BORIS DEŽULOVIĆ Pisac i kolumnist novinarsku karijeru započeo je u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio je kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od trojice osnivača i dugogodišnji urednik Feral Tribunea. Od 2000. godine stalni je kolumnist tjednika Globus, a tekstove redovito objavljuje i u Jutarnjem listu.
Godine 2004. proglašen je novinarom godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva.
Za svoj romaneskni prvijenac “Christkind” iz 2003. godine dobio je Nagradu Jutarnjeg lista. Autor je i romana “Jebo sad hiljadu dinara” te zbirke “Pjesme iz Lore”.
Govori li vam što ime Kopitar? Anže Kopitar ? Ništa? Stariji se sa studija sjećaju, doduše, Jerneja Kopitara, onog znamenitog slovenskog jezikoslovca i ravnatelja bečke carske biblioteke, što je nagovarao Vuka Karadžića da uzme hercegovačku štokavicu za svoj ambiciozni lingvistički projekt. Neki će se iz tog vremena - sa studija, ne iz Austro-Ugarske - sjetiti i slovenskog atletičara Roka Kopitara, četiristometraša s preponama što je živio i trčao u vrijeme velikog Edwina Mosesa, koji od 1977. do 1988. nije izgubio utrku punih devet godina, devet mjeseci i devet dana. Kopitar je na Olimpijadi u Moskvi iskoristio bojkot Amerikanaca i odsutnost Mosesa, pa zamalo uzeo medalju, a pamti ga i Split, gdje je 1979. uzeo zlatnu medalju na Mediteranskim igrama.
Ali taj, kako ste rekli, Anže Kopitar... Ne, nikad čuli.
Pitate li, međutim, Amerikance ili Kanađane, pogledat će vas u čudu: naravno da znaju tko je Anže Kopitar, to je kao da ih pitate tko je Magic Johnson. Pitate li pak to slučajne prolaznike u Los Angelesu, neće se toliko čuditi, jer u tom gradu - poznata je stvar - svakakvih čudaka ima, pa i onih koji nisu čuli za čudesnog Slovenca Anžeta Kopitara, kralja Los Angelesa.
Novi kraljevi
A teško da ima nemogućije misije nego biti kralj Los Angelesa, gdje svaki slučajni prolaznik ima zvijezdu na Sunset Boulevardu, grada u kojemu na trafici srećete Brada Pitta, na križanju se svađate s Georgeom Clooneyjem, a hot-dogove na ulici kupujete kod Charlieja Sheena, na odrađivanju sudske kazne od tristo sati dobrotvornog rada. Svi oni, međutim, dobro znaju Anžeta Kopitara, Slovenca koji je natjerao Amerikance da konačno nauče razlikovati Sloveniju i Slovačku. Pola Hollywooda, uostalom, bilo je prošlog ponedjeljka u Staples Centeru u dresu s brojem jedanaest i neobičnim prezimenom čovjeka koji je slavnom filmskom i sportskom Los Angelesu donio jedinu titulu što im je nedostajala - Stanley Cup, sveti gral svih hokejaša sjevernog svijeta.
Lakersi su out, Kobe Bryant je penzija, Bruinsi i Trojansi su out, Dodgersi su out već odavno - novi kraljevi Los Angelesa su, sasvim prikladno, LA Kingsi, klub koji se u National Hockey League natječe od 1967. i koji je ovog ponedjeljka prvi put u četrdeset pet godina povijesti uzeo titulu prvaka, predvođen nevjerojatnim Slovencem Anžetom Kopitarom, najboljim strijelcem, najboljim asistentom i najkorisnijim igračem novog prvaka, trenutačno jednom od najvećih američkih sportskih zvijezda, čiji je ugovor - ako vam u vrijeme brojenja Modrićevih milijuna to nešto znači - težak pedesetak milijuna dolara.
Nijedan sportaš s ovih prostora nije preko bare ostvario ništa slično, pa ipak nitko nije čuo za Anžeta Kopitara. Naš je svijet ravna ploča i završava na Sutli, s druge strane je ravna ploča negostoljubiva i sva od leda, po kojemu se kližu nekakvi smiješni grmalji sa štapovima.
U Zagrebu, istina, hokej na ledu ima lijepu i slavnu tradiciju, posljednjih godina postao je opet prilično moderan, utakmice Medveščaka postale su must-see-eventi za zagrebačku must-be-seen buržoaziju, ali nisam siguran da i tamo, na tribinama Ledene dvorane, znaju o čemu je u tom neobičnom i nerazumljivom sportu zapravo riječ.
Problem s pravilima
Ja, recimo, fanatično pratim baš sve sportove, pamtim i simpatičnu hokejašku reprezentaciju Jugoslavije na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu - točnije, jasno, reprezentaciju Slovenije, ili, još točnije, kombiniranu momčad Jesenica i Olimpije, koji su punih trideset godina osvajali sva državna prvenstva - ali nisam nikad do kraja razumio taj sport.
Pravila sam, doduše, shvatio relativno brzo, gledajući kasnih osamdesetih na nekoj talijanskoj televiziji utakmice Edmonton Oilersa, s kojima je tada svijetom hokeja vladao Wayne Gretzky, najveći svih vremena. Nema jednostavnije igre i jednostavnijih pravila, i budala bi ih shvatila do kraja prve trećine: dvije ekipe od po šest teško oklopljenih transformersa bezglavo jure po ledu, sudaraju se, tuku i mlate štapovima, sve dok igrači jedne od momčadi ne uspiju izbjeći protivnike i okupiti se da skoče jedan drugome u zagrljaj. Pobjeđuje, jasno, ona momčad koja se u tri puta po dvadeset minuta više puta uspije okupiti u timski zagrljaj.
Dvadesetak godina gledao sam tako povremeno NHL i divio se vještini američkih sasquatcha u kacigama da izbjegnu sve zamke protivničkih yetija i negdje u kutu terena okupe se u momčadski zagrljaj, sve dok prije pet-šest godina u slovenskim novinama nisam pročitao posve nevjerojatnu vijest: neki klinac iz slovenskih Jesenica potpisao je za Los Angeles Kingse kao prvi Slovenac u povijesti NHL-a, i u prvoj utakmici, protiv jakih Anaheim Ducksa - a Ducksi nisu bili zajebancija, te će godine biti prvaci - zabio dva gola.
Dva gola, pitao sam se u čudu. Kakvi sad golovi?!
Gledao sam na slovenskim portalima taj povijesni prvi slovenski gol u NHL-u još nekoliko puta, iz svih mogućih kutova, ali ja ga i dalje nisam vidio. Je li tajna slovenskog hokeja u tome da oni imaju bolji vid od nas južnjaka, nemam pojma, ali ja sam i dalje vidio samo toga klinca u bijelom dresu s brojem jedanaest kako na klizaljkama juri ledom po desnoj strani, pa ulazi pred gol Ducksa, prolazi pored vratara i odjednom, iz čista mira, diže ruke u zrak, dok mu suigrači skaču u zagrljaj.
Sve je tu bilo jasno kao dan, LA Kingsi su u zagrljajima vodili 1:0, ali kakav sad odjednom gol? Zašto se zagrljaj piše Slovencu?
Tek negdje valjda u dvadesetom usporenom snimku, u jednom djeliću sekunde učinilo mi se da neposredno prije uspješnog zagrljaja Kingsa vidim nekakvu crnu pločicu kako iz posve nemogućeg mrtvog kuta ulazi u mrežu, i konačno sam shvatio što će transformersima na ledu štapovi, i čemu služe ona smiješna mala vrata s mrežom na dva kraja terena. Tek tada shvatio sam koncept gola u hokeju, i prvi put čuo za mladog Slovenca s brojem jedanaest.
Iako, među nama, i dalje mislim da nas to sjevernjaci prave budalama. Zaboga, molim vas: tko je ikad - da se ne zajebavamo - vidio gol u hokeju?
Anže Kopitar natjerao me, međutim, da shvatim i zavolim tu bjesomučno brzu, neobičnu i nerazumljivu igru, onako kako su me Slovenac Bojan Križaj i Slovenka Mateja Svet natjerali da shvatim i zavolim ono bezglavo strmoglavljivanje niz planinske padine, Bogdan Norčič slobodno letenje na skijama, a Jernej Kopitar neobičnu i nerazumljivu štokavicu. Ipak, Anže se nije zadovoljio samo time da popularizira hokej na ledu među Dalmatincima.
Zna se red
U sportu se, doduše, zna red: najprije Brane Oblak mora zaigrati u Bundesligi, petnaest godina kasnije Zlatko Zahovič mora u finalu Lige prvaka promašiti penal, da bi tek negdje valjda za tridesetak godina neki Slovenac bio najbolji strijelac klupskog prvaka Europe. Dražen Petrović, recimo, mora najprije naučiti Amerikance da izgovaraju ta blesava prezimena, Toni Kukoč potom mora dati Jordanu i Pippenu lijevu ruku za tri prstena, da bi tek negdje valjda za tridesetak godina netko, kako se to sada kaže, iz regije, bio MVP prvaka neke američke profesionalne lige.
Anže Kopitar, međutim, nije imao toliko vremena.
U svojoj prvoj sezoni osvojio je srca navijača i proglašen je najpopularnijim igračem Kingsa, zabivši dvadeset golova i dodavši četrdeset asistencija. Već u sljedećoj bio je najkorisniji igrač Kingsa sa 32 gola i 45 asistencija, ukupno dakle 77 “zagrljaja”, odigravši i svoju prvu All Star utakmicu, kao uvjerljivo najmlađi čovjek na ledu. U trećoj sezoni gazde su mu, shvativši da imaju dragulj, ponudili ugovor od četrdeset sedam i pol milijuna dolara, i Anže je postao istinska hokejaška zvijezda, slovenski Wayne Gretzky.
Ah, Wayne Gretzky! Onog davnog kolovoza 1988., kad je svijet hokeja zatresao senzacionalni prelazak najboljeg hokejaša svih vremena iz Edmonton Oilersa u redove vječnih luzera iz Los Angeles Kingsa, mali Anže je u gostionici svojih roditelja u rodnoj Hrušici slavio svoj prvi rođendan. Očajnička odluka Oilersovih gazda da prodaju Najvećeg, s kojim su osvojili četiri Stanley Cupa, bila je tih dana glavna tema i u gostilni Kopitarovih: Anžetov otac Matjaž bio je, uostalom, prvotimac Jesenica, milijunstrukih prvaka Jugoslavije u hokeju.
San o kupu
Niti u sljedećih osam godina s Wayneom Gretzkym u napadu luzeri iz Los Angelesa nisu, međutim, uzeli Stanley Cup. Najbliže su bili 1993., kad su u finalnoj seriji protiv Montreal Canadiensa vodili 1:0 i u drugoj utakmici na njihovom ledu par minuta prije kraja vodili 2:1, čekajući kraj i dvije utakmice u Los Angelesu za prvu titulu.
U jednoj od najkontroverznijih završnica u povijesti hokeja, trener Montreala Jayques Demers prijavio je tada sucima nepropisno zakrivljeni štap Edmontonova braniča McSorleyja, ispalo je da štap zaista jest nepropisan, McSorleyju su dosuđene dvije minute odmora, Demers je izvadio vratara i zaigrao sa šestoricom protiv četvorice, Desjardins je, jasno, zabio za izjednačenje, pa u prvoj minuti produžetka za pobjedu Montreala: sljedeće dvije utakmice dobili su u produžecima, u petoj konačno osvojili titulu, i veliki Wayne Gretzky nikad više nije osvojio Stanley Cup.
Eh, Gretzky! Da je netko Matjažu onoga kolovoza rekao da će mu mali jednom uspjeti ono što nije uspio ni Wayne Gretzky! Imao je on svakojake snove za sinčića, dok je ovaj nespretno puhao u svjećicu na rođendanskoj torti, ali tako daleko dokle će otići mali Anže nije sanjao ni mitski Rudi Hiti, junak najfantastičnije slovenske hokejaške legende, o tome što bi bilo da hokejaškog Krešu Ćosića davne 1970. ozljeda nije spriječila da potpiše za Chicago Blackhawkse.
Obiteljska gostilna
Što bi pak bilo da skauti Los Angeles Kingsa 2005. nisu u švedskoj ligi primijetili golobradog Slovenca Anžeta Kopitara, sina nekadašnjeg igrača i gostioničara, današnjeg selektora slovenske hokejaške reprezentacije, što bi dakle bilo da ga te sezone nisu kaparirali kao jedanaestog na draftu - to znamo.
Sedam godina kasnije, i dvadeset četiri godine nakon onog rođendana u roditeljskoj gostilni, cijela Slovenija je budna i u gluho doba noći gleda finale sjevernoameričke profesionalne hokejaške lige: prije dva tjedna, u desetoj minuti produžetka prve finalne utakmice, protiv New Jersey Devilsa u njihovoj Prudential Areni, Waynže Kopitar će zabiti za 2:1, rekordnu devetu uzastopnu gostujuću pobjedu u play-offu, i navijači Kingsa prvi put od 1993. povjerovat će da je stvarno moguće.
A bilo je, realno, posve nemoguće. Slovenski Wayne Gretzky i dalje je trpao i dodavao, četvrtu godinu zaredom klupski MVP, ali sezona je svejedno bila prosječna, dakle blijeda. Gazde su promijenile više trenera nego Zdravko Mamić, sve dok ih treći, Darryl Sutter, nije nekako doveo do osmog mjesta Zapadne konferencije, uvukavši ih u play-off na stražnja vrata.
Što se potom dogodilo, što se u svlačionici Kingsa događalo u sljedeća četiri dana, između 7. travnja - kad su Kingsi drugim uzastopnim porazom od San Jose Sharksa zaključili regularnu sezonu - i 11. travnja, kad su prvom utakmicom protiv Vancouver Canucksa započeli play-off, znanost nikad nije pouzdano utvrdila.
Gol koji nitko ne vidi
Što god da se u ta četiri dana dogodilo, te je srijede na led Rogers Arene u Vancouveru uklizala neka posve nepoznata momčad Kingsa. Prije nego što su se Canucksi sastavili s pakom, Kingsi su dobili sve tri gostujuće utakmice i s glatkih 4:1 prošli u konferencijsko polufinale. Sant Louis Bluesi nisu se stigli ni sastaviti s pakom: Kingsi su prošli “metlom”, sa 4:0, kao prva momčad u povijesti NHL-a koja je do tamo stigla s osmog mjesta, eliminiravši prvu i drugu momčad konferencije. San, međutim, još nije bio gotov: u konferencijskom finalu protiv Phoenix Coyotesa, Kingsi su još jednom dobili sve tri gostujuće utakmice i opet uvjerljivo, sa 4:1, ušli u veliko finale. Nitko nikad u povijesti lige nije napravio ništa slično.
Finalna serija protiv New Jersey Devilsa započela je čudom, Kopitarovim golom u produžetku, i Kingsi su se našli tamo gdje su stali s Wayneom Gretzkyjem, dvadesetak godina ranije: s pobjedom u prvoj utakmici i u produžetku druge. Ovoga puta, međutim, nije bilo nepropisnih palica, Jeff Carter je u 14. minuti produžetka zabio za 2:1 i Kingsi su nanizali desetu uzastopnu pobjedu u gostima, apsolutni rekord NHL-playoffa. Kod kuće su dobili lako, 4:0, i potom u Prudential Centeru izgubili prvu gostujuću, tek toliko da slavlje ipak bude kod kuće.
U ponedjeljak sam, kao svaki Slovenac, navio sat, ali nije bilo potrebno: početak utakmice dočekao sam budan i nervozan. Nisam, naravno, vidio baš nijedan gol - ta igra je ipak malo prebrza za jednog Dalmatinca - ali znam da su Kingsi pobijedili sa šest momčadskih zagrljaja prema samo jednom New Jerseyja.
Predvođeni čudesnim Slovencem, klupskim MVP-jem regularnog dijela sezone i, uz Dustina Browna - po osam golova i dvanaest asistencija svaki - najboljeg scorera u playoffu, Los Angeles Kingsi su tako prvi put u četrdeset pet godina postojanja uzeli Stanley Cup, ispisavši valjda najveće čudo u povijesti hokeja još od one mitske pobjede američkih studenata nad strašnom sovjetskom Crvenom armijom u Lake Placidu 1980. godine.
Da su pitali nas, ispisali bi ga odavno. Mi se možda ne razumijemo u hokej, ali znamo da ti je sve džabe ako jedan od šestorice nije Slovenac. Poslije se, dakako, možete i raspasti, ali jebe ti se. Znaš da si bio prvak.
Ostatak povijesti navijaš za Anžeta Kopitara, najveću slovensku zvijezdu poslije Slavoja Žižeka i Melanije Knavs, one manekenke što je dohvatila Donalda Trumpa, u četiri ujutro grizeš nokte, nerviraš se i diviš yetiju s Julijskih Alpa kako vješto izbjegava sve zamke američkih sasquatcha i negdje u kutu terena okuplja momčad u pobjednički zagrljaj, pa upućeno klimaš glavom i govoriš: “Neviđen gol!”
Naravno da je neviđen. Tko je, zaboga, ikad vidio gol u hokeju?