Je li nadbiskup Paul Casimir Marcinkus, nekadašnji "bankar dragog Boga", pokvarenjak koji je smišljeno radio nepodopštine pa napokon dolijao, ili je možda bio samo prilježan izvršilac pokvarenog sistema - ili je pak naprosto bio jedan u nizu pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu koji su više štete nanijeli Crkvi nego ikome drugome? Ta pitanja još su bez odgovora. Još će ga teže biti naći, pošto je monsignor Marcinkus umro prošle subote, navodno od infarkta. U siječnju je navršio 84 godine. Bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu, "siguran kandidat" za kardinalski naslov ‡ a onda ga je Ivan Pavao II 1989 natjerao da se povuče. Od onda do smrti živio je povučeno u Arizoni.
Teško je vjerovati da će tako skoro biti moguće odgovoriti kategorički na dileme što ih je otvorio taj kontroverzni katolički prelat svojim dugogodišnjim djelovanjem.
Pod trojicom papa ‡ Pavlom VI Montinijem, Ivanom Pavlom I Lucianijem i Ivanom Pavlom II Wojtylom - Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Bio je ravnatelj Zavoda za religijska djela (IOR) i zatim, do 1990, guverner vatikanske države (s titulom propredsjednika Papinske komisije za Državu Vatikanskog Grada).
Pisalo se, u sklopu ne baš osobito vjerojatnih konstrukcija, da je 33-dnevni pontifikat pape Ivana Pavla I završen nasilno i da je prste u ubojstvu tog Pape imao nadbiskup Marcinkus. S druge strane nije se moralo tvrditi, jer je bilo mnogo očevidaca, da je pozamašni prelat (190 cm i 85 kg u tijelu sportaša) spasio papu Pavla VI Montinija kada ga je 1970 u Manili pokušao nožem zaklati neki umobolnik.
Ono što se pouzdano zna - i zbog čega je Talijanska Republika bila izdala nalog za uhidbu monsignora Marcinkusa - jest da se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti - npr. financijer Sindona i bankar Calvi - likvidirani tako da nije ostalo traga ubojicama ali su preživjeli bili itekako dobro upozoreni da drže jezik za zubima. Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala - u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže "Gladij" namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji...) ‡ i dalje trese Italiju.
Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana. Ipak zbog toga više, bar teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga sv. Petra, jer bi mogao biti uhićen. A to nije bila nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera.
Morao je stoga otići. U studenome 1990 zahvalio je papi Ivanu Pavlu II što je prihvatio njegovu ostavku i najavio da će se vratiti u SAD gdje će se baviti pastoralnim radom - ali ne kao biskup, čak ni ako župnik, nego kao kapelan. I zaista svih ovih 15 godina on je pomagao župnicima, daleko od moći, daleko od kamera, možda čak i daleko od novca.
Igrao je golf, kad god je mogao i dok je mogao ‡ i to je bilo jedino isto kao i u Rimu. Gdje se nekada činilo da ga kardinalski šešir neće mimoići, ali ga je, umjesto grimiznih ukrasa crkvenih knezova, sustigao uhidbeni nalog.
Za razliku od nekih drugih protagonista tih mračnih godina, Marcinkus se praktički prestao pojavljivati u javnosti netom se njegovo ime počelo povlačiti po sudskim kronikama, i tu je izolaciju nastavio do nedavne smrti.
Čim je skandal izbio, Ivan Pavao II. više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod Pavlom VI. Prvi put je - nakon svega - sam izazvao govor o sebi tek svojom ostavkom koju je motivirao željom da - "kao što su učinili mnogi ostarjeli svećenici" - ode pomagati nekom župniku u pastoralnim poslovima. Nakon toga neki su se novinari i sažalili nad tada još vitalnim 68-godišnjakom koji je okolo govorio kako s mirom podnosi "sve klevete rečene na njegov račun", jer vjeruje "da je to neprekidno mučenje način na koji se Bog želi osigurati da ću stupiti nogom u raj". O kakvu je mučenju riječ definira Marcinkus rekavši drugom prilikom: "Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone".
Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu Amerikanaca, djece imigranata, Caponea (kome su roditelji bili Talijani) i Marcinkusa (kome su otac i mati bili Litavci): obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine.
Dolarima protiv komunista
Tako je počeo službeni život jednoga od rijetkih prelata koji je za života - ne došavši na glas ni po kardinalskom šeširu, ni po teološkom znanju ni po svetačkim vrlinama - postao tema gomile članaka i nekoliko knjiga, od kojih je možda najiscrpniju napisao katalonski katolički novinar Rossend Domčnech Matillň, dugogodišnji rimski dopisnik lista Diari de Barcelona.
Marcinkus je imao sreću - ili peh - što ga je zaredio tadašnji čikaški nadbiskup, kadinal Samuel Stritch, svećenik nesumnjivo živahan i aktivan na tipično američki način, kojemu se sportski i aktivistički nastrojen Marcinkus neobično svidio.
Stritch je, naime, pomalo u sjeni ratobornog njujorškog nadbiskupa kardinala Spellmanna, jednoga od Božjih truba hladnog rata, izabrao da se s komunistima obračunava na najdjelotvornijem, financijskom polju. Bio je veoma aktivan u tome da se novac Marshallova plana usmjeruje u Italiju, nastojeći da ga se rabi ondje gdje će oslabiti socijalne tenzije i pribaviti više ugleda Crkvi i demokršćanima, a oduzeti argumente komunistima i socijalistima. U Marcinkusu je našao odanog, marljivog i neumornog suradnika, koji je tako zaslužio Stritchovu potporu: već 1952, pet godina poslije ređenja, Marcinkus se našao na putu za Vatikan gdje će ga ubrzo rasporediti u diplomatsku službu i gdje će svojim kaubojskim načinom, sa suptilnošću buldožera ali sa sposobnošću da šuti o onome o čemu treba šutjeti, priskrbiti simpatije veoma važnog gospodina: zamjenika državnog tajnika nadbiskupa Montinija, budućeg pape Pavla VI.
Zahvaljujući Montiniju Marcinkus je krenuo u La Paz, pa u Ottawu, gdje je jedno vrijeme, zahvaljujući nuncijevoj bolesti, pokazao da je kadar sam voditi nuncijaturu. Slijedi povratak u Vatikan i, 1959, prva zaista važna dužnost, jedna od kurijalnih stuba koja ga je mogla odvesti i na tron Sv. Petra: Marcinkusu je povjeren sektor redovitih crkvenih poslova, sektor u Državnom tajništvu koji je odgovarao, zapravo, ministarstvu unutrašnjih poslova neke svjetovne države.
Menedžer u reverendi
Tek na položaju tajnika za redovite crkvene poslove u vatikanskome Državnom tajništvu 37-godišnji msgr. Marcinkus dolazi u priliku da pokaže sve svoje sklonosti za organizaciju i biznis. Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve "štimalo", nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca.
Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim - a i za sebe. Nazvana je "Villa Stritch", u počast njegova velikog zaštitnika.
Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež (koji je mnogo kasnije bio veleposlanik prvo Slovenije, a onda Malteškog reda, pri Svetoj Stolici). Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu Ivana XXIII kao Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski "Holliday Inn" (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu "Minervu" i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu.
Od Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti Pavla VI.
Potkraj 1968. Papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. "Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan", rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio njemačko-poljski pool, izabravši Wojtylu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Iorio. Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina.
Članovi Upravnog odbora IOR i danas pamte kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: "Molim vas da mi oprostite i pomognete, nsam vješt u financijama". Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati. Pogubni publicitet
Dok je njegova metoda žela uspjeh Marcinkus je zaboravljao da je "financjski nevježa", a vatikanski su ga kolege ogovarali samo iza leđa i vrlo tiho. Očito, nikada nije bilo mnogo simpatija između uvriježeno tihih i neprimjetnih kurijalnih ljudi i pogolemog Chicažanina koji puši dvije kutije "marlboroa" dnevno, voli viski, obožava tenis i golf. Oni su tiho gunđali da je više bankar nego biskup i više kauboj nego svećenik, a on je jednom istresao svoj jed pred nekim engleskim novinarom: "Pretpostavlja se da je Vatikan mjesto gdje se susreće radost. Ali stavite zajedno bilo koju trojicu ili četvoricu svećenika i oni će odmah početi kritizirati druge osobe. Ovo je, zapravo, selo malih pralja."
IOR je i prije Marcinkusa, a osobito dok je financije vodio monsignor Nogara, bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac - i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. - pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara - trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, jednostavnije rečeno, publicitet.
Upravo je na tome monsignor Marcinkus "zglajzao", dopustivši da IOR godinama bude u centru ciklona i postane, zajedno sa svojim predsjednikom, jedna od glavnih tema javnog publiciteta. To što nikada nije htio ući u polemiku, što nije htio opovrgnuti ni najočitije laži - nije puno pomoglo. Fama ga je sustigla i zgazila.
Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama - željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske banke Roberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR bio logičan.
Sva trojica su zaključila da se odlučna bitka između Crkve i komunizma odvija u Latinskoj Americi, presudnoj po više osnova. U prvom redu, trebalo je da u Latinskoj Americi uskoro bude više od polovine svih katolika u svijetu. Nadalje, veliko siromaštvo masa na tom području otvaralo je dobre perspektive ne samo komunistima (uz stalan primjer Kube) nego i ljevičarenju unutar same Crkve (što će pokazati revolucionar don Camillo Torres, pa svećenici sandinisti u Nikaragvi, pa cijela teologija oslobođenja...). Rješenje je bilo: ulagati novac u ekonomski razvoj latinskoameričkog kapitalizma, jer će tako nastalo bogatstvo i blagostanje ukunuti ekonomsku osnovu komunizma i ateizma. Tako je suradnju s Marcinkusom i Calvijem opisivao Sindona.
Za to je trebalo mnogo novca, pa je Sindona lako nagovorio šefove da i Ambrozijanska banka i IOR uđu u špekulacije sa zlatom. IOR nije u to smio ući izravno, pa je uložio dodatni novac u Calvijevu banku. Operacije su u početku donosile velik profit, iz kojega je dio otišao u latinskoameričku Crkvu, a nešto i na druge strane. Jedan od korisnika tog novca, tvrdi Domčnech u spomenutoj knjizi, bila je i Crkva u Poljskoj, te preko nje Solidarnost, sindikat-stranka, čije ime potječe iz omiljene parole tadašnjeg monsignora Wojtyle.
Krivci ili žrtve?
A onda je 1981 počeo kraj: doznalo se da je novac nestao, Ambrozijanska banka se našla pred stečajem zbog manjka čak 1,3 milijarde dolara (!). Tek je taj skandal otkrio i udio koji je IOR imao u IOR u njoj, iako on nikada nije do kraja razjašnjen. Marcinkus je do kraja tvrdio da je on bio namagarčen, da je njegova jedina greška bila što je vjerovao Calviju. Calvi nije mogao suprotstaviti svoje argumente - nestao je iz Milana u lipnju 1982, pošto je uputio ne posve jasno prijeteće pismo Ivanu Pavlu II, u kojemu cilja i na Marcinkusa (iako ga ne spominje). Nakon nekoliko dana Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, što su mnogi protumačili kao mafijaški kodificiranu poruku ubojica, ali je Scotland Yard bio "uvjeren" da se Calvi sam ubio. Tek mnogo kasnije (kad su ubojice odavna zakrili tragove) londonsko pravosuđe je utvrdilo da je Calvija likvidirala mafija, jer je pritom stradao i njezin "prljavi" novac kojim je navodno ravnao "veliki meštar" paramasonske lože P2 Licio Gelli ‡ povezan s Marcinkusom i drugim "poslovnim vezama".
Ambrozijanska banka bila je samo jedan od mračnih poslova kojima je rukovodio Licio Gelli, umiješan u istrage o pokušajima državnog udara, masovnim pokoljima i nizu drugih nedjela koja su potkapala Italiju. Za njega se zna da je bio predratni fašist, otimač 57 kamiona (!) jugoslavenskog zlata iz Boke 1941, poratni instruktor u više latinskoameričkih diktatura i još koješta drugo, a smatra se da je bio glavni bankar Mafije. Više puta je osuđen (npr. za pokolj na Željezničkoj stanici u Bologni), ali malo koja je presuda postala pravomoćna. Za bankrot Ambrozijanske banke osuđen je 1992 na 18 i pô godina zatvora, u koji nikada nije ušao.
Tek lani u listopadu počeo je u Rimu proces za ubojstvo Calvija. Optuženi su bivši blagajnik Cose nostre Pippo Calň, tajkun Flavio Carboni i njegova nekadašnja ljubavnica Manuela Kleinszig, šef nekadašnje rimske mafijaške bande s Magliane Ernesto Diotallevi, te tršćanski bivši švercer Silvano Vittor. Marcinkus je imao biti jedan od 500 svjedoka, ali smrt mu je uskratila to iskustvo. Proces će biti gotov Bog zna kada.
Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen 1984 Italiji, osuđen 1986 na doživotnu robiju i iste godine u ožujku, prije nego što rekao išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru. Suci su zaključili da se Sindona sam ubio (!).
IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna (po nekima čak 406 milijuna) dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu.
Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je povjerenstvo koje od tada nadzire sve vatikanske financije, a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, sve do prije nekoliko dana guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema.
Ako je vjerovati onome što je 1994 iznio u istrazi mafijaš "pokajnik" Vincenzo Calcara, proizašlo bi da je nadbiskup Marcinkus 1981 osobno preuzeo 10 milijardi dolara od mafijaša i da ih je "oprao" kroz vatikanski novčarski zavod IOR. Osim toga, istraživalo se je li Marcinkus bio umiješan u ubojstvo generala Carla Alberta Dalla Chiese, tadašnjeg prefekta Palerma i visokog povjerenika za borbu protiv mafije. Kardinal José Rosalio Castillo Lara, koji je devedesetih nadzirao vatikanske financije, a u njihovu sklopu i IOR, odmah je odlučno opovrgnuo te tvrdnje, nazvavši ih "pukom izmišljotinom".
Calcaru istražni organi smatraju vjerodostojnim svjedokom, koji je znatno pridonio raskrinkavanju zlodjela Cose nostre. Ipak, svi ti "pokajnici" su bivši mafijaši koji nisu na stranu pravde prešli zbog ideala, nego ili zbog osvete ili zato što su bili uhvaćeni, pa da olakšaju svoj položaj. Zato nijedan njihov iskaz nije sam po sebi dovoljan dokaz, nego ga treba potvrditi i drugim, po mogućnosti materijalnim dokazima. A to što kaže Calcara o Marcinkusu toliko je teško i gnusno, da zaista trebaju debeli dokazi da bi se povjerovalo čak i kad je posrijedi ličnost toliko kompromitirana kao taj umirovljeni američki nadbiskup litvanskog podrijetla.
Ovako je tekla predaja novca, po Calcarinoj priči: 10 milijardi koje je mafija u Trapaniju stekla prodajom droge prenio je 1981. u Rim sam Calcara. Pratili su ga demokršćanski zastupnik Enzo Culicchia, socijalistički oblasni vijećnik socijalist Enzo Leone, bivši demokršćanski castelvetranski gradonačelnik Tonino Vaccarino (sva trojica, po Calcari, mafijaši), te karabinijerski narednik Giorgio Donato (samo potkupljen). Na rimskom aerodromu dočekao ih je monsignor Marcinkus, koga su pratila još dva vatikanska prelata (njihova imena su zasad prešućena). Ondje je Marcinkus preuzeo novac, u dvama kovčezima, a zatim su mafijaši prateći osiguravali nadbiskupa dok nije stigao u pisarnu bilježnika Alfana.
Novac je mafija tako uložila u IOR, a odatle ga je mogla dalje investirati kao legalan.
Koliko je u svim tim skandalima - od kojih smo naveli samo najpoznatije - Marcinkus bio vinovnik, a koliko žrtva? On će svoju tajnu o tome vjerojatno odnijeti u grob, zajedno s nedosanjanim snom o kardinalskom purpuru.
Domčnech je, pišući knjigu, zaključio da stvarni krivac nije Marcinkus, nego sam IOR sa svojom logikom koja pokušava spojiti nespojivo: kršćanski nauk i novčarske poslove, zbog kojih je, uostalom, Isus istjerao mjenjače iz jeruzalemskog hrama.
iz Rima Inoslav Bešker
Teško je vjerovati da će tako skoro biti moguće odgovoriti kategorički na dileme što ih je otvorio taj kontroverzni katolički prelat svojim dugogodišnjim djelovanjem.
Pod trojicom papa ‡ Pavlom VI Montinijem, Ivanom Pavlom I Lucianijem i Ivanom Pavlom II Wojtylom - Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Bio je ravnatelj Zavoda za religijska djela (IOR) i zatim, do 1990, guverner vatikanske države (s titulom propredsjednika Papinske komisije za Državu Vatikanskog Grada).
Pisalo se, u sklopu ne baš osobito vjerojatnih konstrukcija, da je 33-dnevni pontifikat pape Ivana Pavla I završen nasilno i da je prste u ubojstvu tog Pape imao nadbiskup Marcinkus. S druge strane nije se moralo tvrditi, jer je bilo mnogo očevidaca, da je pozamašni prelat (190 cm i 85 kg u tijelu sportaša) spasio papu Pavla VI Montinija kada ga je 1970 u Manili pokušao nožem zaklati neki umobolnik.
Ono što se pouzdano zna - i zbog čega je Talijanska Republika bila izdala nalog za uhidbu monsignora Marcinkusa - jest da se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti - npr. financijer Sindona i bankar Calvi - likvidirani tako da nije ostalo traga ubojicama ali su preživjeli bili itekako dobro upozoreni da drže jezik za zubima. Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala - u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže "Gladij" namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji...) ‡ i dalje trese Italiju.
Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana. Ipak zbog toga više, bar teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga sv. Petra, jer bi mogao biti uhićen. A to nije bila nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera.
Morao je stoga otići. U studenome 1990 zahvalio je papi Ivanu Pavlu II što je prihvatio njegovu ostavku i najavio da će se vratiti u SAD gdje će se baviti pastoralnim radom - ali ne kao biskup, čak ni ako župnik, nego kao kapelan. I zaista svih ovih 15 godina on je pomagao župnicima, daleko od moći, daleko od kamera, možda čak i daleko od novca.
Igrao je golf, kad god je mogao i dok je mogao ‡ i to je bilo jedino isto kao i u Rimu. Gdje se nekada činilo da ga kardinalski šešir neće mimoići, ali ga je, umjesto grimiznih ukrasa crkvenih knezova, sustigao uhidbeni nalog.
Za razliku od nekih drugih protagonista tih mračnih godina, Marcinkus se praktički prestao pojavljivati u javnosti netom se njegovo ime počelo povlačiti po sudskim kronikama, i tu je izolaciju nastavio do nedavne smrti.
Čim je skandal izbio, Ivan Pavao II. više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod Pavlom VI. Prvi put je - nakon svega - sam izazvao govor o sebi tek svojom ostavkom koju je motivirao željom da - "kao što su učinili mnogi ostarjeli svećenici" - ode pomagati nekom župniku u pastoralnim poslovima. Nakon toga neki su se novinari i sažalili nad tada još vitalnim 68-godišnjakom koji je okolo govorio kako s mirom podnosi "sve klevete rečene na njegov račun", jer vjeruje "da je to neprekidno mučenje način na koji se Bog želi osigurati da ću stupiti nogom u raj". O kakvu je mučenju riječ definira Marcinkus rekavši drugom prilikom: "Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone".
Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu Amerikanaca, djece imigranata, Caponea (kome su roditelji bili Talijani) i Marcinkusa (kome su otac i mati bili Litavci): obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine.
Dolarima protiv komunista
Tako je počeo službeni život jednoga od rijetkih prelata koji je za života - ne došavši na glas ni po kardinalskom šeširu, ni po teološkom znanju ni po svetačkim vrlinama - postao tema gomile članaka i nekoliko knjiga, od kojih je možda najiscrpniju napisao katalonski katolički novinar Rossend Domčnech Matillň, dugogodišnji rimski dopisnik lista Diari de Barcelona.
Marcinkus je imao sreću - ili peh - što ga je zaredio tadašnji čikaški nadbiskup, kadinal Samuel Stritch, svećenik nesumnjivo živahan i aktivan na tipično američki način, kojemu se sportski i aktivistički nastrojen Marcinkus neobično svidio.
Stritch je, naime, pomalo u sjeni ratobornog njujorškog nadbiskupa kardinala Spellmanna, jednoga od Božjih truba hladnog rata, izabrao da se s komunistima obračunava na najdjelotvornijem, financijskom polju. Bio je veoma aktivan u tome da se novac Marshallova plana usmjeruje u Italiju, nastojeći da ga se rabi ondje gdje će oslabiti socijalne tenzije i pribaviti više ugleda Crkvi i demokršćanima, a oduzeti argumente komunistima i socijalistima. U Marcinkusu je našao odanog, marljivog i neumornog suradnika, koji je tako zaslužio Stritchovu potporu: već 1952, pet godina poslije ređenja, Marcinkus se našao na putu za Vatikan gdje će ga ubrzo rasporediti u diplomatsku službu i gdje će svojim kaubojskim načinom, sa suptilnošću buldožera ali sa sposobnošću da šuti o onome o čemu treba šutjeti, priskrbiti simpatije veoma važnog gospodina: zamjenika državnog tajnika nadbiskupa Montinija, budućeg pape Pavla VI.
Zahvaljujući Montiniju Marcinkus je krenuo u La Paz, pa u Ottawu, gdje je jedno vrijeme, zahvaljujući nuncijevoj bolesti, pokazao da je kadar sam voditi nuncijaturu. Slijedi povratak u Vatikan i, 1959, prva zaista važna dužnost, jedna od kurijalnih stuba koja ga je mogla odvesti i na tron Sv. Petra: Marcinkusu je povjeren sektor redovitih crkvenih poslova, sektor u Državnom tajništvu koji je odgovarao, zapravo, ministarstvu unutrašnjih poslova neke svjetovne države.
Menedžer u reverendi
Tek na položaju tajnika za redovite crkvene poslove u vatikanskome Državnom tajništvu 37-godišnji msgr. Marcinkus dolazi u priliku da pokaže sve svoje sklonosti za organizaciju i biznis. Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve "štimalo", nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca.
Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim - a i za sebe. Nazvana je "Villa Stritch", u počast njegova velikog zaštitnika.
Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež (koji je mnogo kasnije bio veleposlanik prvo Slovenije, a onda Malteškog reda, pri Svetoj Stolici). Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu Ivana XXIII kao Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski "Holliday Inn" (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu "Minervu" i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu.
Od Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti Pavla VI.
Potkraj 1968. Papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. "Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan", rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio njemačko-poljski pool, izabravši Wojtylu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Iorio. Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina.
Članovi Upravnog odbora IOR i danas pamte kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: "Molim vas da mi oprostite i pomognete, nsam vješt u financijama". Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati. Pogubni publicitet
Dok je njegova metoda žela uspjeh Marcinkus je zaboravljao da je "financjski nevježa", a vatikanski su ga kolege ogovarali samo iza leđa i vrlo tiho. Očito, nikada nije bilo mnogo simpatija između uvriježeno tihih i neprimjetnih kurijalnih ljudi i pogolemog Chicažanina koji puši dvije kutije "marlboroa" dnevno, voli viski, obožava tenis i golf. Oni su tiho gunđali da je više bankar nego biskup i više kauboj nego svećenik, a on je jednom istresao svoj jed pred nekim engleskim novinarom: "Pretpostavlja se da je Vatikan mjesto gdje se susreće radost. Ali stavite zajedno bilo koju trojicu ili četvoricu svećenika i oni će odmah početi kritizirati druge osobe. Ovo je, zapravo, selo malih pralja."
IOR je i prije Marcinkusa, a osobito dok je financije vodio monsignor Nogara, bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac - i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. - pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara - trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, jednostavnije rečeno, publicitet.
Upravo je na tome monsignor Marcinkus "zglajzao", dopustivši da IOR godinama bude u centru ciklona i postane, zajedno sa svojim predsjednikom, jedna od glavnih tema javnog publiciteta. To što nikada nije htio ući u polemiku, što nije htio opovrgnuti ni najočitije laži - nije puno pomoglo. Fama ga je sustigla i zgazila.
Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama - željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske banke Roberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR bio logičan.
Sva trojica su zaključila da se odlučna bitka između Crkve i komunizma odvija u Latinskoj Americi, presudnoj po više osnova. U prvom redu, trebalo je da u Latinskoj Americi uskoro bude više od polovine svih katolika u svijetu. Nadalje, veliko siromaštvo masa na tom području otvaralo je dobre perspektive ne samo komunistima (uz stalan primjer Kube) nego i ljevičarenju unutar same Crkve (što će pokazati revolucionar don Camillo Torres, pa svećenici sandinisti u Nikaragvi, pa cijela teologija oslobođenja...). Rješenje je bilo: ulagati novac u ekonomski razvoj latinskoameričkog kapitalizma, jer će tako nastalo bogatstvo i blagostanje ukunuti ekonomsku osnovu komunizma i ateizma. Tako je suradnju s Marcinkusom i Calvijem opisivao Sindona.
Za to je trebalo mnogo novca, pa je Sindona lako nagovorio šefove da i Ambrozijanska banka i IOR uđu u špekulacije sa zlatom. IOR nije u to smio ući izravno, pa je uložio dodatni novac u Calvijevu banku. Operacije su u početku donosile velik profit, iz kojega je dio otišao u latinskoameričku Crkvu, a nešto i na druge strane. Jedan od korisnika tog novca, tvrdi Domčnech u spomenutoj knjizi, bila je i Crkva u Poljskoj, te preko nje Solidarnost, sindikat-stranka, čije ime potječe iz omiljene parole tadašnjeg monsignora Wojtyle.
Krivci ili žrtve?
A onda je 1981 počeo kraj: doznalo se da je novac nestao, Ambrozijanska banka se našla pred stečajem zbog manjka čak 1,3 milijarde dolara (!). Tek je taj skandal otkrio i udio koji je IOR imao u IOR u njoj, iako on nikada nije do kraja razjašnjen. Marcinkus je do kraja tvrdio da je on bio namagarčen, da je njegova jedina greška bila što je vjerovao Calviju. Calvi nije mogao suprotstaviti svoje argumente - nestao je iz Milana u lipnju 1982, pošto je uputio ne posve jasno prijeteće pismo Ivanu Pavlu II, u kojemu cilja i na Marcinkusa (iako ga ne spominje). Nakon nekoliko dana Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, što su mnogi protumačili kao mafijaški kodificiranu poruku ubojica, ali je Scotland Yard bio "uvjeren" da se Calvi sam ubio. Tek mnogo kasnije (kad su ubojice odavna zakrili tragove) londonsko pravosuđe je utvrdilo da je Calvija likvidirala mafija, jer je pritom stradao i njezin "prljavi" novac kojim je navodno ravnao "veliki meštar" paramasonske lože P2 Licio Gelli ‡ povezan s Marcinkusom i drugim "poslovnim vezama".
Ambrozijanska banka bila je samo jedan od mračnih poslova kojima je rukovodio Licio Gelli, umiješan u istrage o pokušajima državnog udara, masovnim pokoljima i nizu drugih nedjela koja su potkapala Italiju. Za njega se zna da je bio predratni fašist, otimač 57 kamiona (!) jugoslavenskog zlata iz Boke 1941, poratni instruktor u više latinskoameričkih diktatura i još koješta drugo, a smatra se da je bio glavni bankar Mafije. Više puta je osuđen (npr. za pokolj na Željezničkoj stanici u Bologni), ali malo koja je presuda postala pravomoćna. Za bankrot Ambrozijanske banke osuđen je 1992 na 18 i pô godina zatvora, u koji nikada nije ušao.
Tek lani u listopadu počeo je u Rimu proces za ubojstvo Calvija. Optuženi su bivši blagajnik Cose nostre Pippo Calň, tajkun Flavio Carboni i njegova nekadašnja ljubavnica Manuela Kleinszig, šef nekadašnje rimske mafijaške bande s Magliane Ernesto Diotallevi, te tršćanski bivši švercer Silvano Vittor. Marcinkus je imao biti jedan od 500 svjedoka, ali smrt mu je uskratila to iskustvo. Proces će biti gotov Bog zna kada.
Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen 1984 Italiji, osuđen 1986 na doživotnu robiju i iste godine u ožujku, prije nego što rekao išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru. Suci su zaključili da se Sindona sam ubio (!).
IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna (po nekima čak 406 milijuna) dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu.
Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je povjerenstvo koje od tada nadzire sve vatikanske financije, a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, sve do prije nekoliko dana guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema.
Ako je vjerovati onome što je 1994 iznio u istrazi mafijaš "pokajnik" Vincenzo Calcara, proizašlo bi da je nadbiskup Marcinkus 1981 osobno preuzeo 10 milijardi dolara od mafijaša i da ih je "oprao" kroz vatikanski novčarski zavod IOR. Osim toga, istraživalo se je li Marcinkus bio umiješan u ubojstvo generala Carla Alberta Dalla Chiese, tadašnjeg prefekta Palerma i visokog povjerenika za borbu protiv mafije. Kardinal José Rosalio Castillo Lara, koji je devedesetih nadzirao vatikanske financije, a u njihovu sklopu i IOR, odmah je odlučno opovrgnuo te tvrdnje, nazvavši ih "pukom izmišljotinom".
Calcaru istražni organi smatraju vjerodostojnim svjedokom, koji je znatno pridonio raskrinkavanju zlodjela Cose nostre. Ipak, svi ti "pokajnici" su bivši mafijaši koji nisu na stranu pravde prešli zbog ideala, nego ili zbog osvete ili zato što su bili uhvaćeni, pa da olakšaju svoj položaj. Zato nijedan njihov iskaz nije sam po sebi dovoljan dokaz, nego ga treba potvrditi i drugim, po mogućnosti materijalnim dokazima. A to što kaže Calcara o Marcinkusu toliko je teško i gnusno, da zaista trebaju debeli dokazi da bi se povjerovalo čak i kad je posrijedi ličnost toliko kompromitirana kao taj umirovljeni američki nadbiskup litvanskog podrijetla.
Ovako je tekla predaja novca, po Calcarinoj priči: 10 milijardi koje je mafija u Trapaniju stekla prodajom droge prenio je 1981. u Rim sam Calcara. Pratili su ga demokršćanski zastupnik Enzo Culicchia, socijalistički oblasni vijećnik socijalist Enzo Leone, bivši demokršćanski castelvetranski gradonačelnik Tonino Vaccarino (sva trojica, po Calcari, mafijaši), te karabinijerski narednik Giorgio Donato (samo potkupljen). Na rimskom aerodromu dočekao ih je monsignor Marcinkus, koga su pratila još dva vatikanska prelata (njihova imena su zasad prešućena). Ondje je Marcinkus preuzeo novac, u dvama kovčezima, a zatim su mafijaši prateći osiguravali nadbiskupa dok nije stigao u pisarnu bilježnika Alfana.
Novac je mafija tako uložila u IOR, a odatle ga je mogla dalje investirati kao legalan.
Koliko je u svim tim skandalima - od kojih smo naveli samo najpoznatije - Marcinkus bio vinovnik, a koliko žrtva? On će svoju tajnu o tome vjerojatno odnijeti u grob, zajedno s nedosanjanim snom o kardinalskom purpuru.
Domčnech je, pišući knjigu, zaključio da stvarni krivac nije Marcinkus, nego sam IOR sa svojom logikom koja pokušava spojiti nespojivo: kršćanski nauk i novčarske poslove, zbog kojih je, uostalom, Isus istjerao mjenjače iz jeruzalemskog hrama.
iz Rima Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....