Iz vizure hrvatskog tiska, prosinac 1967. bio je iznimno uzbudljiv mjesec. Južnoafrički liječnik dr.
Christiaan Barnard upravo je izveo prvu operaciju presađivanja srca nad 55-godišnjim trgovcem
Louisom Washkanskim, pa iako je pacijent poživio samo dva tjedna, nova doktorska superzvijezda nije zdvajala, najavljujući novi podvig: zubar
Philip Blaiberg trebao je uskoro dobiti srce mladog crnca
Clivea Haupta.
Nakon popriličnog otezanja, film Ante Babaje Breza, koji je na pulskom festivalu u iznimno jakoj konkurenciji ( Skupljači perja, Buđenje pacova, Jutro, Ljubavni slučaj, Kaja, ubit ću te!, Protest, Praznik) podijelio Srebrnu arenu sa slovenskim filmom Na papirnatim avionima, napokon je našao distributera, sarajevsku Prosvjetu, i nakon svečane premijere počeo se prikazivati u sedam (od ukupno 29) zagrebačkih kina.
Operna pjevačica Ruža Pospiš vjenčala se u Gradskoj vijećnici s Jovanom Baldanijem, asistentom na Elektrotehničkom fakultetu. Rođen je 20-milijunti građanin Jugoslavije, a tata Franjo i mama Gordana bebu su prigodno nazvali - Jugoslava. Novinar Zvonko Letica izabran je po anketi čitatelja tjednika Studio za "lice godine" (iza njega su se našli pjevač Vice Vukov i komičar Miodrag Petrović Čkalja), zahvaljujući emisiji Objektiv 350, u kojoj su se znale naći vrlo provokativne teme.
Igor Mandić u Vjesniku je recenzirao prvi put u nas prevedenu knjigu Rakova obratnica Henryja Millera i proglasio je - suprotno kuloarskim naklapanjima - iznimnom, a ne pornografskom literaturom, a kao umjetničko djelo "ozakonjena" je još jedna svjetska kontroverza: po anketi vodećih američkih kritičara The New York Timesa ostvarenje bio je film Arthura Penna Bonnie i Clyde, koji se još donedavno sumnjičilo da romantizira gangstere. Ipak, sva zbivanja u prosincu bljedila su pred iščekivanjem najvažnijeg događaja - proslave Nove godine.
Te godine ne samo da je pao snijeg i dao svetkovini primjereno bijelo ozračje, nego je i kalendar bio naklonjen poklonicima novogodišnjeg ludovanja: Stara godina padala je u nedjelju, naredna dva dana bili su praznici, pa kad se sve to spoji s uglavnom neradnom subotom (Savezno izvršno vijeće odredilo je da se u saveznim organima uprave od 1. siječnja 1968. radi od 8,30 do 17 sati i da je subota neradna), građanima su bila na raspolaganju četiri slobodna dana.
Šezdesetih je Nova godina bila jedini uistinu važan svjetovni praznik. Iako se privatno slavio, Božić se u medijima nije spominjao, a nije bilo čak ni kurtoaznih čestitki vjernicima od strane državnog vrha. Crkva se mogla probiti u novine samo u crnim kronikama, kao u slučaju nesreće na novogodišnjoj misi u Ogorju Gornjem pokraj Splita, kada je grom udario u zgradu i ozlijedio 12 ljudi.
Raspadom Jugoslavije, u Hrvatskoj je Božić postao ključan praznik, kao i u mnogim dijelovima svijeta, s dva i pol neradna dana, no prema Novoj godini postupilo se maćuhinski, jer se broj prazničnih dana prepolovio: u susjednoj Sloveniji to, međutim, nisu napravili, a ni u ostalim državama bivše Jugoslavije. Tamo su vjerski praznici dobili poseban status, ali se u Novu godinu nije diralo.
Proslava Nove godine prije četiri desetljeća zanimljiva je jer hrvatsko društvo tog razdoblja - suprotno tlapnjama o desetljećima "komunističkog mraka" - prvi put izrazito počinje sličiti ovom današnjem. Petak 29. prosinca, uoči Nove godine, po mnogo čemu je nalikovao na današnje božićne i novogodišnje šoping-histerije. Kroz zagrebačku Namu (koja tada nije bila u stečaju, nego je odlično poslovala) protutnjalo je 70 tisuća kupaca i odnijelo 80 televizora, desetak tisuća gramofonskih ploča, tisuće dječjih igračaka i novogodišnjih paketa.
Početkom šezdesetih godina čak je i partijski vrh odobrio potrošnju kao poželjan oblik ponašanja socijalističkog građanina, no trebalo je vremena dok se to ne pretvori u groznicu kakva se manifestirala u drugoj polovici tog desetljeća. Potrošnju je omogućavala činjenica da su plaće u 1967. rasle brže od proizvodnje, izvoza, pa i troškova života, očit znak da je vladi bilo važnije udovoljiti priželjkivanjima građana negoli se držati stroge ekonomske logike. Ipak, nije se moglo kupiti sve.
U članku u tjedniku
VUS (
Vjesnik u srijedu) naslovljenom "Bogato siromaštvo" novinar upozorava da na štednim knjižicama građana postoji 6 milijardi novih dinara (nova moneta zamijenila je staru, kada je potonja sredinom šezdesetih izgubila dvije nule) koje bi ušle u promet kada bi bilo odgovarajuće robe. Recimo, zalihe drvne industrije su goleme ponajviše stoga što se kupcima u prodavaonicama ne nudi atraktivan namještaj.
Poduzeće Autocentar zakupilo je u Vjesniku čitavu stranicu i čestitalo svojim kupcima Novu godinu, ponudivši im nove modele sovjetskih marki Volga i Moskvič: upozorilo je, istina, da raspolaže i automobilima linije Renault, Alfa Romeo i Opel, ali njih mogu kupiti samo oni koji posjeduju devize, što su tih godina mogli samo sretnici koji su radili u inozemstvu.
Ipak, ne stječe se dojam da se u Hrvatskoj uoči Nove godine 1968. oskudno živjelo. Gradska je vlast za novogodišnje uređenje Zagreba izdvojila 150 tisuća novih dinara, međutim, odmah su uslijedili prigovori da je dekoriranje rutinsko i izvedeno u zadnji čas. Preporučeno je dućanima da se sami pobrinu za novogodišnje ruho, jer jedino tako mogu privući više kupaca.
Zagrebačka Nama opet je istaknuta kao pozitivan primjer, jer su efektne dekoracije zgrade na početku Ilice odskakale od svega što je napravljeno na tadašnjem Trgu Republike. Po svim načelima socijalne države, ista svota određena je i za proslavu Dana dječje radosti, koji se obilježavao između 20. i 25. prosinca. Najveća priredba u Zagrebu održana je 23. prosinca u Studentskom centru, koju su vodili omiljeni televizijski junaci Mendo i Slavica.
Mogućnosti za proslavu Nove godine bilo je bezbroj. Sretnici koji su se na vrijeme pobrinuli kod putničkih agencija, Novu su godinu slavili u nekoj od europskih metropola, a na osobitoj cijeni bile su ekskurzije u Sloveniju u organizaciji Kompasa. U Zagrebu je hotel Esplanade držao najviše cijene. Okrugla dvorana bila je uređena u lovačkom stilu, pjevala je Elvira Voća uz kvintet Stjepana Mihaljinca, a za takav provod trebalo je izdvojiti 180 novih dinara.
Rubin restoran bio je nešto jeftiniji (170 dinara), a doček u Taverni Rustica, uz konferansu Borivoja Šembere i pjevanje Zvonka Špišića, doimao se kao čisti "okazion" - samo 140 dinara. Na doček Nove godine pozivali su hotel Palace, kavana Neboder, Villa Rebar, Šumski dvor na Cmroku, samoborski Šmidhen, riječki i splitski hoteli, međutim, slobodnih mjesta nije bilo u izobilju.
Na najpoželjnije lokacije pohrlili su stranci ( Večernjak je tvrdio da je doček u Esplanadi sličio na elitni kozmopolitski skup): samo je splitski hotel Marjan primio nekoliko stotina rezervacija iz Ancone, a riječki Jadran opsjeli su strani gosti iz Graza, Züricha i Italije.
Tada nije bilo organiziranog novogodišnjeg slavlja na gradskim trgovima (to je postala tradicija tek desetljeće kasnije), ali se van izlazilo bez skanjivanja (mnoštvo anketiranih u Vjesniku izjavilo je da će Novu godinu dočekati na ulici, čestitajući potpunim neznancima) i katkad tamo ostajalo do zore.
Jedna od mogućnosti bila je i otići u pola devet uvečer u kino na dvostruki program (prikazivali su se Agonija i ekstaza sa Charltonom Hestonom i Rexom Harrisonom, Ljevoruki revolveraš s Paulom Newmanom, Alfie s Michaelom Caineom te niz talijanskih, njemačkih i španjolskih razbibriga), tamo dočekati ponoć i zatim lutati gradom, tražeći otvorene kafiće i gostionice.
Onima koji si nisu mogli priuštiti provod u skupim hotelima preostajala je proslava kod kuće, uz televizor, gramofon i magnetofon. Posljednjih dana 1967. prodan je milijunti televizor u Jugoslaviji, što je televiziju promoviralo u najvažniji zabavni medij toga razdoblja. Zapravo, jak novogodišnji program jedini je relikt toga vremena koja je Hrvatska televizija i danas zadržala.
Za Novu 1968. godinu Jugoslavenska radiotelevizija ispucala je svoje najjače adute. Iako su sredinom prosinca malo koje domaće novine propustile objaviti reportažu o snimanju showa Brigitte Bardot u boji, s najnovijim pjesmama Sergea Gainsbourga i Jackom Lemmonom kao gostom, koji je francuska televizija trebala emitirati na Novu godinu, ni crno-bijela ponuda JRT-a nije se doimala loše.
Večernji program uoči novogodišnje noći pripao je
Radivoju Loli Đukiću, kralju domaćeg humora, koji je napisao trosatnu burlesku
Lopovi, talenti i obožavatelji s Miodragom Petrovićem Čkaljom u glavnoj ulozi. U ponedjeljak ujutro iz Beča se, kao i danas, prenosio Novogodišnji koncert, pratilo se skijaške skokove Četiri skakaonice, a večer je pripala Televiziji Zagreb, koja je zablistala 100-minutnim
TV magazinom u režiji
Antona Martija.
Splitski festival tih je godina već počeo dovoditi strane pjevačke zvijezde, pa je to napravio i TV magazin, u kojem su, uz Ivu Robića, Gabi Novak i Dragu Diklića, nastupili francuski šansonjer Jean-Claude Pascal, lider češkog kabareta Semafor Jiří Suchý te španjolska pjevačica Betina. Ocijenjen kao moderna, nepretenciozna televizijska zabava, TV magazin je predstavljao vrhunac novogodišnjeg programa.
Kakva su bila očekivanja za 1968.? U VUS-u je za novogodišnji broj preko čitave naslovne stranice vodeći zagrebački animator Nedeljko Dragić nacrtao karikaturu na kojoj se članovi Saveznog izvršnog vijeća kližu sanjkama niz grafikon, na kojem je 1967. predstavljena kao strma nizbrdica. Godina 1968. je u uzlaznoj putanji, ali od nje vidimo samo djelić - tko zna što se krije iza onoga što karikatura ne pokazuje. I još neka netko ustvrdi da tada nije bilo bezobrazne političke satire!
Nenad Polimac
Nakon popriličnog otezanja, film Ante Babaje Breza, koji je na pulskom festivalu u iznimno jakoj konkurenciji ( Skupljači perja, Buđenje pacova, Jutro, Ljubavni slučaj, Kaja, ubit ću te!, Protest, Praznik) podijelio Srebrnu arenu sa slovenskim filmom Na papirnatim avionima, napokon je našao distributera, sarajevsku Prosvjetu, i nakon svečane premijere počeo se prikazivati u sedam (od ukupno 29) zagrebačkih kina.
Operna pjevačica Ruža Pospiš vjenčala se u Gradskoj vijećnici s Jovanom Baldanijem, asistentom na Elektrotehničkom fakultetu. Rođen je 20-milijunti građanin Jugoslavije, a tata Franjo i mama Gordana bebu su prigodno nazvali - Jugoslava. Novinar Zvonko Letica izabran je po anketi čitatelja tjednika Studio za "lice godine" (iza njega su se našli pjevač Vice Vukov i komičar Miodrag Petrović Čkalja), zahvaljujući emisiji Objektiv 350, u kojoj su se znale naći vrlo provokativne teme.
Igor Mandić u Vjesniku je recenzirao prvi put u nas prevedenu knjigu Rakova obratnica Henryja Millera i proglasio je - suprotno kuloarskim naklapanjima - iznimnom, a ne pornografskom literaturom, a kao umjetničko djelo "ozakonjena" je još jedna svjetska kontroverza: po anketi vodećih američkih kritičara The New York Timesa ostvarenje bio je film Arthura Penna Bonnie i Clyde, koji se još donedavno sumnjičilo da romantizira gangstere. Ipak, sva zbivanja u prosincu bljedila su pred iščekivanjem najvažnijeg događaja - proslave Nove godine.
Te godine ne samo da je pao snijeg i dao svetkovini primjereno bijelo ozračje, nego je i kalendar bio naklonjen poklonicima novogodišnjeg ludovanja: Stara godina padala je u nedjelju, naredna dva dana bili su praznici, pa kad se sve to spoji s uglavnom neradnom subotom (Savezno izvršno vijeće odredilo je da se u saveznim organima uprave od 1. siječnja 1968. radi od 8,30 do 17 sati i da je subota neradna), građanima su bila na raspolaganju četiri slobodna dana.
Šezdesetih je Nova godina bila jedini uistinu važan svjetovni praznik. Iako se privatno slavio, Božić se u medijima nije spominjao, a nije bilo čak ni kurtoaznih čestitki vjernicima od strane državnog vrha. Crkva se mogla probiti u novine samo u crnim kronikama, kao u slučaju nesreće na novogodišnjoj misi u Ogorju Gornjem pokraj Splita, kada je grom udario u zgradu i ozlijedio 12 ljudi.
Raspadom Jugoslavije, u Hrvatskoj je Božić postao ključan praznik, kao i u mnogim dijelovima svijeta, s dva i pol neradna dana, no prema Novoj godini postupilo se maćuhinski, jer se broj prazničnih dana prepolovio: u susjednoj Sloveniji to, međutim, nisu napravili, a ni u ostalim državama bivše Jugoslavije. Tamo su vjerski praznici dobili poseban status, ali se u Novu godinu nije diralo.
Proslava Nove godine prije četiri desetljeća zanimljiva je jer hrvatsko društvo tog razdoblja - suprotno tlapnjama o desetljećima "komunističkog mraka" - prvi put izrazito počinje sličiti ovom današnjem. Petak 29. prosinca, uoči Nove godine, po mnogo čemu je nalikovao na današnje božićne i novogodišnje šoping-histerije. Kroz zagrebačku Namu (koja tada nije bila u stečaju, nego je odlično poslovala) protutnjalo je 70 tisuća kupaca i odnijelo 80 televizora, desetak tisuća gramofonskih ploča, tisuće dječjih igračaka i novogodišnjih paketa.
Početkom šezdesetih godina čak je i partijski vrh odobrio potrošnju kao poželjan oblik ponašanja socijalističkog građanina, no trebalo je vremena dok se to ne pretvori u groznicu kakva se manifestirala u drugoj polovici tog desetljeća. Potrošnju je omogućavala činjenica da su plaće u 1967. rasle brže od proizvodnje, izvoza, pa i troškova života, očit znak da je vladi bilo važnije udovoljiti priželjkivanjima građana negoli se držati stroge ekonomske logike. Ipak, nije se moglo kupiti sve.
| Tito s Jovankom slavio u Beogradu |
|
| A predsjednik
Josip Broz Tito? Primjereno pravilu da Novu godinu slavi uvijek u nekom drugom republičkom središtu, 1968. je sa suprugom
Jovankom dočekao u Skupštini grada Beograda, gdje je plesao s opernom pjevačicom
Radmilom Bakočević, zatim je prešao u Skupštinu Srbije i zoru dočekao - zajedno s 800 uzvanika - u hotelu Metropol. Tamo ga je izljubila "ljepotica 1967."
Daliborka Stojšić, kasnija supruga zagrebačkog pjevača
Žarka Dančua. Tito je već u srijedu morao u lov na gazdinstvo Tikveš u Belju sa svojim gostom, rumunjskim diktatorom
Nicolaeom Ceauşescuom, a neposredno zatim u Afganistan, gdje ga je očekivao tamošnji kralj
Zahir. Vjerojatno nijedan od njih nije slutio u što će se njihove države kasnije prometnuti.
|
Poduzeće Autocentar zakupilo je u Vjesniku čitavu stranicu i čestitalo svojim kupcima Novu godinu, ponudivši im nove modele sovjetskih marki Volga i Moskvič: upozorilo je, istina, da raspolaže i automobilima linije Renault, Alfa Romeo i Opel, ali njih mogu kupiti samo oni koji posjeduju devize, što su tih godina mogli samo sretnici koji su radili u inozemstvu.
Ipak, ne stječe se dojam da se u Hrvatskoj uoči Nove godine 1968. oskudno živjelo. Gradska je vlast za novogodišnje uređenje Zagreba izdvojila 150 tisuća novih dinara, međutim, odmah su uslijedili prigovori da je dekoriranje rutinsko i izvedeno u zadnji čas. Preporučeno je dućanima da se sami pobrinu za novogodišnje ruho, jer jedino tako mogu privući više kupaca.
Zagrebačka Nama opet je istaknuta kao pozitivan primjer, jer su efektne dekoracije zgrade na početku Ilice odskakale od svega što je napravljeno na tadašnjem Trgu Republike. Po svim načelima socijalne države, ista svota određena je i za proslavu Dana dječje radosti, koji se obilježavao između 20. i 25. prosinca. Najveća priredba u Zagrebu održana je 23. prosinca u Studentskom centru, koju su vodili omiljeni televizijski junaci Mendo i Slavica.
Mogućnosti za proslavu Nove godine bilo je bezbroj. Sretnici koji su se na vrijeme pobrinuli kod putničkih agencija, Novu su godinu slavili u nekoj od europskih metropola, a na osobitoj cijeni bile su ekskurzije u Sloveniju u organizaciji Kompasa. U Zagrebu je hotel Esplanade držao najviše cijene. Okrugla dvorana bila je uređena u lovačkom stilu, pjevala je Elvira Voća uz kvintet Stjepana Mihaljinca, a za takav provod trebalo je izdvojiti 180 novih dinara.
Rubin restoran bio je nešto jeftiniji (170 dinara), a doček u Taverni Rustica, uz konferansu Borivoja Šembere i pjevanje Zvonka Špišića, doimao se kao čisti "okazion" - samo 140 dinara. Na doček Nove godine pozivali su hotel Palace, kavana Neboder, Villa Rebar, Šumski dvor na Cmroku, samoborski Šmidhen, riječki i splitski hoteli, međutim, slobodnih mjesta nije bilo u izobilju.
Na najpoželjnije lokacije pohrlili su stranci ( Večernjak je tvrdio da je doček u Esplanadi sličio na elitni kozmopolitski skup): samo je splitski hotel Marjan primio nekoliko stotina rezervacija iz Ancone, a riječki Jadran opsjeli su strani gosti iz Graza, Züricha i Italije.
Tada nije bilo organiziranog novogodišnjeg slavlja na gradskim trgovima (to je postala tradicija tek desetljeće kasnije), ali se van izlazilo bez skanjivanja (mnoštvo anketiranih u Vjesniku izjavilo je da će Novu godinu dočekati na ulici, čestitajući potpunim neznancima) i katkad tamo ostajalo do zore.
Jedna od mogućnosti bila je i otići u pola devet uvečer u kino na dvostruki program (prikazivali su se Agonija i ekstaza sa Charltonom Hestonom i Rexom Harrisonom, Ljevoruki revolveraš s Paulom Newmanom, Alfie s Michaelom Caineom te niz talijanskih, njemačkih i španjolskih razbibriga), tamo dočekati ponoć i zatim lutati gradom, tražeći otvorene kafiće i gostionice.
Onima koji si nisu mogli priuštiti provod u skupim hotelima preostajala je proslava kod kuće, uz televizor, gramofon i magnetofon. Posljednjih dana 1967. prodan je milijunti televizor u Jugoslaviji, što je televiziju promoviralo u najvažniji zabavni medij toga razdoblja. Zapravo, jak novogodišnji program jedini je relikt toga vremena koja je Hrvatska televizija i danas zadržala.
Za Novu 1968. godinu Jugoslavenska radiotelevizija ispucala je svoje najjače adute. Iako su sredinom prosinca malo koje domaće novine propustile objaviti reportažu o snimanju showa Brigitte Bardot u boji, s najnovijim pjesmama Sergea Gainsbourga i Jackom Lemmonom kao gostom, koji je francuska televizija trebala emitirati na Novu godinu, ni crno-bijela ponuda JRT-a nije se doimala loše.
Večernji program uoči novogodišnje noći pripao je
Radivoju Loli Đukiću, kralju domaćeg humora, koji je napisao trosatnu burlesku
Lopovi, talenti i obožavatelji s Miodragom Petrovićem Čkaljom u glavnoj ulozi. U ponedjeljak ujutro iz Beča se, kao i danas, prenosio Novogodišnji koncert, pratilo se skijaške skokove Četiri skakaonice, a večer je pripala Televiziji Zagreb, koja je zablistala 100-minutnim
TV magazinom u režiji
Antona Martija.
Splitski festival tih je godina već počeo dovoditi strane pjevačke zvijezde, pa je to napravio i TV magazin, u kojem su, uz Ivu Robića, Gabi Novak i Dragu Diklića, nastupili francuski šansonjer Jean-Claude Pascal, lider češkog kabareta Semafor Jiří Suchý te španjolska pjevačica Betina. Ocijenjen kao moderna, nepretenciozna televizijska zabava, TV magazin je predstavljao vrhunac novogodišnjeg programa.
Kakva su bila očekivanja za 1968.? U VUS-u je za novogodišnji broj preko čitave naslovne stranice vodeći zagrebački animator Nedeljko Dragić nacrtao karikaturu na kojoj se članovi Saveznog izvršnog vijeća kližu sanjkama niz grafikon, na kojem je 1967. predstavljena kao strma nizbrdica. Godina 1968. je u uzlaznoj putanji, ali od nje vidimo samo djelić - tko zna što se krije iza onoga što karikatura ne pokazuje. I još neka netko ustvrdi da tada nije bilo bezobrazne političke satire!
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....