Božićni jauk s Golgote

Ni kad mu se je Sin kao čovjek ondje rodio, Otac nebeski nije silom zaustavio vojnike koji po naredbi kralja Heroda pođoše pobiti sve dječake u onom kraju. Isus je privremeno uspio pobjeći uz Josipov strah u Marijinu naručju. A stotine nedužnih dječaka ostalo je ondje ležati prerezana vrata. Bog Otac nije se javljao,  Marija je zacijelo jecala, Josip tražio skrovište. Onda je prošlo 30-ak godina, Isusa napokon uhvatiše i poslaše na križ. Baš ondje u zemlji izraelskoj u polovici čudne povijesti koja je ondje započela s  Abrahamom 20-ak stoljeća prije Krista, uzvisila se s Kristom na križu - i do danas ostala razapeta.  Plač dječaka Isusa dok su bježali nije zabilježen, ali je zauvijek zapisan njegov jauk s križa kad kao čovjek nije mogao doseći zašto mu se tako događa, pa je jauknuo Ocu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?”. No, Otac ga nije napustio, bio je s njim u njegovu jauku. Taj Isusov jauk s križa nisu htjeli čuti europski križari kad od 11. st. nagrnuše onamo s isukanim mačevima. Isusov zavičaj stoljećima je trpio križarsko neshvaćanje križa. I - uspjeha nije moglo biti. Naš u dušu ranjeni Kranjčević je pjevao: “Na Golgoti je staro polomilo se drvo / pokradoše mu čavle i to je bilo prvo. / U ime čovječanstva i bratstva i slobode / počeše krvno kolo da izdajnički vode. / I derala se družba od krvne strasti pijana / mi ubijamo Bože, sve zbog tebe / Hosana! Da, s bezbroj križeva diljem svijeta čavli su zapravo bili prikriveni, kršćanstvo je htjelo silom pobijediti - i redovito je bilo pobijeđeno.



Uzalud je domišljati kako bi to - po Isusovoj želji - bilo moralo drugačije biti. Ni danas kao da odgovora nema. Isusov zavičaj goli od mržnje - ovaj put Židova i muslimana - dok tamošnjim kršćanima preostaju rane i suze. Jedno je barem sigurno: silom se to neće riješiti. Zašto nitko drugačije ne zna? Zar zato što je jedini izlaz u prihvaćanju raspeća, u spasenjskom jauku s Križa? Reklo bi se da Isusovim sljedbenicima i 2000. godina nakon Golgote samo to preostaje: S očajničkim pouzdanjem jaukati Bogu, ne napuštati ga premda se njegova pomoć ne osjeća, osim u tom pouzdanju iznad svake logike.

Živko Kustić