Nećemo učiniti ništa što bi moglo naškoditi našoj ekonomiji jer od svega na svijetu, nama su uvijek na prvome mjestu ljudi koji žive u Americi - rekao je
George
Bush 29. ožujka 2001. godine, tijekom jedne od rasprava o globalnoj politici, nekoliko mjeseci prije terorističkog napada na tornjeve Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku.
Sedam godina poslije nobelovac Joseph Stiglitz potrudio se u njujorškom mjesečniku Vanity Fair detaljno nabrojiti sve čime je današnji američki predsjednik izravno naštetio američkoj ekonomiji i Amerikancima. Stiglitz danas Busha uspoređuje "jedino s Herbertom Hooverom", koji je dosad slovio za najgoreg američkog predsjednika kada je riječ o ekonomiji Prema Stiglitzevu mišljenju, Bushovo naslijeđe mnogo je štetnije od Hooverova, a bit će i mnogo dugotrajnije.
S profesorom Stiglitzom imao sam se prilike susresti tri puta. Prvi se put to dogodilo 1998. godine kada je kao potpredsjednik i glavni ekonomist Svjetske banke predstavljao u Washingtonu novo izdanje World Development Reporta te, kao pravi strateg, čvrsto stajao iza razvojnih planova institucije u kojoj je radio. Drugi put susreli smo se na istome mjestu godinu dana poslije kada je objavio da daje otkaz na jednu od najcjenjenijih ekonomističkih funkcija na svijetu, nakon što je odbio potpisati novu verziju istog izvještaja zbog "besramne statističke kozmetike i neizdrživog, a potpuno pogrešno usmjerenog" petljanja MMF-a, ali i američke administracije u razvojne projekte Svjetske banke. Iako se, barem načelno, dobro slagao i s predsjednikom SAD-a
Billom Clintonom, nikada nije pronašao zajednički jezik s njegovim glavnim financijašem
Larryjem Summersom, poslije predsjednikom Harvarda. Treći put susreli smo se u Beču tijekom proljeća 2002., nekoliko mjeseci nakon što je primio Nobelovu nagradu za ekonomiju. U to je vrijeme već postao zvijezda i na razgovor s njim odlazili smo u malim grupama po precizno utvrđenom rasporedu, kao da nas u maloj, za razgovore rezerviranoj sobi bečkoga Marriota čeka barem Brad Pitt koji upravo predstavlja neki od svojih novih filmova.
Greenspanov put
Taj put je prof. Stiglitz već za sobom imao prevaljen daleki put od glavnog Clintonova savjetnika za ekonomiju, preko ekonomskog stratega najveće globalne razvojne institucije do nevoljko i nikad potpuno prihvaćene titule ideologa antiglobalističkog pokreta koji je u to vrijeme upravljao prilično divljim pohodima demonstranata ulicama Seattlea, Genove i Washingtona.
kaže da će u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji biti veoma teško izbjeći recesiju
Sva tri susreta - dva u vrijeme Clintonove i treći u drugoj godini Bushove administracije - bila su nabijena žestokom kritikom izjednačavanja pojmova globalizacije i amerikanizacije. Nijednom tada, međutim, institucija američkog predsjednika još nije bila dovedena u pitanje. Štoviše, Stiglitz, čak i kada je oštro kritizirao ekonomski agresivne korake američke administracije ili u Washingtonu smještenih međunarodnih financijskih institucija, nikada nije zaboravio spomenuti "beskrajnu zahvalnost" Clintonu što mu je dopustio sudjelovati u kreiranju njegove ekonomske politike (Busha u to doba uglavnom nije niti spominjao). Clinton i Stiglitz razišli su se zbog akademskog neslaganja oko brojnih pitanja, a prije svega zbog, prema Stiglitzevu mišljenju pogubne, taktike šefa Federalnih rezervi, Alana Greenspana, koji je upravljao ekonomijom manipulirajući kamatnim stopama.
Iskrivljene ideje
- Clintonove godine nisu bile razdoblje ekonomske nirvane - smatra danas Stiglitz, posve svjestan tadašnjih pogrešaka i propuštenih prilika. Prema njegovu mišljenju, a to je i razlog što su ga prigrlili antiglobalistički lideri s kojima se susretao u Washingtonu, tadašnji trgovinski sporazumi koje je progurala Amerika često nisu bili pošteni prema zemljama u razvoju. Jednako tako, kaže Stiglitz, Amerika je u to vrijeme i sama propustila investirati više u vlastitu infrastrukturu, učvrstiti regulativu na tržištu vrijednosnih papira te poduzeti dodatne korake u promicanju štednje energije.
- Nismo to radili jer nam je nedostajalo ili novca ili političke volje, ali, da budemo posve iskreni, i zato što su posebni interesi krojili našu agendu znatno više nego što bi im to smjelo biti dopušteno - tvrdi veliki ekonomost. No, za propuste iz tog razdoblja Stiglitz pronalazi relativno jednostavno, iskreno opravdanje: to su Americi bile prve godine ekonomskog buma nakon Carterova razdoblja i prvi put nakon 70-ih godina plaće na dnu rasle su brže od onih na vrhu, što je bila "slavljenja vrijedna točka na koju se svatko pozivao".
upozoravao je na Bushovu štetnu ekonomsku politiku
U svojoj nesmiljenoj kritici Bushove štetočinske politike Stiglitz je čak prilično blag prema prvim koracima u vlasti tada još novog predsjednika koji je, kaže, "naslijedio politiku čiji su uspjesi polako zalazili". Bush je stigao u eri kada se znalo da je tehnološki bum 90-ih definitivno već postao stvar prošlosti. NASDAQ (elektronsko tržište na koje je tada bila uvrštena većina tehnoloških dionica) se 2000. godine tijekom samo jednog mjeseca srušio 15 posto i baš nitko još nije znao kakav će učinak ispuhavanje prvog balona internetske ekonomije imati na cjelokupno zdravlje američke ekonomije. Još uvijek, kaže Stiglitz, nije bilo kasno za upumpavanje veće količine novca u obrazovni sustav, razvoj tehnologije i infrastrukture. Bushova je administracija, međutim, stigla s vlastitim, posve iskrivljenim idejama o uspješnom vođenju politike. Prvi značajniji potez koji su napravili bilo je smanjivanje poreza bogatima, trideseterostruko veće od porezne olakšice koja je bila namijenjena "prosječnima".
Ispod granice siromaštva
Bush je dva puta ponavljao tu akciju, tvrdeći kako je namijenjena poticanju rasta ekonomije, što se, priznaje Stiglitz, prvih godina doista i događalo, ali "taj rast pomogao je uglavnom onim ljudima koji nisu trebali nikakvu pomoć". Prihodi su opet rasli na vrhu i smanjivali se na dnu ljestvice. Rezultat takve politike jest to da danas 5,3 milijuna Amerikanaca više nego u razdoblju prije nego što je Bush preuzeo SAD živi ispod granice siromaštva. Dodatna statistika pokazuje i to da danas prosječni američki 30-godišnjak zarađuje otprilike 12 posto manje nego što je zarađivao njegov otac prije 30 godina. Točno to je prva od nekoliko temeljnih točki na kojima se temelji rast nezadovoljstva građana prema teoriji harvardskog profesora i Stiglitzova dobrog znanca Benjamina Friedmana (druge se tiču usporedbi sa standardom susjeda, pa onih u susjednim tvrtkama ili zemljama).
MMF je najavio kompletnu reviziju prognoza i procjena
Samoubilačko smanjivanje poreza u nadi da će se samim time pogurati ekonomija Bushova je administracija nastavila i nakon pokretanja iračkog rata. To je, upozorava Stiglitz, dovelo do fiskalnog preokreta nezabilježenog još od Drugoga svjetskog rata: proračunski višak od 2,4 posto BDP-a tijekom četiri se godine pretvorio u minus od 3,6 posto. Istodobno su između 2002. i 2005. godine udvostručene subvencije poljoprivredi - što je neizbježno dovelo do dodatnog rasipanja poreznog novca - dok su nebrojene dodatne subvencije, olakšice i prioriteti ugrađeni u porezni sustav porasli još za četvrtinu. Pet godina nakon 11. rujna troškovi SAD-a za obranu porasli su oko 70 posto, ali većina tog novca nije otišla na proglašeni "rat protiv terora", nego je uglavnom potrošena uludo na posve promašene vojne misije u Iraku.
- Proizvodili smo uglavnom neučinkovito oružje koje je bilo namijenjeno borbi protiv neprijatelja koje nemamo"- ironizira Stiglitz Bushovu obrambenu politiku.
Istraživanje i razvoj
Istovremeno je dramatično smanjen postotak BDP-a koji se trošio na istraživanje i razvoj. Čak toliko, upozorava Stiglitz, da se uopće nije moglo pronaći novac za pomoć poplavama uništenom New Orleansu. Novac nominalno namijenjen jačanju zdravstvenog sustava preusmjeren je izravno prema farmaceutskim kompanijama kao "predizborna korupcija". To su poslije pokazali i dokumenti iz internih istraga, kao i činjenicu da su se pravi troškovi sustavno skrivali od Kongresa.
Šef federalnih rezervi panično je srezao kamate, najviše u zadnjih 25 godina
Iako napisan prije više od dva mjeseca, Stiglitzov antibushovski vapaj u Vanity Faireu danas, kada padaju globalna tržišta, čini se kao posljednje upozorenje upornog proroka zabludjelima. Proroka kojega nitko nije želio slušati. Uostalom, svrha smrtno ozbiljnog teksta nobelovca u još uvijek visokonakladnom Vanity Faireu (njujorškoj varijanti naše Glorije, namijenjenoj obrazovanim i bogatim ženama), tik do razgovora o privatnim tajnama Julije Roberts i nostalgičnoj temi o smrti elitnog druženja u Washingtonu, i jest doprijeti do ušiju. "I danas često možete čuti predsjednika kako grmi da su porezne olakšice bile namijenjene poticanju ekonomije, ali to nikada nije bila istina", piše Stiglitz. Upravljajući ekonomijom putem rezanja kamatnih stopa (zapravo njihova ukidanja ako se uračuna inflacija), stiglo se do vrlo predvidljivog rezultata - potrošačkog buma koji se počeo zaustavljati tek danas kada su krediti, iako beskrajno jeftini, počeli stizati na naplatu i onima koji ih nikako ne mogu vraćati. Dug koji su Amerikanci napravili kupujući bjesomučno kreditnim karticama, popeo se do srpnja prošle godine, prema službenim statističkim podacima, na 900 milijardi dolara. Posljedica? Gotovo 1,7 milijuna Amerikanaca sljedećih mjeseci čeka ovrha nad njihovim kućama i stanovima. Mnogi od njih, upozorava Stiglitz, u tom će se trenutku naći na vrhu spirale koja će ih bespovratno odvući u siromaštvo.
Širenje krize
Tu počinju i problemi koji se os tatka svijeta tiču gotovo jednako, ako ne i više, kao i samih Sjedinjenih Američkih Država. Jednostavno rečeno, siromašni ne kupuju. A kada je riječ o Amerikancima koji su dosad kupovali sve što im se našlo pred očima, jasno je da će bez posla ostati i niz onih koji su im dosad to sve nudili na prodaju. Riječ je prvenstveno o azijskim i južnoameričkim pogonima koji još uvijek pune trgovine diljem SAD-a, ali i o globalnim financijskim korporacijama koje su svoj novac ulile u sve pore globalnoga kapitalističkog sustava. Zato se danas urušava Merrill Lynch, zato pomoć traži golemi CitiGroup, zato su bolesni veliki bankarski sustavi u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj i zato još jedan od ekonomskih proroka - George Soros - ovih dana iz Davosa šalje poruku o nadirućoj dubinskoj krizi globalnog sustava, najdubljoj u posljednjih 60 godina.
Rat u Iraku od samog je početka u znaku priče o nafti i interesima američkih naftaša da sačuvaju prevlast nad bliskoistočnim izvorima. Danas se ipak, podsjeća Stiglitz, posve nevjerojatnima čine uvjeravanja Bushove administracije koja je uoči invazije na Irak sugerirala da će irački naftni izvori ne samo u potpunosti financirati rat, nego da će Amerika (SAD) od toga izvući i dodatni profit. Što se dogodilo? Pojednostavljeno: zbog nesigurnosti u regiji pobjegli su investitori, zbog njihova odlaska poskupjela je nafta. Irački izvori rat nisu financirali gotovo ni trenutka. Jedini koji su na tom ratu profitirali, podsjeća Stiglitz, bile su velike naftne kompanije, ugovorni proizvođači oružja i al-Qa'ida. Prijeratna cijena nafte od 20 do 25 dolara po barelu prema planovima stratega trebala se zadržati.
Danas je, međutim, cijena barela gotovo 100 dolara. Ovih dana počela je padati, ali ne zbog najavljenog "osiguravanja kontinuiteta vlasništva nad izvorima", nego zbog procjena da će osiromašeni Amerikanci ubuduće manje voziti. Pad cijena naftaških dionica mogao bi se smatrati pravednom osvetom povijesti kada zbog njega ne bi već danas bile u pitanju tisuće radnih mjesta, i to ne samo u proizvodnji nafte, nego u svim industrijama koje servisiraju potrebe onih koji tom proizvodnjom dobro zarađuju.
Viktor Vresnik
Sedam godina poslije nobelovac Joseph Stiglitz potrudio se u njujorškom mjesečniku Vanity Fair detaljno nabrojiti sve čime je današnji američki predsjednik izravno naštetio američkoj ekonomiji i Amerikancima. Stiglitz danas Busha uspoređuje "jedino s Herbertom Hooverom", koji je dosad slovio za najgoreg američkog predsjednika kada je riječ o ekonomiji Prema Stiglitzevu mišljenju, Bushovo naslijeđe mnogo je štetnije od Hooverova, a bit će i mnogo dugotrajnije.
| Američke su tvornice i novac u svakom kutku svijeta. Otkad Amerikance stižu dugovi, lošije žive i mogu manje trošiti, sve se zaljuljalo |
Greenspanov put
Taj put je prof. Stiglitz već za sobom imao prevaljen daleki put od glavnog Clintonova savjetnika za ekonomiju, preko ekonomskog stratega najveće globalne razvojne institucije do nevoljko i nikad potpuno prihvaćene titule ideologa antiglobalističkog pokreta koji je u to vrijeme upravljao prilično divljim pohodima demonstranata ulicama Seattlea, Genove i Washingtona.
kaže da će u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji biti veoma teško izbjeći recesiju
|
George Soros
|
|
Sva tri susreta - dva u vrijeme Clintonove i treći u drugoj godini Bushove administracije - bila su nabijena žestokom kritikom izjednačavanja pojmova globalizacije i amerikanizacije. Nijednom tada, međutim, institucija američkog predsjednika još nije bila dovedena u pitanje. Štoviše, Stiglitz, čak i kada je oštro kritizirao ekonomski agresivne korake američke administracije ili u Washingtonu smještenih međunarodnih financijskih institucija, nikada nije zaboravio spomenuti "beskrajnu zahvalnost" Clintonu što mu je dopustio sudjelovati u kreiranju njegove ekonomske politike (Busha u to doba uglavnom nije niti spominjao). Clinton i Stiglitz razišli su se zbog akademskog neslaganja oko brojnih pitanja, a prije svega zbog, prema Stiglitzevu mišljenju pogubne, taktike šefa Federalnih rezervi, Alana Greenspana, koji je upravljao ekonomijom manipulirajući kamatnim stopama.
Iskrivljene ideje
- Clintonove godine nisu bile razdoblje ekonomske nirvane - smatra danas Stiglitz, posve svjestan tadašnjih pogrešaka i propuštenih prilika. Prema njegovu mišljenju, a to je i razlog što su ga prigrlili antiglobalistički lideri s kojima se susretao u Washingtonu, tadašnji trgovinski sporazumi koje je progurala Amerika često nisu bili pošteni prema zemljama u razvoju. Jednako tako, kaže Stiglitz, Amerika je u to vrijeme i sama propustila investirati više u vlastitu infrastrukturu, učvrstiti regulativu na tržištu vrijednosnih papira te poduzeti dodatne korake u promicanju štednje energije.
- Nismo to radili jer nam je nedostajalo ili novca ili političke volje, ali, da budemo posve iskreni, i zato što su posebni interesi krojili našu agendu znatno više nego što bi im to smjelo biti dopušteno - tvrdi veliki ekonomost. No, za propuste iz tog razdoblja Stiglitz pronalazi relativno jednostavno, iskreno opravdanje: to su Americi bile prve godine ekonomskog buma nakon Carterova razdoblja i prvi put nakon 70-ih godina plaće na dnu rasle su brže od onih na vrhu, što je bila "slavljenja vrijedna točka na koju se svatko pozivao".
upozoravao je na Bushovu štetnu ekonomsku politiku
|
Jos
eph Stiglitz
|
 |
U svojoj nesmiljenoj kritici Bushove štetočinske politike Stiglitz je čak prilično blag prema prvim koracima u vlasti tada još novog predsjednika koji je, kaže, "naslijedio politiku čiji su uspjesi polako zalazili". Bush je stigao u eri kada se znalo da je tehnološki bum 90-ih definitivno već postao stvar prošlosti. NASDAQ (elektronsko tržište na koje je tada bila uvrštena većina tehnoloških dionica) se 2000. godine tijekom samo jednog mjeseca srušio 15 posto i baš nitko još nije znao kakav će učinak ispuhavanje prvog balona internetske ekonomije imati na cjelokupno zdravlje američke ekonomije. Još uvijek, kaže Stiglitz, nije bilo kasno za upumpavanje veće količine novca u obrazovni sustav, razvoj tehnologije i infrastrukture. Bushova je administracija, međutim, stigla s vlastitim, posve iskrivljenim idejama o uspješnom vođenju politike. Prvi značajniji potez koji su napravili bilo je smanjivanje poreza bogatima, trideseterostruko veće od porezne olakšice koja je bila namijenjena "prosječnima".
Ispod granice siromaštva
Bush je dva puta ponavljao tu akciju, tvrdeći kako je namijenjena poticanju rasta ekonomije, što se, priznaje Stiglitz, prvih godina doista i događalo, ali "taj rast pomogao je uglavnom onim ljudima koji nisu trebali nikakvu pomoć". Prihodi su opet rasli na vrhu i smanjivali se na dnu ljestvice. Rezultat takve politike jest to da danas 5,3 milijuna Amerikanaca više nego u razdoblju prije nego što je Bush preuzeo SAD živi ispod granice siromaštva. Dodatna statistika pokazuje i to da danas prosječni američki 30-godišnjak zarađuje otprilike 12 posto manje nego što je zarađivao njegov otac prije 30 godina. Točno to je prva od nekoliko temeljnih točki na kojima se temelji rast nezadovoljstva građana prema teoriji harvardskog profesora i Stiglitzova dobrog znanca Benjamina Friedmana (druge se tiču usporedbi sa standardom susjeda, pa onih u susjednim tvrtkama ili zemljama).
MMF je najavio kompletnu reviziju prognoza i procjena
|
Dominique Strauss-Kahn
|
 |
Samoubilačko smanjivanje poreza u nadi da će se samim time pogurati ekonomija Bushova je administracija nastavila i nakon pokretanja iračkog rata. To je, upozorava Stiglitz, dovelo do fiskalnog preokreta nezabilježenog još od Drugoga svjetskog rata: proračunski višak od 2,4 posto BDP-a tijekom četiri se godine pretvorio u minus od 3,6 posto. Istodobno su između 2002. i 2005. godine udvostručene subvencije poljoprivredi - što je neizbježno dovelo do dodatnog rasipanja poreznog novca - dok su nebrojene dodatne subvencije, olakšice i prioriteti ugrađeni u porezni sustav porasli još za četvrtinu. Pet godina nakon 11. rujna troškovi SAD-a za obranu porasli su oko 70 posto, ali većina tog novca nije otišla na proglašeni "rat protiv terora", nego je uglavnom potrošena uludo na posve promašene vojne misije u Iraku.
- Proizvodili smo uglavnom neučinkovito oružje koje je bilo namijenjeno borbi protiv neprijatelja koje nemamo"- ironizira Stiglitz Bushovu obrambenu politiku.
Istraživanje i razvoj
Istovremeno je dramatično smanjen postotak BDP-a koji se trošio na istraživanje i razvoj. Čak toliko, upozorava Stiglitz, da se uopće nije moglo pronaći novac za pomoć poplavama uništenom New Orleansu. Novac nominalno namijenjen jačanju zdravstvenog sustava preusmjeren je izravno prema farmaceutskim kompanijama kao "predizborna korupcija". To su poslije pokazali i dokumenti iz internih istraga, kao i činjenicu da su se pravi troškovi sustavno skrivali od Kongresa.
Šef federalnih rezervi panično je srezao kamate, najviše u zadnjih 25 godina
|
Ben Bernanke
|
 |
Iako napisan prije više od dva mjeseca, Stiglitzov antibushovski vapaj u Vanity Faireu danas, kada padaju globalna tržišta, čini se kao posljednje upozorenje upornog proroka zabludjelima. Proroka kojega nitko nije želio slušati. Uostalom, svrha smrtno ozbiljnog teksta nobelovca u još uvijek visokonakladnom Vanity Faireu (njujorškoj varijanti naše Glorije, namijenjenoj obrazovanim i bogatim ženama), tik do razgovora o privatnim tajnama Julije Roberts i nostalgičnoj temi o smrti elitnog druženja u Washingtonu, i jest doprijeti do ušiju. "I danas često možete čuti predsjednika kako grmi da su porezne olakšice bile namijenjene poticanju ekonomije, ali to nikada nije bila istina", piše Stiglitz. Upravljajući ekonomijom putem rezanja kamatnih stopa (zapravo njihova ukidanja ako se uračuna inflacija), stiglo se do vrlo predvidljivog rezultata - potrošačkog buma koji se počeo zaustavljati tek danas kada su krediti, iako beskrajno jeftini, počeli stizati na naplatu i onima koji ih nikako ne mogu vraćati. Dug koji su Amerikanci napravili kupujući bjesomučno kreditnim karticama, popeo se do srpnja prošle godine, prema službenim statističkim podacima, na 900 milijardi dolara. Posljedica? Gotovo 1,7 milijuna Amerikanaca sljedećih mjeseci čeka ovrha nad njihovim kućama i stanovima. Mnogi od njih, upozorava Stiglitz, u tom će se trenutku naći na vrhu spirale koja će ih bespovratno odvući u siromaštvo.
Širenje krize
Tu počinju i problemi koji se os tatka svijeta tiču gotovo jednako, ako ne i više, kao i samih Sjedinjenih Američkih Država. Jednostavno rečeno, siromašni ne kupuju. A kada je riječ o Amerikancima koji su dosad kupovali sve što im se našlo pred očima, jasno je da će bez posla ostati i niz onih koji su im dosad to sve nudili na prodaju. Riječ je prvenstveno o azijskim i južnoameričkim pogonima koji još uvijek pune trgovine diljem SAD-a, ali i o globalnim financijskim korporacijama koje su svoj novac ulile u sve pore globalnoga kapitalističkog sustava. Zato se danas urušava Merrill Lynch, zato pomoć traži golemi CitiGroup, zato su bolesni veliki bankarski sustavi u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj i zato još jedan od ekonomskih proroka - George Soros - ovih dana iz Davosa šalje poruku o nadirućoj dubinskoj krizi globalnog sustava, najdubljoj u posljednjih 60 godina.
Rat u Iraku od samog je početka u znaku priče o nafti i interesima američkih naftaša da sačuvaju prevlast nad bliskoistočnim izvorima. Danas se ipak, podsjeća Stiglitz, posve nevjerojatnima čine uvjeravanja Bushove administracije koja je uoči invazije na Irak sugerirala da će irački naftni izvori ne samo u potpunosti financirati rat, nego da će Amerika (SAD) od toga izvući i dodatni profit. Što se dogodilo? Pojednostavljeno: zbog nesigurnosti u regiji pobjegli su investitori, zbog njihova odlaska poskupjela je nafta. Irački izvori rat nisu financirali gotovo ni trenutka. Jedini koji su na tom ratu profitirali, podsjeća Stiglitz, bile su velike naftne kompanije, ugovorni proizvođači oružja i al-Qa'ida. Prijeratna cijena nafte od 20 do 25 dolara po barelu prema planovima stratega trebala se zadržati.
Danas je, međutim, cijena barela gotovo 100 dolara. Ovih dana počela je padati, ali ne zbog najavljenog "osiguravanja kontinuiteta vlasništva nad izvorima", nego zbog procjena da će osiromašeni Amerikanci ubuduće manje voziti. Pad cijena naftaških dionica mogao bi se smatrati pravednom osvetom povijesti kada zbog njega ne bi već danas bile u pitanju tisuće radnih mjesta, i to ne samo u proizvodnji nafte, nego u svim industrijama koje servisiraju potrebe onih koji tom proizvodnjom dobro zarađuju.
Viktor Vresnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....