Slika legendarnog revolucionara Ernesta Che Guevare krasi zid ureda bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Che je bolivijski uzor, heroj i mit. To je zemlja u kojoj je završio svoj put. Danas, kada se lik Ernesta Che Guevare tetovira na bicepse i grudi, prodaje se na majicama na svakom uglu, poprima značenja miljama udaljena od ideja za koja se borio i većina Bolivijaca, kao i Kubanaca i mnogih drugih u Latinskoj Americi, prije će pokušati izračunati koliko su isplativi Che suveniri nego se pitati što zaista stoji iza mita o revolucionaru.
Tako je i blizu Vallegrandea, u selu La Higueri gdje je Che Guevara ubijen . Danas turistima čak i 30-godišnjaci u La Higueri pokušavaju za koji dolar prodati priču kako su sa Cheom dijelio posljednji obrok uoči smaknuća. Oni koji stvarno znaju što je bilo - šute. Ili ih više nema.
Svi osim umirovljenog bolivijskog generala Garyja Prada Salmona koji je vodio operaciju Cheova hvatanja i likvidacije. On je 8. listopada 1967. posljednji razgovarao sa Cheom. Ali mu nije rekao da će biti ubijen. Njegovi razlozi za to i njegova verzija priče o Cheu previše su složeni za pop ikonografiju.
Legendarna fotografija Alberta Korde s njegovim likom proglašena je jednom od najznačajnijih u prošlom stoljeću. Otisnuta na majice prodana je u desetinama milijuna primjeraka, kao i knjige koje je napisao Che i one u kojima drugi autori opisuju njegov životni put.
Kako to obično biva s idolima, vremenom su mu pripisivane odlike koje nije imao, a sve ono loše što je učinio, poput smaknuća zarobljenika nakon pobjede na Kubi, jednostavno je zaboravljeno.
General Prado Salmon zbog svog je iskustva ogorčen time i već 40 godina uporno nameće svoju istinu o Cheovoj smrti i legendu o posljednjim revolucionarovim riječima koji su stvorili današnjeg Chea -simbol. - Hvatanje Che Guevare bila je prva ozbiljna stvar oko koje su se uspjeli dogovoriti službeni Washington, Havana i Moskva.- započinje Prado, čija je karijera vrtoglavo rasla nakon akcije. Bivši je ambasador Bolivije u Velikoj Britaniji, danas je profesor i jedan od vodećih intelektualaca u svojoj zemlji.
- Svatko je iz svog razloga priželjkivao Cheovu smrt i jasno je da je bio izdan. S druge strane, njegova je smrt označila kraj gerilskog ratovanja koje je Che do tada zagovarao i opisao u svojoj knjizi. Che je u Boliviju poslan da umre. Mi smo samo odradili posao. Uostalom, bilo ga je tada teže naći nego pobijediti - tvrdi Prado.
Kada je Che početkom 1967. godine, nakon neuspješne ekspedicije u Kongu, došao u Boliviju, sve kao da se okrenulo protiv njega. Iako je možda u to vrijeme i sam mislio kako je riječ o slučajnosti, to svakako nije bilo točno jer je već dugo postojala odluka da ga se "makne", priča Prado.
Che je nakon raketne krize na Kubi 1962. godine stekao moćnog neprijatelja u SSSR-u. On je tada javno optuživao ruskog predsjednika Nikitu Hruščova da je izdao Fidela Castra povlačenjem projektila s otoka.
Kako Castro nije mogao bez Rusa, počeo je marginalizirati Chea. "Ljubav" između njega i predsjednika konačno je pukla u trenutku kada je Castro objavio privatno Cheovo pismo u kojem se odriče svih funkcija i kubanskog državljanstva.
Fidel mu je uoči puta u Boliviju ipak ponudio pomoć. Che ju je prihvatio. Bila je to očita pogreška. Kuba mu je kupila ranč u bolivijskoj regiji Nancahu gdje je legendarni komandant uspio okupiti samo 50 ljudi. Ubrzo je i vlada u La Pazu doznala da se Che nalazi u Boliviji.
- Kubanci su ranije bili poslani na izviđanje terena, ali je ranč kupljen naglo i na mjestu koje uopće nisu posjetili. Tamo gdje je poslan, Che nije mogao imati podršku jer su lokalni seljaci silno voljeli predsjednika Barrientosa. Predsjednik Bolivijske komunističke partije, Mario Monjes, također mu nije želio pomoći jer je simpatizirao Moskvu. Sam i napušten, Che se ipak odlučio na borbu. Mi smo s druge strane početkom 1967. dobili pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Poslali su nam opremu, došli su i instruktori specijalnih postrojbi rangera. Mene su odredili za zapovjednika jedne grupe i dali mi vrlo jasan zadatak - uhvatiti Chea - Ali Pradovim obučenim i opremljenim rangerima trebalo je devet mjeseci da uđu u trag Che Guevari.
- U dotadašnjim borbama oni su sa 50 spali na 17 vojnika. Uglavnom su napadali ljekarne i bolnice jer je Che bio sve bolesniji i trebali su mu lijekovi.
Početkom listopada stegli smo obruč oko njih. Čudio sam se zašto se nastavljaju boriti kada nisu imali izgleda. Kasnije sam shvatio da Che zapravo nigdje nije mogao pobjeći. Sve zemlje u okruženju imale su desno orijentirane vojne vlade, a Kuba mu je jednostavno bila zatvorena i predaleko. Napokon, u rano jutro 8. listopada neki seljaci javili su nam točnu poziciju gerilaca. -
Prado tvrdi da u napad nije vodio više od pedesetak ljudi jer je smatrao da neće doživjeti ozbiljniji otpor. To se potvrdilo čim je u jednoj udolini počela prva borba. Prado je stajao na uzvisini i gledao kako borba jenjava. U jednom trenu vidio je dvojicu gerilaca kako pokušavaju pobjeći penjući se po litici.
Prado je s dvojicom vojnika otišao na vrh, malo su pričekali i kada su se gerilci pojavili, jednostavno su im "uperili puške u noseve". Razoružali su ih. Prado je zarobljenicima naredio da se predstave. Još nije znao koga ima u rukama jer su zarobljenici izgledali katastrofalno.
"Ja sam Che Guevara, nemojte pucati, predajem se. Više vam vrijedim živ nego mrtav, nemojte pucati...", riječi su koje je Prado prve čuo od legendarnog revolucionara.
- Bio sam jako sretan jer sam znao da je akcija napokon okončana. Naravno, bio sam potpuno šokiran kad sam shvatio da je taj neugledan čovjek preda mnom famozni Che. - Bio je sav u dronjcima, nepodnošljivo je smrdio. Nikada to neću zaboraviti. Jedva je izgovarao pokoju riječ, moral mu je bio ispod nule. Potpuno uništen čovjek - priča general.
Prado je dobro znao vrijednost svoga zarobljenika. Chea nije ispuštao iz vida. Znao je da su mu vojnici ogorčeni, ponajviše zbog suboraca poginulih u akciji. Nije želio da se dogodi bilo što nepredviđeno. Jednu stvar im je ipak dopustio. Rekao im je da snime što više dobrih fotografija cijelog događaja i samog Chea. Iako do danas nisu zaštitili kao autorsko djelo, neke fotografije nikad nisu objavljene.
- Smjestili smo ga u školu u La Higueri i nakon što sam obustavio akciju otišao sam do Chea. Pitao sam ga je li dobro, treba li mu kava ili cigareta. Pogledao sam mu ranu na nozi, sve je bilo u redu. Netočno je da je uhvaćen jer je bio ranjen, rana mu nije ni krvarila.
Bio je iscrpljen, ali ne zbog ranjavanja nego vjerojatno radi višednevnoga gladovanja i astme. Odlučio sam prema njemu postupati časno vojnički i mislim da je razvio određeno povjerenje prema meni. Razgovarali smo nekoliko puta te noći. Prvo me pitao što će se dogoditi s njim. Objasnio sam mu da smo njegove suborce, uhvaćene nekoliko dana ranije, poslali na suđenje u La Paz. Rekao sam mu da je u Boliviji maksimalna kazna zatvora 30 godina i da ne ma smrtne kazne.
To mu je malo popravilo raspoloženje. Do tada je bio polumrtav, a onda mu se vratio sjaj u očima - opisuje Prado. - Izišao sam tada, a čim sam se vratio Che mi je počeo držati političko predavanje. To me šokiralo. Govorio nam je da smo američki plaćenici, da dobivamo oružje iz Amerike i odrađujemo prljavi posao za nju. Pitao sam ga nije li i on na početku revolucije na Kubi dobivao tuđu pomoć. Što bi oni uspjeli bez Rusa? To je sudbina malih naroda, rekao sam mu. Rekao sam mu i da mi ne podmeće svoje antiimperijalističke fraze jer sam ja dijete bolivijske revolucije i trebam mir, a ne borbu koju mi je on priuštio dolaskom u moju zemlju.
General Prado smije se kad se prisjeća duge rasprave koju je te noći vodio s Che Guevarom.
Tvrdi da amerika zapravo nije imala važnu ulogu u njegovu zarobljavanju. Pripisivanje neke tajnovite i presudne uloge agentima koje je CIA poslala u Boliviju, kaže, obična je glupost.
- Oni su poslali dvojicu ljudi od kojih je jedan bio taj Felix Rodriguez za kojeg se i danas priča da je bio ključna figura u akciji. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Kada sam ih prije akcije na jednom sastanku i pitao što je njihova zadaća, odgovorili su mi da su došli samo kako bi identificirali Chea kada ga uhvatimo jer su ga ranije viđali. Jedini dokaz za to bilo je da su Kubanci. Kada smo konačno uhvatili Chea, rekli su da su ga zapravo vidjeli samo na slikama. Pretpostavljam da su bili poslani da bi nas nadgledali i javili dobru vijest u Ameriku. Ništa više od toga - kaže general.
Prado je ipak bio samo naivan. Već idućeg jutra akciju je dovršil aupravo odluka na najvišoj razini, a on je shvatio da je krivo informirao Chea o njegovoj sudbini. Vojno zapovjedništvo prenijelo mu je naredbu iz ureda bolivijskog predsjednika Barrientosa: Guevaru se mora eliminirati. Navodno je odluka ipak donesena u Boliviji i nije bilo sugestija izvana. U jutarnjim satima Prado je posljednji put razgovarao s Che Guevarom. Che je shvatio da su ga izdali dojučerašnji prijatelji. Nije znao što ga čeka, ali je očito slutio najgore.
Potpuno se povukao u sebe. General i Che gledali su se, oči u oči. Pobjednik i poraženi. U nekim drugim okolostima Prado bi to doživio kao sudbinu dvojice vojnika. Trenutak bez velikih emocija, gotovo uobičajen u vojničkom životu. Ali onda, u onoj sobi, sve je za njega imalo drukčiju težinu. Sklupčan u kutu sobe ipak je sjedio jedan Ernesto Che Guevara.
Prado je prepustio svom zamjeniku da zarobljeniku kaže kako mu je presuđeno i da obavi likvidaciju.
- Moj zamjenik odlučio je da će Chea ubiti Mario Terano. Sva sedmorica naših vojnika koji su bili tamo željeli su to učiniti. Terano je nasumce odabran. Laž je da su vojnici sami odabrali egzekutora izvlačeći slamke. Terano je jednostavno otvorio vrata sobe u kojoj je bio Che i zapucao. Diže mi se kosa na glavi kada čitam tekstove u kojima se tvrdi da je Che u posljednjim trenucima života nešto rekao svome ubojici, poslao neku revolucionarnu poruku. Da je i htio, ne bi imao kad. Rafal i... sve je bilo gotovo za tren
- Cheovo tijelo vojnici su privezali za helikopter i prevezli u bolnicu u grad Vallegrande. Patolozi su ga pregledali i pripremili za pokazivanje novinarima. Organizirana je svečanost, došli su svi vojni zapovjednici i predsjednik države. Ubojstvo Che Guevare slavili su kao veliko dostignuće "slobodne i demokratske Bolivije". Prado uporno kritizira sve koji ne priznaju činjenicu da je Che Guevara došao u tuđu zemlju, pokušao tamo dignuti revoluciju i da je pritom poginuo značajan broj ljudi.
Način na koji je Che Guevara završio u bolivijskoj je vojsci tada bio doživljen samo kao uspjeh, nitko nije postavljao pitanja o okolnostima. Ostalo je zapamćeno da je predsjednik Barrientos u svečarskoj atmosferi lokalnog svećenika čiji su župljani pomogli u lociranju Chea, nagradio pravim malim bogatstvom.
Kad su se kamere ugasile, Che Guevarino tijelo prebačeno je na tajnu lokaciju i zakopano. Tek 1997. je ehshumirano i uz najveće državne počasti prebačeno na Kubu. Fidel Castro je od Chea odavno napravio junaka, iako niz činjenica ukazuje da bi on mogao biti jedan od glavnih krivaca za smrt svog nekadašnjeg suborca, upozorava Prado.
Bolivija je s vremenom postala jedna od zemalja u kojima se službeno slavi uspomena na velikog revolucionara Chea, a kubanske novine otkrile su da je ta država u sklopu kampanje financiranja operacija rožnice za latinoameričku sirotinju, platila i operaciju Mariju Teranu.
General Prado, već u poznim godinama, i dalje tvrdi: - Većina ljudi uopće ne razumije tko je bio Che. Nakon revolucije na Kubi provodio je program odmazde nad političkim protivnicima i ubio na stotine ljudi. Kada smo ga uhvatili, promijenio je ploču i molio za svoj život. On za mene nikada nije bio heroj, a nije ni sada. Tek lik s onih majica. Obična moda.
Kad su ga zarobili, Che Guevara je kod sebe imao dva Rolex sata, kasnije čuveni Dnevnik iz Bolivije, pištolj i nekoliko sitnica. Svaki taj predmet danas bi kod kolekcionara postigao golemu cijenu. Jedan je zadržao general Prado. - Che mi je one noći prije nego što je smaknut dao oba Rolexa. Moji vojnici bili su mu ih uzeli, ali sam mu ih ja vratio. Valjda je bio iznenađen time. Zamolio me da mu ih pričuvam i da ih, ako mu se nešto dogodi, pošaljem na Kubu.
Jedan je sat bio njegov, a drugi od jednog njegova suborca koji je ubijen. Tada su svi vođe revolucije s Kube imali takve Rolexe. Dobili su ih od Castra, nakon pobjede. Zadržao sam Cheov sat nakon što je ubijen, a onaj drugi sam dao svom zapovjedniku u La Pazu. Nisam uzeo ništa drugo i ne znam tko je sve te stvari prodavao i dijelio okolo - tvrdi Prado, ali ne može pokazati sat koji je navodno zadržao. - Kada je Bolivija sedinom 80-ih godina uspostavila diplomatske odnose s Kubom, sat sam dao u njihovu ambasadu i zamolio ih da ga uruče nekome od Cheove obitelji. Znao sam da je vrijedan, ali nisam više želio imati nešto što mi ne pripada.
Krešimir Raguž
Tako je i blizu Vallegrandea, u selu La Higueri gdje je Che Guevara ubijen . Danas turistima čak i 30-godišnjaci u La Higueri pokušavaju za koji dolar prodati priču kako su sa Cheom dijelio posljednji obrok uoči smaknuća. Oni koji stvarno znaju što je bilo - šute. Ili ih više nema.
Svi osim umirovljenog bolivijskog generala Garyja Prada Salmona koji je vodio operaciju Cheova hvatanja i likvidacije. On je 8. listopada 1967. posljednji razgovarao sa Cheom. Ali mu nije rekao da će biti ubijen. Njegovi razlozi za to i njegova verzija priče o Cheu previše su složeni za pop ikonografiju.
Legendarna fotografija Alberta Korde s njegovim likom proglašena je jednom od najznačajnijih u prošlom stoljeću. Otisnuta na majice prodana je u desetinama milijuna primjeraka, kao i knjige koje je napisao Che i one u kojima drugi autori opisuju njegov životni put.
Kako to obično biva s idolima, vremenom su mu pripisivane odlike koje nije imao, a sve ono loše što je učinio, poput smaknuća zarobljenika nakon pobjede na Kubi, jednostavno je zaboravljeno.
General Prado Salmon zbog svog je iskustva ogorčen time i već 40 godina uporno nameće svoju istinu o Cheovoj smrti i legendu o posljednjim revolucionarovim riječima koji su stvorili današnjeg Chea -simbol. - Hvatanje Che Guevare bila je prva ozbiljna stvar oko koje su se uspjeli dogovoriti službeni Washington, Havana i Moskva.- započinje Prado, čija je karijera vrtoglavo rasla nakon akcije. Bivši je ambasador Bolivije u Velikoj Britaniji, danas je profesor i jedan od vodećih intelektualaca u svojoj zemlji.
- Svatko je iz svog razloga priželjkivao Cheovu smrt i jasno je da je bio izdan. S druge strane, njegova je smrt označila kraj gerilskog ratovanja koje je Che do tada zagovarao i opisao u svojoj knjizi. Che je u Boliviju poslan da umre. Mi smo samo odradili posao. Uostalom, bilo ga je tada teže naći nego pobijediti - tvrdi Prado.
Kada je Che početkom 1967. godine, nakon neuspješne ekspedicije u Kongu, došao u Boliviju, sve kao da se okrenulo protiv njega. Iako je možda u to vrijeme i sam mislio kako je riječ o slučajnosti, to svakako nije bilo točno jer je već dugo postojala odluka da ga se "makne", priča Prado.
Che je nakon raketne krize na Kubi 1962. godine stekao moćnog neprijatelja u SSSR-u. On je tada javno optuživao ruskog predsjednika Nikitu Hruščova da je izdao Fidela Castra povlačenjem projektila s otoka.
Kako Castro nije mogao bez Rusa, počeo je marginalizirati Chea. "Ljubav" između njega i predsjednika konačno je pukla u trenutku kada je Castro objavio privatno Cheovo pismo u kojem se odriče svih funkcija i kubanskog državljanstva.
Fidel mu je uoči puta u Boliviju ipak ponudio pomoć. Che ju je prihvatio. Bila je to očita pogreška. Kuba mu je kupila ranč u bolivijskoj regiji Nancahu gdje je legendarni komandant uspio okupiti samo 50 ljudi. Ubrzo je i vlada u La Pazu doznala da se Che nalazi u Boliviji.
- Kubanci su ranije bili poslani na izviđanje terena, ali je ranč kupljen naglo i na mjestu koje uopće nisu posjetili. Tamo gdje je poslan, Che nije mogao imati podršku jer su lokalni seljaci silno voljeli predsjednika Barrientosa. Predsjednik Bolivijske komunističke partije, Mario Monjes, također mu nije želio pomoći jer je simpatizirao Moskvu. Sam i napušten, Che se ipak odlučio na borbu. Mi smo s druge strane početkom 1967. dobili pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Poslali su nam opremu, došli su i instruktori specijalnih postrojbi rangera. Mene su odredili za zapovjednika jedne grupe i dali mi vrlo jasan zadatak - uhvatiti Chea - Ali Pradovim obučenim i opremljenim rangerima trebalo je devet mjeseci da uđu u trag Che Guevari.
- U dotadašnjim borbama oni su sa 50 spali na 17 vojnika. Uglavnom su napadali ljekarne i bolnice jer je Che bio sve bolesniji i trebali su mu lijekovi.
Početkom listopada stegli smo obruč oko njih. Čudio sam se zašto se nastavljaju boriti kada nisu imali izgleda. Kasnije sam shvatio da Che zapravo nigdje nije mogao pobjeći. Sve zemlje u okruženju imale su desno orijentirane vojne vlade, a Kuba mu je jednostavno bila zatvorena i predaleko. Napokon, u rano jutro 8. listopada neki seljaci javili su nam točnu poziciju gerilaca. -
Prado tvrdi da u napad nije vodio više od pedesetak ljudi jer je smatrao da neće doživjeti ozbiljniji otpor. To se potvrdilo čim je u jednoj udolini počela prva borba. Prado je stajao na uzvisini i gledao kako borba jenjava. U jednom trenu vidio je dvojicu gerilaca kako pokušavaju pobjeći penjući se po litici.
Prado je s dvojicom vojnika otišao na vrh, malo su pričekali i kada su se gerilci pojavili, jednostavno su im "uperili puške u noseve". Razoružali su ih. Prado je zarobljenicima naredio da se predstave. Još nije znao koga ima u rukama jer su zarobljenici izgledali katastrofalno.
"Ja sam Che Guevara, nemojte pucati, predajem se. Više vam vrijedim živ nego mrtav, nemojte pucati...", riječi su koje je Prado prve čuo od legendarnog revolucionara.
- Bio sam jako sretan jer sam znao da je akcija napokon okončana. Naravno, bio sam potpuno šokiran kad sam shvatio da je taj neugledan čovjek preda mnom famozni Che. - Bio je sav u dronjcima, nepodnošljivo je smrdio. Nikada to neću zaboraviti. Jedva je izgovarao pokoju riječ, moral mu je bio ispod nule. Potpuno uništen čovjek - priča general.
Prado je dobro znao vrijednost svoga zarobljenika. Chea nije ispuštao iz vida. Znao je da su mu vojnici ogorčeni, ponajviše zbog suboraca poginulih u akciji. Nije želio da se dogodi bilo što nepredviđeno. Jednu stvar im je ipak dopustio. Rekao im je da snime što više dobrih fotografija cijelog događaja i samog Chea. Iako do danas nisu zaštitili kao autorsko djelo, neke fotografije nikad nisu objavljene.
- Smjestili smo ga u školu u La Higueri i nakon što sam obustavio akciju otišao sam do Chea. Pitao sam ga je li dobro, treba li mu kava ili cigareta. Pogledao sam mu ranu na nozi, sve je bilo u redu. Netočno je da je uhvaćen jer je bio ranjen, rana mu nije ni krvarila.
Bio je iscrpljen, ali ne zbog ranjavanja nego vjerojatno radi višednevnoga gladovanja i astme. Odlučio sam prema njemu postupati časno vojnički i mislim da je razvio određeno povjerenje prema meni. Razgovarali smo nekoliko puta te noći. Prvo me pitao što će se dogoditi s njim. Objasnio sam mu da smo njegove suborce, uhvaćene nekoliko dana ranije, poslali na suđenje u La Paz. Rekao sam mu da je u Boliviji maksimalna kazna zatvora 30 godina i da ne ma smrtne kazne.
To mu je malo popravilo raspoloženje. Do tada je bio polumrtav, a onda mu se vratio sjaj u očima - opisuje Prado. - Izišao sam tada, a čim sam se vratio Che mi je počeo držati političko predavanje. To me šokiralo. Govorio nam je da smo američki plaćenici, da dobivamo oružje iz Amerike i odrađujemo prljavi posao za nju. Pitao sam ga nije li i on na početku revolucije na Kubi dobivao tuđu pomoć. Što bi oni uspjeli bez Rusa? To je sudbina malih naroda, rekao sam mu. Rekao sam mu i da mi ne podmeće svoje antiimperijalističke fraze jer sam ja dijete bolivijske revolucije i trebam mir, a ne borbu koju mi je on priuštio dolaskom u moju zemlju.
General Prado smije se kad se prisjeća duge rasprave koju je te noći vodio s Che Guevarom.
Tvrdi da amerika zapravo nije imala važnu ulogu u njegovu zarobljavanju. Pripisivanje neke tajnovite i presudne uloge agentima koje je CIA poslala u Boliviju, kaže, obična je glupost.
- Oni su poslali dvojicu ljudi od kojih je jedan bio taj Felix Rodriguez za kojeg se i danas priča da je bio ključna figura u akciji. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Kada sam ih prije akcije na jednom sastanku i pitao što je njihova zadaća, odgovorili su mi da su došli samo kako bi identificirali Chea kada ga uhvatimo jer su ga ranije viđali. Jedini dokaz za to bilo je da su Kubanci. Kada smo konačno uhvatili Chea, rekli su da su ga zapravo vidjeli samo na slikama. Pretpostavljam da su bili poslani da bi nas nadgledali i javili dobru vijest u Ameriku. Ništa više od toga - kaže general.
Prado je ipak bio samo naivan. Već idućeg jutra akciju je dovršil aupravo odluka na najvišoj razini, a on je shvatio da je krivo informirao Chea o njegovoj sudbini. Vojno zapovjedništvo prenijelo mu je naredbu iz ureda bolivijskog predsjednika Barrientosa: Guevaru se mora eliminirati. Navodno je odluka ipak donesena u Boliviji i nije bilo sugestija izvana. U jutarnjim satima Prado je posljednji put razgovarao s Che Guevarom. Che je shvatio da su ga izdali dojučerašnji prijatelji. Nije znao što ga čeka, ali je očito slutio najgore.
Potpuno se povukao u sebe. General i Che gledali su se, oči u oči. Pobjednik i poraženi. U nekim drugim okolostima Prado bi to doživio kao sudbinu dvojice vojnika. Trenutak bez velikih emocija, gotovo uobičajen u vojničkom životu. Ali onda, u onoj sobi, sve je za njega imalo drukčiju težinu. Sklupčan u kutu sobe ipak je sjedio jedan Ernesto Che Guevara.
Prado je prepustio svom zamjeniku da zarobljeniku kaže kako mu je presuđeno i da obavi likvidaciju.
- Moj zamjenik odlučio je da će Chea ubiti Mario Terano. Sva sedmorica naših vojnika koji su bili tamo željeli su to učiniti. Terano je nasumce odabran. Laž je da su vojnici sami odabrali egzekutora izvlačeći slamke. Terano je jednostavno otvorio vrata sobe u kojoj je bio Che i zapucao. Diže mi se kosa na glavi kada čitam tekstove u kojima se tvrdi da je Che u posljednjim trenucima života nešto rekao svome ubojici, poslao neku revolucionarnu poruku. Da je i htio, ne bi imao kad. Rafal i... sve je bilo gotovo za tren
- Cheovo tijelo vojnici su privezali za helikopter i prevezli u bolnicu u grad Vallegrande. Patolozi su ga pregledali i pripremili za pokazivanje novinarima. Organizirana je svečanost, došli su svi vojni zapovjednici i predsjednik države. Ubojstvo Che Guevare slavili su kao veliko dostignuće "slobodne i demokratske Bolivije". Prado uporno kritizira sve koji ne priznaju činjenicu da je Che Guevara došao u tuđu zemlju, pokušao tamo dignuti revoluciju i da je pritom poginuo značajan broj ljudi.
Način na koji je Che Guevara završio u bolivijskoj je vojsci tada bio doživljen samo kao uspjeh, nitko nije postavljao pitanja o okolnostima. Ostalo je zapamćeno da je predsjednik Barrientos u svečarskoj atmosferi lokalnog svećenika čiji su župljani pomogli u lociranju Chea, nagradio pravim malim bogatstvom.
Kad su se kamere ugasile, Che Guevarino tijelo prebačeno je na tajnu lokaciju i zakopano. Tek 1997. je ehshumirano i uz najveće državne počasti prebačeno na Kubu. Fidel Castro je od Chea odavno napravio junaka, iako niz činjenica ukazuje da bi on mogao biti jedan od glavnih krivaca za smrt svog nekadašnjeg suborca, upozorava Prado.
Bolivija je s vremenom postala jedna od zemalja u kojima se službeno slavi uspomena na velikog revolucionara Chea, a kubanske novine otkrile su da je ta država u sklopu kampanje financiranja operacija rožnice za latinoameričku sirotinju, platila i operaciju Mariju Teranu.
General Prado, već u poznim godinama, i dalje tvrdi: - Većina ljudi uopće ne razumije tko je bio Che. Nakon revolucije na Kubi provodio je program odmazde nad političkim protivnicima i ubio na stotine ljudi. Kada smo ga uhvatili, promijenio je ploču i molio za svoj život. On za mene nikada nije bio heroj, a nije ni sada. Tek lik s onih majica. Obična moda.
Kad su ga zarobili, Che Guevara je kod sebe imao dva Rolex sata, kasnije čuveni Dnevnik iz Bolivije, pištolj i nekoliko sitnica. Svaki taj predmet danas bi kod kolekcionara postigao golemu cijenu. Jedan je zadržao general Prado. - Che mi je one noći prije nego što je smaknut dao oba Rolexa. Moji vojnici bili su mu ih uzeli, ali sam mu ih ja vratio. Valjda je bio iznenađen time. Zamolio me da mu ih pričuvam i da ih, ako mu se nešto dogodi, pošaljem na Kubu.
Jedan je sat bio njegov, a drugi od jednog njegova suborca koji je ubijen. Tada su svi vođe revolucije s Kube imali takve Rolexe. Dobili su ih od Castra, nakon pobjede. Zadržao sam Cheov sat nakon što je ubijen, a onaj drugi sam dao svom zapovjedniku u La Pazu. Nisam uzeo ništa drugo i ne znam tko je sve te stvari prodavao i dijelio okolo - tvrdi Prado, ali ne može pokazati sat koji je navodno zadržao. - Kada je Bolivija sedinom 80-ih godina uspostavila diplomatske odnose s Kubom, sat sam dao u njihovu ambasadu i zamolio ih da ga uruče nekome od Cheove obitelji. Znao sam da je vrijedan, ali nisam više želio imati nešto što mi ne pripada.
|
Rolexi revolucije
|
Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....