Jedna poznanica mojih poznanika našla se svojedobno u blagoslovljenom, trudnome stanju. Termin joj je bio koncem decembra, u vrijeme kad dan okraća, Dalmacija se namršti, a izmjenjuju se tmaste teške južine i žestoke bure. Poznanica mojih poznanica - važno je reći - obitava na Mljetu, a matično joj je rodilište u Dubrovniku. Stoga je bremenita mlada žena u vapor za Grad sjela dvadesetak dana prije termina, i posljednje tjedne trudnoće odsjela kod rodice na dubrovačkom kauču. Nije se šaliti, rekla je njena mater mojim znancima. Što ako joj dođe termin a brod ne ide zbog juga?
Ovu priču uvijek pripovijedam onima koji se zanesu romantičnim pričama o životu na otoku. Kao i ljetne ljubavi, škoji su sjajni u prvom pijanstvu, ali realitet je nešto drugo. Između vas i bolnice, vas i gimnazije, ili vas i dućana gdje možete kupiti vidu križne glave debljine osam, nalazi se modra vodena masa, a ta vodena masa ima ružnu naviku da bude ćudljiva i teška. Zato su, mislim, svi boduli malo melankolici. Oni žive s onim osjećanjem od kojeg su literaturu gradili egzistencijalisti: osjećanjem da je pravi život negdje drugdje.
Stoput sam u životu prošao vaporom kroz splitska vrata za Hvar, Lastovo ili Vis, a opet mi nikad ne dosadi otkrivati. Oko Pelegrina, čekam kad će duboko u vali zabljesnuti Stari Grad. U kanalu, čekam da razjapljena usta fjorda razotkriju Bobovišća i Milnu
Za vas s kontinenta ili za nas s čvrstog morskog kraja, linijski brodovi, vapori i trajekti romantični su toposi. Vas s kopna oni podsjećaju na ljetne raspuste i feragosto, mene iz priobalnog grada podsjećaju na školske izlete u Nečujam, na blickrig-vikende na Bolu ili Visu i na ljetne odlaske teti u Zlarin. Za otočane, u trajektu nema mnogo što romantično: za njih je vapor romantičan onoliko koliko za vas tramvaj jedanaest za Črnomerec za kišnog ponedjeljka, ili bus Bilankuša-Obala-Bilankuša za ljetne pripeke kad ćutite miomirise desetina pazuha. Istina - vapor je veći, u njemu možete sjesti, popiti kavu.
Ali, nije se dogodilo da bus ne ide jer je vani fortunal, nisam još čudo da zadnji tramvaj ne ide jer Jadrolinija kaže da je prejaka bura, a zapravo se svima radije ide doma. Kad vas ZET zezne, pljunete u takujin i uzmete taksi. Kad izvisite vapor, taksija nema, a škoj tamo preko kanala nedosežan je kao Posljednja Thula, jednako nedohvatljiv koliko i Grenland i Kina. Za otočane, vapor nije praznik, nije blagdanska pečenka, nego suhi dnevni kruh.
Za nas koji smo s ove, čvršće strane, vapor je nešto drugo. Parobrod, trajekt, brzobrodska veza, katamaran, hidrokrilac - sve su to razna obličja iste avanture putovanja. Na jednom Jadrolinijom posteru davno sam pročitao nemušti slogan kako odmor počinje već dok putujete. Što se mene tiče, potpisujem to. Jedan sam od posljednjih domaćih fanatika koji i dalje kad mogu putuju brzom prugom do Rijeke ili Dubrovnika, i ne mogu prežaliti što te pruge nema ni zimi, a ni ljeti danju. Putovanje brodom providim na gornjoj deki, gledam uokolo, nastojim razabrati što je Žirje a što Zmajan i je li ona punta tamo Planka ili Vinišće.
Stoput sam u životu prošao vaporom kroz splitska vrata za Hvar, Lastovo ili Vis, a opet mi nikad ne dosadi otkrivati. Oko Pelegrina, čekam kad će duboko u vali zabljesnuti Stari Grad. U kanalu, čekam da razjapljena usta fjorda razotkriju Bobovišća i Milnu. Iziđem na palubu kad vapor prolazi pokraj otočića Mrduje - to je izgleda zanimljivo jedino meni, i vojsci turista koji se prže na gornjoj palubi.
Kako već s kolačićima madelaine ide, uz krajobraz i slike u spoju su i druga čula, mirisi, zvukovi, opipi. Miris uljene boje, blago gorki vonj iz fumara. Zeleno prebojene brodske površine, na opip masne i ugodno hrapave. Debeli, kruti konopi od kudjelje, crne bitve, škripa cime koja se kruto zateže kad brod akoštaje krmom. Cima vapora nije kao cima male brodice: nikad nije mlohava, ne vuče se po tlu, napeta je poput motke, kao djeca smo je preskakali i verali se po njoj.
Ipak, najmističnije na parobrodu ono je duboko dolje: otvorena štiva strojarnice u koju vode strme, paklenske skale. Iznutra se čuje strašan, zaglušujući tutanj makinje (kao dijete, čeznuo sam skalati se dolje u makinju, ali me bio strah). A posljednji od mirisa miris je brodske kuhinje. Za razliku od aviona ili vlaka, na vaporu posada kuha i jede. Kroz prozor možeš vidjeti brodskog koga kako panira šnicele ili pirja kapulu za toč. Iz kuhinje je uvijek lijepo mirisalo, uvijek mrsna, teška, muška hrana - gulaši, brujeti, variva.
A sami brodovi mijenjali su se onako kako se mijenjalo vrijeme, onako kako su se mijenjali predmeti na kopnu, jedino mnogo sporije. Iz djetinjstva se ne sjećam samo štafete, pionira i fla vor aid sokova, nego i brodova koji su išli uz to. Sjećam se serije vapora nazvanih po literatima (Vuk Karadžić, Vladimir Nazor), a ne znam više je li stvarno bilo ili mi se pričinja da su na gornjoj deki imali i malo poprsje velikana čije ime nose. Pamtim i linijske brodove iz serije koja se nazivala po gradovima: Karlovac, Valjevo, Ohrid (mislim da se danas zove Ilok). Još uvijek voze za Drvenik Veli i Mali, za Zlarin, Prvić, Žirje. Izgledaju kao veliki, ozbiljni putnički vapori, samo što su proporcionalno smanjeni, pa imaju majušnu oblu krmu i kratku radnu provu.
Putnički salon im je manji od poštena dnevnog boravka. A opet - i tako mali, preveliki su za mnoge otočke porte: na Drveniku, vapor mora zavesti pola milje krmom da bi izišao iz vale, u Šepurinama se stišće uz plastične barke na kratkom obzidanom mulu. U ta doba, trajekti su bili još primitivniji. Bili su to najčešće prebojeni i prepravljeni američki desantni brodovi u koje su vozila izlazila i ulazila na istu stranu, preko prove, a putničkog prostora jedva je bilo. Ljudi uz more zvali su ih "šlape" jer su tako i izgledali. Treća vrsta trajekata bili su oni koji su premošćivali važne jadranske moreuze. Nisu imali kabinu, kapetanski je most stajao na dva stupa po sredini broda, iznad palube za aute, kao nadstrešnica.
Bio je to trajekt za tako kratke relacije gdje možeš odsjediti i u autu ako je kiša. Još uvijek povezuju jadranske moreuze: voze u Boki između Lepetana i Veriga (Katena), povezuju Korčulu između Dominča i Orebića. Kad ih vidim, hladno me zasiječe u grudima sjećanje na rat. Nekoć su dva takva komada pleha povezivala ovu zemlju. Da bi iz Dalmacije vozio u Zagreb, provezao bi se paškim mostom, proputovao Pag na sjever, a onda bi te takav trajekt - začudo, sjećam se, bio je jarko žut - dovezao iz Žigljena u Priznu podno Velebita.
S vremenom su se trajekti povećavali - ne zato jer je to trebalo otočanima, nego zato što su se gradovi na moru gušili u autima, pa su trebali brodovi koji mogu usisati kolone što čekaju na mulu. Brodovi koji su nekad vozili za Rijeku i Ankonu sad voze za Stari Grad i Vis. Više ne trebaju kuhinju, duty free niti kabine koje sad valjda leže napuštene i prazne. Ipak, postoji iznimka, a to je lastovski vapor: na Lastovu, na kraju svijeta, brod ide ujutro tako rano da razborit čovjek kupi kabinu i navečer dođe prespavati u brodu.
Uzdužne linije Rijeka - Split - Dubrovnik najmanje su se promijenile. Još se zovu brze obalne, iako su spore ko glib. Mislim da je i jelovnik još uvijek isti. Supruga i ja koji put putujemo Jadrolinijom za Rijeku, pa sjednemo na večeru. To vam dođe kao vremenska kapsula, deja vu, vremeplov - ista prekuhana pašta i sitni, papreni bolonjez, isti odrezak, pomfri i biži na maslacu. Okej, nisu promijenili jelovnik - ali kako je zaboga od sedamdeset i treće ili četvrte isti kogo još živ?
Kako se mijenjaju vremena, ne mijenja se samo oblik plovila (Isuse, koja grozna riječ!) nego i filozofija plovidbe. U doba prije Karoline i Lujzijane, putovanje morem bilo je brže i lakše od onog kopnom, gdje bi vas vrebali Uskoci, Turci, sjecikese i zvjerad. Naši preci u tri bi dana morem stigli do Dalmacije do Monte Gargana, a kopnom bi za to vrijeme stigli jedva do Knina, Livna ili Stoca. Čak i najmajušnije mjesto na Jadranu imat će velebni, zidani austrijski gat jer je vapor bio jedina kopča sa Splitom, Trstom, Buenos Airesom, svijetom. Iz Prigradice na Korčulu linija je emigrante vodila drito u Brazil i na Ellis otok. Zlarin je imao "linju" za Trst. Prije '64. i magistrale iz Makarske se u Split plovilo. Uzdužne linije plovile su iz Dubrovnika na sjever po šezdesetak sati mileći između zaostalih magnetskih mina. Vapor je na otoku takavao u svaki porat, jer između otočkih mista nije bilo prave ceste.
Vapor bi puzao od vale do vale i kupio ljude kao gradski autobus - prvo Maslenica, pa Rogač, Nečujam, Stomorska. Jelsa, pa Bol, Milna, Bobovišća. Takvih je linija malo danas ostalo - mislim samo ona na dubrovačkim Elafitima (Lopud, Kalamota, Šipan), ona za Kakanj i Žirje, i još pokoja na zadarskom otočju.
U šezdesetima su se prvo asfaltirale otočke ceste, pa je na svakom škoju izbor pao na jedan porat koji bi postao trajektna luka. U nekim slučajevima, poput Ubli i Rogača, izbor bi pao na sasvim bezvezno mjesto, ali porat bi postao porat a oko sivog jezičca gata razvio bi se mikrosvijet trafika, picerija, sendvič barova i neonskog đanka. Ali, desetljeća su činila svoje, sve smo više bili narod kojem je maritimni nerv zamro, sve smo se više odavali nomadskom, stočarskom kultu automobila, asfalta i ceste.
Prijevoz se u sedamdesetima počeo organizirati tako što bi se asfaltni trak razvukao kroz nigdinu, do točke gdje je modra smetnja najuža, a onda bi se na obje strane sagradio fantomski porat usred kamenjara. Znate takve veze - više ih je u Kvarneru (Valbiska -Merag, Mišnjak - Jablanac, Prizna - Žigljen…), ali nađe se koja i u Dalmaciji. Ježim se takvog putovanja, takvi me porti ispunjaju tjeskobom. Ne mogu shvatiti koja je to kultura bila kad toliko mrzi plovidbu da je s obje strane u pustoš razvukla cestu samo da bi plovila što kraće. Ne mogu vjerovati luci oko koje nema kuća, danguba ni kurjožih starica, nego pet kioska, kandelabri i kontejner za smeće. Kod takvih trajekata, porat više nije porat - porat je tek prekid na cesti, a more kraća zapreka prije nego što nastavite cestom dalje. Takva vas plovidba tjera da budete oktanska životinja, naguruje vas u automobil, pa imate tada i takav nonsens kao što je "autobus Lošinj -Zagreb" ili "autobus Korčula - Zagreb".
Takve luke ubijaju i onu mitologiju vapora koju bilježi bodulska književnost, o kojoj pišu Nazor, Marinković i danas Karuza, o kojoj je snimao Babaja. Tamo gdje trajekt još takaje u porat, gdje se akoštaje na đigu, tamo je ta mitologija još živa. Ljudi se sakupe sačekati vapor. Pomognu malom cimu navući na kolonu i spustiti skale. Vide tko se ukrcao tko iskrcao, kome je s kopna stigla freza, kuhinjski ormar, televizor, ili pak lijes. Izvide se nadošli turisti, iskomentiraju američki rođaci i nove zagrebačke nevjeste. Iskrcava se i ukrcava život: štruce kruha, novine, ulje za restoranski pomfri, kante pelati, cigla i pijesak za gradnju - za nečiju "investiciju" (kako mi novinari to zovemo), ili prijesnu sanjariju, kako bi to zvali realisti.
Kad se sve raziđe, ostane prazni, bijeli betonski mul, a na njemu načeta hrpa šljunka i kiosk kojem je portela zatvorena do naredna broda. U utrobi otoka čuje se traktor ili kamion koji razvozi kopnena dobra, pupčevinu koja škoj veže sa svijetom. U daljini, vapor je sve manji i manji, a škoj ostane sam, kao da ga se nitko nikad više neće sjetiti. To je taj osjećaj, ta laka tuga negdje u želucu, znate je - to je mitologija trajekta.
Jurica Pavičić
Ovu priču uvijek pripovijedam onima koji se zanesu romantičnim pričama o životu na otoku. Kao i ljetne ljubavi, škoji su sjajni u prvom pijanstvu, ali realitet je nešto drugo. Između vas i bolnice, vas i gimnazije, ili vas i dućana gdje možete kupiti vidu križne glave debljine osam, nalazi se modra vodena masa, a ta vodena masa ima ružnu naviku da bude ćudljiva i teška. Zato su, mislim, svi boduli malo melankolici. Oni žive s onim osjećanjem od kojeg su literaturu gradili egzistencijalisti: osjećanjem da je pravi život negdje drugdje.
Stoput sam u životu prošao vaporom kroz splitska vrata za Hvar, Lastovo ili Vis, a opet mi nikad ne dosadi otkrivati. Oko Pelegrina, čekam kad će duboko u vali zabljesnuti Stari Grad. U kanalu, čekam da razjapljena usta fjorda razotkriju Bobovišća i Milnu
|
Ali, nije se dogodilo da bus ne ide jer je vani fortunal, nisam još čudo da zadnji tramvaj ne ide jer Jadrolinija kaže da je prejaka bura, a zapravo se svima radije ide doma. Kad vas ZET zezne, pljunete u takujin i uzmete taksi. Kad izvisite vapor, taksija nema, a škoj tamo preko kanala nedosežan je kao Posljednja Thula, jednako nedohvatljiv koliko i Grenland i Kina. Za otočane, vapor nije praznik, nije blagdanska pečenka, nego suhi dnevni kruh.
Za nas koji smo s ove, čvršće strane, vapor je nešto drugo. Parobrod, trajekt, brzobrodska veza, katamaran, hidrokrilac - sve su to razna obličja iste avanture putovanja. Na jednom Jadrolinijom posteru davno sam pročitao nemušti slogan kako odmor počinje već dok putujete. Što se mene tiče, potpisujem to. Jedan sam od posljednjih domaćih fanatika koji i dalje kad mogu putuju brzom prugom do Rijeke ili Dubrovnika, i ne mogu prežaliti što te pruge nema ni zimi, a ni ljeti danju. Putovanje brodom providim na gornjoj deki, gledam uokolo, nastojim razabrati što je Žirje a što Zmajan i je li ona punta tamo Planka ili Vinišće.
Stoput sam u životu prošao vaporom kroz splitska vrata za Hvar, Lastovo ili Vis, a opet mi nikad ne dosadi otkrivati. Oko Pelegrina, čekam kad će duboko u vali zabljesnuti Stari Grad. U kanalu, čekam da razjapljena usta fjorda razotkriju Bobovišća i Milnu. Iziđem na palubu kad vapor prolazi pokraj otočića Mrduje - to je izgleda zanimljivo jedino meni, i vojsci turista koji se prže na gornjoj palubi.
Kako već s kolačićima madelaine ide, uz krajobraz i slike u spoju su i druga čula, mirisi, zvukovi, opipi. Miris uljene boje, blago gorki vonj iz fumara. Zeleno prebojene brodske površine, na opip masne i ugodno hrapave. Debeli, kruti konopi od kudjelje, crne bitve, škripa cime koja se kruto zateže kad brod akoštaje krmom. Cima vapora nije kao cima male brodice: nikad nije mlohava, ne vuče se po tlu, napeta je poput motke, kao djeca smo je preskakali i verali se po njoj.
Ipak, najmističnije na parobrodu ono je duboko dolje: otvorena štiva strojarnice u koju vode strme, paklenske skale. Iznutra se čuje strašan, zaglušujući tutanj makinje (kao dijete, čeznuo sam skalati se dolje u makinju, ali me bio strah). A posljednji od mirisa miris je brodske kuhinje. Za razliku od aviona ili vlaka, na vaporu posada kuha i jede. Kroz prozor možeš vidjeti brodskog koga kako panira šnicele ili pirja kapulu za toč. Iz kuhinje je uvijek lijepo mirisalo, uvijek mrsna, teška, muška hrana - gulaši, brujeti, variva.
A sami brodovi mijenjali su se onako kako se mijenjalo vrijeme, onako kako su se mijenjali predmeti na kopnu, jedino mnogo sporije. Iz djetinjstva se ne sjećam samo štafete, pionira i fla vor aid sokova, nego i brodova koji su išli uz to. Sjećam se serije vapora nazvanih po literatima (Vuk Karadžić, Vladimir Nazor), a ne znam više je li stvarno bilo ili mi se pričinja da su na gornjoj deki imali i malo poprsje velikana čije ime nose. Pamtim i linijske brodove iz serije koja se nazivala po gradovima: Karlovac, Valjevo, Ohrid (mislim da se danas zove Ilok). Još uvijek voze za Drvenik Veli i Mali, za Zlarin, Prvić, Žirje. Izgledaju kao veliki, ozbiljni putnički vapori, samo što su proporcionalno smanjeni, pa imaju majušnu oblu krmu i kratku radnu provu.
Putnički salon im je manji od poštena dnevnog boravka. A opet - i tako mali, preveliki su za mnoge otočke porte: na Drveniku, vapor mora zavesti pola milje krmom da bi izišao iz vale, u Šepurinama se stišće uz plastične barke na kratkom obzidanom mulu. U ta doba, trajekti su bili još primitivniji. Bili su to najčešće prebojeni i prepravljeni američki desantni brodovi u koje su vozila izlazila i ulazila na istu stranu, preko prove, a putničkog prostora jedva je bilo. Ljudi uz more zvali su ih "šlape" jer su tako i izgledali. Treća vrsta trajekata bili su oni koji su premošćivali važne jadranske moreuze. Nisu imali kabinu, kapetanski je most stajao na dva stupa po sredini broda, iznad palube za aute, kao nadstrešnica.
Bio je to trajekt za tako kratke relacije gdje možeš odsjediti i u autu ako je kiša. Još uvijek povezuju jadranske moreuze: voze u Boki između Lepetana i Veriga (Katena), povezuju Korčulu između Dominča i Orebića. Kad ih vidim, hladno me zasiječe u grudima sjećanje na rat. Nekoć su dva takva komada pleha povezivala ovu zemlju. Da bi iz Dalmacije vozio u Zagreb, provezao bi se paškim mostom, proputovao Pag na sjever, a onda bi te takav trajekt - začudo, sjećam se, bio je jarko žut - dovezao iz Žigljena u Priznu podno Velebita.
S vremenom su se trajekti povećavali - ne zato jer je to trebalo otočanima, nego zato što su se gradovi na moru gušili u autima, pa su trebali brodovi koji mogu usisati kolone što čekaju na mulu. Brodovi koji su nekad vozili za Rijeku i Ankonu sad voze za Stari Grad i Vis. Više ne trebaju kuhinju, duty free niti kabine koje sad valjda leže napuštene i prazne. Ipak, postoji iznimka, a to je lastovski vapor: na Lastovu, na kraju svijeta, brod ide ujutro tako rano da razborit čovjek kupi kabinu i navečer dođe prespavati u brodu.
Uzdužne linije Rijeka - Split - Dubrovnik najmanje su se promijenile. Još se zovu brze obalne, iako su spore ko glib. Mislim da je i jelovnik još uvijek isti. Supruga i ja koji put putujemo Jadrolinijom za Rijeku, pa sjednemo na večeru. To vam dođe kao vremenska kapsula, deja vu, vremeplov - ista prekuhana pašta i sitni, papreni bolonjez, isti odrezak, pomfri i biži na maslacu. Okej, nisu promijenili jelovnik - ali kako je zaboga od sedamdeset i treće ili četvrte isti kogo još živ?
Kako se mijenjaju vremena, ne mijenja se samo oblik plovila (Isuse, koja grozna riječ!) nego i filozofija plovidbe. U doba prije Karoline i Lujzijane, putovanje morem bilo je brže i lakše od onog kopnom, gdje bi vas vrebali Uskoci, Turci, sjecikese i zvjerad. Naši preci u tri bi dana morem stigli do Dalmacije do Monte Gargana, a kopnom bi za to vrijeme stigli jedva do Knina, Livna ili Stoca. Čak i najmajušnije mjesto na Jadranu imat će velebni, zidani austrijski gat jer je vapor bio jedina kopča sa Splitom, Trstom, Buenos Airesom, svijetom. Iz Prigradice na Korčulu linija je emigrante vodila drito u Brazil i na Ellis otok. Zlarin je imao "linju" za Trst. Prije '64. i magistrale iz Makarske se u Split plovilo. Uzdužne linije plovile su iz Dubrovnika na sjever po šezdesetak sati mileći između zaostalih magnetskih mina. Vapor je na otoku takavao u svaki porat, jer između otočkih mista nije bilo prave ceste.
| Tamo gdje trajekt još takaje u porat, gdje se akoštaje na đigu, tamo je ta mitologija još živa. Ljudi se sakupe sačekati vapor. Pomognu malom cimu navući na kolonu i spustiti skale. Vide tko se ukrcao tko iskrcao, kome je s kopna stigla freza, kuhinjski ormar, televizor, ili pak lijes. |
U šezdesetima su se prvo asfaltirale otočke ceste, pa je na svakom škoju izbor pao na jedan porat koji bi postao trajektna luka. U nekim slučajevima, poput Ubli i Rogača, izbor bi pao na sasvim bezvezno mjesto, ali porat bi postao porat a oko sivog jezičca gata razvio bi se mikrosvijet trafika, picerija, sendvič barova i neonskog đanka. Ali, desetljeća su činila svoje, sve smo više bili narod kojem je maritimni nerv zamro, sve smo se više odavali nomadskom, stočarskom kultu automobila, asfalta i ceste.
Prijevoz se u sedamdesetima počeo organizirati tako što bi se asfaltni trak razvukao kroz nigdinu, do točke gdje je modra smetnja najuža, a onda bi se na obje strane sagradio fantomski porat usred kamenjara. Znate takve veze - više ih je u Kvarneru (Valbiska -Merag, Mišnjak - Jablanac, Prizna - Žigljen…), ali nađe se koja i u Dalmaciji. Ježim se takvog putovanja, takvi me porti ispunjaju tjeskobom. Ne mogu shvatiti koja je to kultura bila kad toliko mrzi plovidbu da je s obje strane u pustoš razvukla cestu samo da bi plovila što kraće. Ne mogu vjerovati luci oko koje nema kuća, danguba ni kurjožih starica, nego pet kioska, kandelabri i kontejner za smeće. Kod takvih trajekata, porat više nije porat - porat je tek prekid na cesti, a more kraća zapreka prije nego što nastavite cestom dalje. Takva vas plovidba tjera da budete oktanska životinja, naguruje vas u automobil, pa imate tada i takav nonsens kao što je "autobus Lošinj -Zagreb" ili "autobus Korčula - Zagreb".
Takve luke ubijaju i onu mitologiju vapora koju bilježi bodulska književnost, o kojoj pišu Nazor, Marinković i danas Karuza, o kojoj je snimao Babaja. Tamo gdje trajekt još takaje u porat, gdje se akoštaje na đigu, tamo je ta mitologija još živa. Ljudi se sakupe sačekati vapor. Pomognu malom cimu navući na kolonu i spustiti skale. Vide tko se ukrcao tko iskrcao, kome je s kopna stigla freza, kuhinjski ormar, televizor, ili pak lijes. Izvide se nadošli turisti, iskomentiraju američki rođaci i nove zagrebačke nevjeste. Iskrcava se i ukrcava život: štruce kruha, novine, ulje za restoranski pomfri, kante pelati, cigla i pijesak za gradnju - za nečiju "investiciju" (kako mi novinari to zovemo), ili prijesnu sanjariju, kako bi to zvali realisti.
Kad se sve raziđe, ostane prazni, bijeli betonski mul, a na njemu načeta hrpa šljunka i kiosk kojem je portela zatvorena do naredna broda. U utrobi otoka čuje se traktor ili kamion koji razvozi kopnena dobra, pupčevinu koja škoj veže sa svijetom. U daljini, vapor je sve manji i manji, a škoj ostane sam, kao da ga se nitko nikad više neće sjetiti. To je taj osjećaj, ta laka tuga negdje u želucu, znate je - to je mitologija trajekta.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....