Celibat

Celibat je obaveza beženstva svih katoličkih svećenika. U pravoslavnim crkvama se za svećenike rede oženjeni, ali obavezu beženstva imaju monasi, iz čijih se redova isključivo biraju biskupi. Celibat je u Katoličkoj crkvi disciplina, nije nauk (doktrina), što znači da može biti i ukinut. Ipak, zahtjev za celibatom je drevan: još sveti Pavao apostol smatra da je spolno uzdržavanje bolje, ali da mu se ne mora podvrgnuti tko ga ne može izdržati. Obaveza je uvođena stoljećima, što znači da je nailazila na dug otpor. Koncil u Elviri (300-306) odlučio je da ni biskupi, ni prezbiteri, ni đakoni ne smiju biti oženjeni. Siricije, papa 384-399, prvi koji je uopće izdavao dekrete, izdao je dva dekreta o celibatu.

Dok se naš sveti Jerolim zauzimao za celibat, Elvidije je smatrao brak važnijim, kritizirao je celibat monahinja, podupirući svoje gledište tvrdnjom da je Marija imala djece s Josipom nakon Isusa, među njima i Jakova apostola. U Katoličkoj crkvi su pape Aleksandar II, kao Hildebrandov pristaša, te sam Hildebrand kao njegov nasljednik Grgur VII, a za njima i Urban II, osnažili obavezu celibata u drugoj polovici XI stoljeća. Od tada je celibat ne samo obaveza nego i pretežna praksa. Svećenik je čovjek sa svim ljudskim osobinama, pa tako i sa spolnošću, ali se smatra da je dužan živjeti i

ponašati se kao da je anđeo, dakle bespolan. Nije daleko od zlobe zlurada radoznalost kojom javnost prati svaki pogrešan korak svećenikâ na putu potisnute spolnosti, kao da jedva čeka da netko od njih zapadne u sablazan. “Celibat” je u hrvatskome latinizam. U Svetonija je “caelibatum” momaštvo ili udovištvo. U korijenu je pridjev “caelebs” (neoženjen), za koji se pretpostavlja da mu je u korijenu složenica dvaju indoevropskih pojmova: “*kaiwelo-” (sam) i “lib(h)s-” (živjeti).