adrese hrvatskih branitelja počele su stizati potvrde o udjelima u Fondu, koje su izazvale pravu pomutnju. Specijalci su oštro prosvjedovali jer se za svaki dan od 1992. do 1995. godine - kada su se odvijale neke od najvažnijih akcija, poput Maslenice, Medačkog džepa i oslobođenja dubrovačkog zaleđa - dobiva po jedan bod, a ministrica Kosor ponavljala je kako Vlada nema ništa s tim jer su taj prijedlog dale braniteljske udruge, odnosno Koordinacija koja okuplja 14 udruga, a vodi je Đuro Dečak.



No, predsjednici udruga tvrde da važeće kriterije nikad nisu odobrili, niti o njima raspravljali. Počeli su se pojedinačno javljati nezadovoljni branitelji, poručujući da daruju svoje bodove jer su oni koji su tijekom rata radili po uredima dobili više od njih koji su nosili glavu u torbi, a bilo je i onih koji su ratovali tri godine, ali su prema evidenciji MORH-a u ratu bili samo jedan dan.



Više od godinu dana nakon predstavljanja Registra branitelji dižu svoj glas i protiv brojke od 489.407 branitelja te traže reviziju borbenog i neborbenog sektora.



Popušta i Dečak te priznaje da je učinjena nepravda onima koji su bili u ratu od 1992. do 1995. godine. Ostali članovi Koordinacije poručuju "mi za to nismo krivi jer je kriterije radio sam Dečak, zato on i ima 5500 bodova". Ministrica Kosor pokušava smiriti situaciju i imenuje Radnu skupinu koja bi trebala predložiti kako pronaći rješenja koja će biti najmanje loša, napraviti reviziju borbenog i neborbenog sektora te osigurati Tuđmanu status branitelja. Za ispravljanje svih nedostataka imaju tri godine - toliko, naime, branitelji ionako ne mogu raspolagati svojim udjelima u Fondu.

Nisam zaslužio maksimalne bodove i spreman sam ih se odreći u korist onih koji su ih zaslužili

Policajac Zlatko Mikić je gotovo cijeli rat proveo u Zagrebu, osim terena po nekoliko dana u Lici i Pokupskom te 17 dana nakon Oluje u Korenici. On je, međutim, dobio maksimalan broj bodova iz borbenog sektora - 5296. Mikić je jedan od rijetkih policajaca koji su željeli razgovarati s novinarima i priznati da nije zaslužio maksimalan broj bodova, što je i dvostruko više od nekih njegovih kolega specijalaca koji su sudjelovali u oslobodilačkim akcijama poput Maslenice, Medačkog džepa, Poskoka...



- Kad sam dobio rješenje, nisam imao pojma da je to maksimalan broj bodova, ali sada nakon svega mogu reći da je riječ o nepravdi jer su oni koji su u ratu više pridonijeli od mene dobili manje bodova - objašnjava Mikić, danas umirovljeni policajac koji je najveći dio svog 27-godišnjeg radnog staža proveo u policijskoj postaji Medveščak. 



Tijekom rata je, objašnjava, temeljna policija, čiji je bio pripadnik, a koja nije išla na teren, po Zagrebu čuvala civile, državne institucije, odašiljače, vodocrpilišta... Tako je on, primjerice, tijekom tih ratnih godina bio raspoređen kod Pošte u Draškovićevoj, odašiljača u Šubićevoj i na Sljemenu, gdje je jedno vrijeme čuvao i vodocrpilište. Iako je uvijek bio naoružan dugim i kratkim cijevima, zbog ratnih okolnosti nikada u Zagrebu nije bio prisiljen ispaliti niti jedan metak.



Već ranije je čuo za Fond i vjerovao je da će podjela bodova biti pravedna. Ali i sam se iznenadio kada je shvatio da mu je cijelo vrijeme trajanja rata izračunato kao da je svih šest godina proveo na prvoj crti bojišnice. Zato je, tvrdi, spreman odreći se dijela svojih bodova u korist onih koji su ratovali na Velebitu na minus 20. No, očekuje isto tako da se istvoremeno riješi i pitanje onih zaposlenika MUP-a koji su dobili status branitelja, a nikada oružje nisu imali u rukama.



- Mnogim je zaposlenicima tijekom rata dodijeljen status ovlaštene službene osobe. I svi oni danas imaju status branitelja - domari, voditelji voznog parka, vozači koji su nam na teren na Kupu dovozili hranu - navodi Mikić. Ne slaže se s onima koji misle da ni policajci koji nisu izravno sudjelovali u obrani na prvoj crti ne zaslužuju status branitelja.



- Pa prve žrtve Domovinskog rata su bili policajci, Josip Jović na Plitvicama i 12 redarstvenika u Borovu Selu. Iz temeljne policije formiran je Zbor narodne garde iz kojega je poslije nastala Hrvatska vojska - podsjeća Mikić.



Uvjeren je da je cijela zbrka oko bodova i Fonda nastala kako bi se posvađalo branitelje. 



- Ljude je najlakše posvađati kad je riječ o materijalnom. Unesen je nemir među branitelje, kao i prije nekoliko godina kada je tadašnji ministar Pančić provodio reviziju ratnih invalida. Tako i sada postoji mogućnost da se radi o sistemu 'zavadi pa vladaj'. No, vjerujem da im to neće uspjeti - kaže Mikić, koji previđa da će se neke nepravde ispraviti.



- Oni koji su više pridonijeli u ratu trebaju više i dobiti! Zato vjerujem da ću, kad sve bude pravedno, i ja dobiti manje bodova - zaključuje Mikić.

Zamislite kada branitelj s psihičkim problemima dobije ovakvo rješenje

Hrvatski branitelj Mihajlo Nadaždi proveo je šest mjeseci u zatočeništvu srpskog logora u Sremskoj Mitrovici. Tijekom šestomjesečne torture izgubio je 50 kilograma i "zaradio" šećernu bolest i PTSP. Kao pripadnik legendarne 204. vukovarske brigade, ranjen je četiri puta.



Danas ponovno sa suprugom i dvoje odrasle djece živi u Vukovaru. 



  - Nakon potucanja po Zagrebu, Rovinju, Puli... shvatili smo da je naše ipak naše i vratili se u Vukovar. Ali vratili smo se i zbog onih koji su pokopani na memorijalnom groblju. Jer, zašto su oni poginuli ako se mi ne želimo vratiti - kaže Nadaždi.



Među prvima je sredinom travnja dobio Potvrdu o vlasništvu udjela u Fondu hrvatskih branitelja. Prema rješenju, stekao je pravo na 2.972 boda, odnosno 29,72 udjela. No, odmah je uočio da je zakinut za gotovo 1000 bodova jer je za više od četiri mjeseca logora dobio samo jedan bod po danu umjesto osam. Prema važećim kriterijima, naime, za svaki dan proveden u logoru ili zatvoru dobiva se osam bodova.



- Čim sam vidio rješenje, po datumima sam shvatio da su me zakinuli. No, nisam jedini jer sam od mnogih čuo da su nezadovoljni. Jedan moj prijatelj, pukovnik HV-a, koji je također bio u 204. vukovarskoj, još nije ništa dobio - kaže Nadaždi. Odmah je nazvao u Erste invest, gdje su mu objasnili da je izračun napravljen na osnovi njegove dokumentacije iz MORH-a. Stoga je prigovor podnio Uredu za obranu i nada se da će biti uvažen jer je uz njega priložio i uvjerenje Vlade o zatočeništvu u kojem se jasno navodi da je bio zatoočen od 18. studenoga 1991. do 22. svibnja 1992.



- Mislim da je do takvih grešaka došlo zbog nemara u administraciji, i to nemara više ljudi. A trebali su itekako voditi računa o tome da nikoga ne zakinu. Jer, zamislite kada branitelj koji ima ozbiljnih psihičkih problema dobije takvo rješenje. Pa, razmišljaju li ti ljudi da bi se on možda zbog toga mogao ubiti?! Strašno je kad čujute da je netko tko je bio u ratu tri godine dobio samo osam bodova - kaže.



- Očekujem li nešto od ovih dionica? Pa i ne. Jer mislim da sam dobio ipak ono što sam najviše želio, a to je vlastita džava. I zato ne žalim ni trenutka koji sam proveo u ratu, niti sve što sam prošao - tvrdi Mihajlo. Vjeruje da će od udjela u Fondu ipak biti neke koristi.



- Ali ne za mene nego za moju djecu i unuke. Jednog unuka imam, a dvoje je na putu. Njima ću ostaviti te bodove. Znate, mnogi koji su dobili rješenja su skeptični jer tko zna što će biti za tri godine. Ipak, nadam se da neće sve završiti neslavno kao s dionicama stradalnika u kuponskoj privatizaciji - rekao je. Ne skriva da je razočaran odnosom države prema braniteljima.



- Branitelji koji su stvorili državu dobili su mrvice, tajkuni su dobili vrijednu imovinu, a generali su nam u zatvoru. O odnosu države prema nama govori i podatak da nam se ubila jedna brigada zbog neriješene egzistencije - ogorčen je.